Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Svjetlana Panić

Imrana Kapetanović – fotografkinja čiji rad dosljedno i etično istražuje teme sjećanja, ideologije, migracija, rada. Iako nikada nije glasno gradila samopromociju, Imrana Kapetanović je kroz kontinuiran, posvećen i dugogodišnji rad oblikovala jedan od najkonzistentnijih dokumentarnih opusa unutar savremene bosanskohercegovačke fotografije. Njena praksa razvijala se marljivo, izvan spektakla umjetničke scene – ali upravo kroz takvu vrstu predanosti nastali su radovi koji imaju izrazitu društvenu i umjetničku relevantnost.

Ono što njen opus čini posebno važnim jeste sposobnost da dokumentarnu fotografiju gradi iz dugotrajnog odnosa sa ljudima i prostorima koje fotografiše. Umjesto brzog bilježenja događaja, Imrana razvija spor i pažljiv proces rada, unutar kojeg nastaju kompleksni narativi o ženama, radu, kolektivnom pamćenju i društvenim marginama. Posebno je to vidljivo u njenom recentnom ciklusu „U Fabrici“, u kojem se fokusira na svakodnevicu ženskog rada, ritam proizvodnje i tijelo unutar industrijskog prostora, izbjegavajući i romantizaciju i patetiku.

Praksa Imrane Kapetanović jednako pripada dokumentaristici, vizuelnoj antropologiji i savremenoj umjetnosti, dok istovremeno ostaje snažno ukorijenjena u lokalnom iskustvu Bosne i Hercegovine. Odbija spektakularizaciju traume i pojednostavljene prikaze ranjivosti – Imrana Kapetanović razvila je prepoznatljiv fotografski jezik zasnovan na povjerenju, kontinuitetu i pažljivom čitanju društvenog prostora. U razgovoru koji slijedi govorimo o putu od književnosti do fotografije, odnosu između slike i narativa, etici dokumentarne fotografije, radu na dugoročnim projektima i potrebi za slobodom koja se provlači kroz cijeli njen opus.

Završila si komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Kako se u tom trenutku uopće dogodio prelazak u fotografiju — kao plan ili kao niz slučajnosti?

Iskreno, više niz slučajnosti nego plan. Ali i komparativna književnost je, na neki način, bila slučajnost. Htjela sam studirati psihologiju i književnost, stereo, i sreća da me ta ideja brzo popustila jer je bilo mnogo zahtjevnije i komplikovanije nego što sam ja zamislila. Tek kasnije sam shvatila da me književnost dosta oblikovala, posebno kroz osjećaj za narativ, strukturu i učila me kritičkom mišljenju, koje je u našem obrazovanju potpuno bilo izostavljeno. Fotografija je došla malo kasnije, ne kao velika odluka, nego postepeno, kroz radoznalost, eksperiment, ljude. U tom smislu, moj put je manje bio linearna karijera, a više niz skretanja koja su imala nekog smisla tek retroaktivno.

Uz studij književnosti ipak je išlo nešto u stereo modu. Odmah nakon što sam se upisala na fakultet, 1994. godine, moja rodica Snježana Mulić pozvala me da radim kao novinarka u Danima. Imala sam samo 19 godina, nisam imala pojma o novinarstvu, a dobila sma priliku da učim u najboljem bh. magazinu. Upoznala sam važne, prevažne ljude, koje i danas izuzetno cijenim i volim. U kompletnom apsurdu života u Sarajevu 1994. ja sam bila posvećena novinarskom poslu i po cijeli dan sam provodila u redakciji. I to je uglavnom bilo skidanje i prekucavanje intrvjua sa diktafona koje su radili moje starije kolege i kolegice, nego što je bilo nekih autorskih tekstova, ali ja sam bila presretna što sam dio tog kolektiva i danas mi je to jedno od najvažnijiih životnih iskustava.

Postoji li nešto iz studija književnosti što danas prepoznaješ kao temelj svog fotografskog jezika — način čitanja, narativa, strukture?

Apsolutno. Sve