Dokumentarni film „Prva“, rediteljice i autorice Emine Daut, prati Lejlu Njemčević kroz osam dana Cape Epica, ali i kroz godine rada, discipline i odricanja koje su prethodile rezultatima. Iako je upravo nastup na ovoj ekstremnoj MTB utrci bio povod za film, Emina Daut nije željela napraviti klasičnu sportsku biografiju. Mnogo više od samog rezultata zanimali su je put koji do njega vodi, svakodnevne odluke, strahovi, umor i disciplina, ali i sistem koji su Lejla i njen suprug i trener Amar Njemčević godinama gradili gotovo iz temelja.
U „Prvoj“ se tako Cape Epic pretvara u prostor u kojem se otkrivaju karakteri, odnosi i način razmišljanja ljudi koji su svoj put do svjetskog vrha morali sami pronaći. Film govori o tome kako se postaje prva mnogo prije nego što to potvrdi rezultat, ali istovremeno otvara i pitanje koliko talenata nikada ne dobije priliku da razvije i ostvari svoj puni potencijal.
Film je premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu, a TV premijeru će imati na BHT1 u 20 sati, u nedjelju, 27. septembra 2026. godine.
S Eminom Daut razgovarali smo o nastanku filma „Prva“, njenom odnosu prema protagonistima i granicama dokumentarnog filma, o Lejli i Amaru, osam dana Cape Epica i odnosu Lejle i njene timske partnerice Faranak Partoazar, ali i o novom filmu koji će obuhvatiti cjelokupan Lejlin dosadašnji sportski put.
Emina Daut, Lejla Njemčević, Amar Njemčević | Sarajevo Film Festival
Kada ste prvi put čuli Lejlinu priču, šta je u njoj bilo dovoljno snažno da poželite od nje napraviti film?
Lejlinu karijeru pratim gotovo od samog početka kroz Omladinski program BHT1, čija sam urednica. Njeni historijski rezultati odavno su zaslužili film, ali priliku za to dobila sam tek kada je odlučila nastupiti na Cape Epicu, najtežoj MTB utrci na svijetu. U početku sam mislila da ćemo praviti film o velikoj sportistkinji i prvoj predstavnici Bosne i Hercegovine na ovoj utrci. Međutim, vrlo brzo sam shvatila da Cape Epic nije središte priče, nego prostor na kojem će se pokazati Lejlina sportska veličina, ali i snaga sistema koji je Amar izgradio i koji ih je doveo do svjetskog vrha.
Zato u filmu prvi put bliže upoznajemo i Amara Njemčevića, čija je uloga u ovoj priči gotovo jednako važna kao Lejlina.
Fascinirao me njihov cilj da iz Bosne i Hercegovine, bez podrške kakvu sportistima pružaju uređeni evropski sistemi, pronađu vlastiti put do svjetskog vrha. Kada sam saznala da na Cape Epic ne odlaze prvenstveno zbog rezultata, nego da u ekstremnim uslovima provjere Lejlinu mentalnu snagu i sve ono što su godinama gradili, znala sam da imamo film. Ne samo o sportskom uspjehu nego o dvoje ljudi koji su zajedničku viziju uspjeli pretvoriti u stvarnost.
Emina Daut, Lejla Njemčević | Proslava premijere filma “Prva”
„Prva“ nije klasična sportska biografija. Zašto vam je bilo važnije pokazati put do rezultata nego sam rezultat?
Rezultat je broj. Govori nam ko je stigao prvi, ali ne i ko je ta osoba, šta je morala proći i šta je morala postati da bi se tamo našla. Nije bilo potrebno ponovo dokazivati da je prva. To je činjenica sa kojom je publika već upoznata. Mnogo mi je zanimljivije bilo pitanje: kako se postaje prva?
Zanimale su me godine rada između početne odluke i pobjedničkog postolja, disciplina, strahovi, dobre i loše procjene, umor i sposobnost da se ustane i nakon svega ponovo krene.
Željela sam da taj put razumije i gledalac koji nikada nije sjeo na brdski bicikl. Biciklizam je svijet u kojem se priča odvija, ali borba da pronađemo vlastiti put i ostanemo vjerni cilju pripada svima nama.
Javnost sportistu najčešće vidi u trenutku pobjede, dok vi kameru uvodite u ono što toj pobjedi prethodi. Šta ste otkrili da se najčešće ne vidi?
Ne vidi se vrijeme, godine koje su stale u nekoliko sekundi na pobjedničkom postolju. Amar u filmu kaže da se Lejla počela osjećati kao prva gotovo dvije godine prije nego što je to zvanično potvrdila rezultatima. Ta me misao dugo pratila jer pokazuje da medalja nije trenutak u kojem se neko pretvara u prvaka, već samo javna potvrda ogromne promjene koja se u toj osobi već dogodila.
Ne vidimo disciplinu kada nema publike, odluke koje se ponavljaju svakoga dana, sumnju koju treba savladati niti tijelo koje nakon pada mora ponovo ustati. Vidimo pobjedu, ali rijetko vidimo koliko je dugo čovjek prema njoj koračao.
Lejla Njemčević, Amar Njemčević, Emina Daut
Kako ste sistem koji su Lejla i Amar gradili prevodili u filmski jezik?
Nisam željela da sistem koji je izgradio Amar Njemčević samo objašnjavamo, nego da ga posmatramo dok djeluje. Cape Epic nam je za to ponudio gotovo idealnu dramaturšku strukturu: svaka etapa donosila je novi problem, odluku i posljedicu. Sistem se otkrivao kroz način na koji Lejla vozi, kako donosi odluke, kako Amar čita utrku, kako analiziraju završenu etapu i već razmišljaju o sljedećoj.
U posljednjoj etapi, naprimjer, Lejla dugo vozi na čelu grupe. Sama slika ne otkriva zašto to radi. Tek kada kaže da je željela poslati poruku konkurenticama, kadar dobija drugo značenje. U spoju slike i njenog unutrašnjeg iskustva počinjemo razumijevati kako razmišlja i djeluje prvakinja.
Njihov sistem zato u filmu nije teorija. Vidimo ga u postupcima, komunikaciji, prilagođavanju i načinu na koji odgovaraju na krizu.
Koliko vam je bilo važno da Lejlu posmatrate i kao osobu koja svakodnevno živi s takvom disciplinom?
Bilo mi je veoma važno jer Lejla nije sportistkinja samo kada je na utrci. Njen svakodnevni život povezan je s ciljem koji je izabrala.
Disciplinu često doživljavamo kao odricanje, ali kod Lejle sam primijetila da ona u takvom načinu života iskreno uživa. Disciplina joj daje smisao, jasnoću i, možda paradoksalno, slobodu. Ne živi tako zato što mora, nego zato što je to svjesno izabrala. Željela sam poštovati taj izbor i ne nametati joj našu predstavu o tome koliko bi on morao biti težak. Ono što nama može izgledati kao žrtva, za nju je način da živi u skladu sa ciljem koji je sebi postavila.
Lejla Njemčević
Kako ste odlučili šta ćete iz osam dana Cape Epica pustiti pred kameru, a šta ostaviti izvan filma?
Tražili smo trenutke i detalje u kojima se otkriva nešto važno o protagonistima, a to nisu uvijek bili najdramatičniji događaji. Ponekad su više govorili lice nakon etape, kratka tišina, pogled ili razlika između umora jedne partnerice i energije druge. Takvi trenuci omogućavaju gledaocu da ne prati samo tok utrke nego i ono što se događa u ljudima.
Posebno me zanimalo kako osam dana Cape Epica oblikuje odnos Lejle i njene partnerice Faranak. Utrka se vozi u paru i nije dovoljno upravljati samo vlastitom snagom i izdržljivošću; morate osjećati i osobu koja vozi uz vas jer, koliko god bile različite, do cilja možete stići jedino zajedno.
Koliko su uslovi snimanja uticali na konačnu strukturu filma?
Cape Epic se odvija na ogromnom i velikim dijelom nepristupačnom prostoru i sve se dešava velikom brzinom. Uprkos helikopterima, snimateljima na električnim biciklima i snimateljima raspoređenim na punktovima, neki presudni događaji ipak se odigraju bez prisustva kamere. To je granica koju morate prihvatiti.
Nisam pokušavala nadomjestiti sliku nečim što nije autentično. Posmatrala sam posljedice, pomno slušala izjave i tražila trag koji je događaj ostavio na ljudima.
Kada nemate sliku presudnog trenutka, ostaju lice, glas i način na koji ga učesnici pamte. Tada dokumentarni film još više zavisi od naše sposobnosti da pažljivo gledamo i pomno slušamo.
Kadar iz dokumentarnog filma “Prva”
Gdje prestaje profesionalna distanca, a počinje odgovornost prema osobi koju snimate?
Sama činjenica da ste nekome ušli u život, zadobili njegovo povjerenje i dobili pristup trenucima koje drugi ne vide stvara emotivan odnos među ljudima, a time i odgovornost. Lejla i Amar dali su mi potpuno povjerenje i upravo je zato moja obaveza prema njima bila još veća.
Kada vam neko tako otvori svoj život, više ne razmišljate samo o tome imate li snažan kadar ili izjavu. Morate se pitati da li njegovu priču prenosite pošteno i bez izdaje povjerenja. Odgovornost ne znači idealizirati osobu niti ukloniti njene proturječnosti, već je pokušati razumjeti u njenoj cjelovitosti i ne koristiti njenu ranjivost samo zato što može proizvesti efektan filmski trenutak.
Profesionalna distanca za mene je prostor iz kojeg mogu jasno vidjeti priču, a odgovornost granica koja određuje šta s tim saznanjem smijem napraviti.
Kako ste pronašli mjeru u prikazivanju profesionalne i lične dimenzije odnosa Lejle i Amara?
Njihov odnos već ima vlastitu mjeru tako da je nisam morala tražiti. Amar je istovremeno Lejlin trener, suprug, strateg i najbliži svjedok njenog puta. Te uloge nije moguće potpuno razdvojiti jer je upravo iz njihove povezanosti nastao sistem koji vidimo u filmu. Njihova bliskost ne otkriva se velikim izjavama, nego načinom na koji razgovaraju, razmijene pogled, analiziraju problem ili prepoznaju ono što drugi još nije izgovorio.
U njihovom me odnosu najviše zanimalo povjerenje između njih dvoje jer bez njega nije moguće razumjeti ono što su zajedno prošli i što još prolaze. Film ulazi u njihov lični prostor samo onda kada on otkriva nešto važno o njihovom zajedničkom putu.
Lejla i Amar Njemčević
Da li ste tokom rada promijenili predstavu o tome šta znači biti „prvi“?
Jesam. Za mene „prva“ više nije samo pozicija na tabeli. Shvatila sam da je to identitet koji čovjek izgradi mnogo prije nego što ga rezultat potvrdi i koji vam niko ne može oduzeti.
U potpunosti sam prihvatila Amarovu filozofiju da se prva postaje onda kada osjetite da ste radom, znanjem i disciplinom dostigli tu poziciju. To ne znači proglasiti sebe najboljim bez pokrića. Naprotiv, znači svakoga dana živjeti u skladu s ciljem koji ste sebi postavili, prije nego što ga svijet prizna.
Lejla je čak dva puta stigla na svjetski vrh, iza sebe ima nebrojene pobjede. Ona je najbolja svjetska biciklistkinja i ti rezultati ostaju impresivni, ali još je važnije ono što je na tom putu postala. Prvo mjesto više nije samo pozicija koju je osvojila; ono je dio njenog karaktera i identiteta.
Je li misao da je rezultat samo vidljivi trenutak dugog procesa bila autorska polazna tačka filma?
Da, kao što sam ranije rekla, zanimalo me kako sportistkinja iz Bosne i Hercegovine stiže među najbolje na svijetu.
Lejla i Amar morali su mnogo toga – gotovo iz temelja – sami osmisliti, prilagoditi, naučiti i izgraditi, i upravo u tome jeste veličina njihove priče. Ipak, smatram da snaga to dvoje nevjerovatnih ljudi ne bi smjela učiniti nevidljivom činjenicu da je njihov put bio teži jer dolaze iz zemlje u kojoj sportistima nisu dostupni uslovi kakve njihove konkurentice podrazumijevaju.
Rezultat je ono što svi vide. Kada vam neko osigura sve potrebne uslove i ponudi gotov sistem, rezultat je jedino što se od vas očekuje. Od Lejle se, međutim, očekivalo mnogo više od samog rezultata – pitajte Amara. (Smijeh.) Zato se ni njena snaga ne može porediti sa snagom njenih konkurentica jer one nisu morale platiti istu cijenu da bi stigle na isti start. Zato me zanimalo vrijeme koje je prethodilo rezultatu i cijena koju su morali platiti da bi ga ostvarili.
Kadar iz dokumentarnog filma “Prva”
Šta vas je tokom snimanja iznenadilo i promijenilo prvobitnu zamisao?
Najviše me iznenadio odnos Lejle i njene partnerice Faranak Partoazar. Nisam očekivala da će postati tako važna linija filma.
Njih dvije dolaze iz različitih sportskih iskustava i ne reaguju jednako na dužinu, pritisak i težinu utrke. Tokom osam dana morale su naučiti kako zajedno voziti, komunicirati, prilagođavati se i praviti kompromise. Njihov odnos nije uvijek bio jednostavan i upravo je zato predstavljen onako kako se odvijao tokom osam dana utrke.
Faranak je postala ogledalo kroz koje jasnije vidimo Lejlin karakter, izdržljivost, iskustvo i odgovornost, kao i njenu želju da svoju partnericu sigurno dovede do cilja. Istovremeno, bilo mi je važno da Faranak doživimo kao osobu koja vodi vlastitu borbu i plaća vlastitu cijenu.
Koliko je teško montirati priču o nekome ko ima toliko rezultata, a medalje i pobjede ne postaviti u njeno središte?
Montaža je umijeće odricanja. Ponekad morate ukloniti nešto vrijedno kako bi ono što ostaje moglo dobiti puno značenje. Teško je jer svaka medalja traži prostor i svaki se rezultat čini važnim. Ali kada bismo ih sve poredali, dobili bismo hronologiju uspjeha, a mogli bismo izgubiti osobu. Zato smo birali rezultate koji približavaju priču i pomažu nam razumjeti Lejlin razvoj i ono što je pokreće, a ne samo one koji potvrđuju njenu sportsku veličinu.
Montaža dokumentarnog filma “Prva”
Kada ste shvatili da film govori o mnogo više od biciklizma?
To sam znala prije nego što sam počela raditi na priči. Biciklizam jeste svijet filma, ali nisam željela da bude i njegova granica.
U načinu na koji Lejla i Amar grade cilj prepoznala sam nešto što se može prenijeti na ostvarenje svakog ozbiljnog cilja, ali i na život. Oni ne čekaju idealne okolnosti. Sagledaju ono što imaju, naprave plan, uče, pogriješe, koriguju plan i nastavljaju. Njihova priča pokazuje da vjera u sebe nije apstraktno uvjerenje, nego svakodnevni rad kojim tu vjeru opravdavamo.
Gledalac ne mora razumjeti biciklizam da bi razumio strah, sumnju, potrebu za disciplinom ili želju da pripada tamo gdje ga niko nije očekivao. Upravo je tako publika i doživjela film: svako je uzeo pomalo njihove snage za sebe.
Koje najvažnije pitanje „Prva“ postavlja, a ne daje odgovor na njega?
Pitam se koliko smo prvakinja i prvaka izgubili zato što nikada nisu dobili priliku da otkriju koliko mogu.
Lejla je uz sebe imala osobu koja je njen potencijal ozbiljno shvatila i s kojom ga je mogla razvijati. Njihova priča ohrabruje, ali istovremeno otvara pitanje svih talenata koji nisu imali podršku, znanje, uslove ili nekoga poput Amara.
Njihov uspjeh ohrabruje, ali istovremeno rastužuje činjenica da nijedan sportista ne bi trebao prolaziti tako težak put kao što je bio njihov. Divimo se ljudima koji savladaju ogromne prepreke, ali rijetko pitamo zašto su te prepreke morale biti tako velike. Zato film, uz divljenje ovim velikim ljudima, postavlja i pitanje odgovornosti zajednice: koliko izuzetan čovjek mora biti da bi sam nadomjestio sve ono što mu društvo nije omogućilo?
Amar Njemčević, Lejla Njemčević, Emina Daut | Sarajevo Film Festival
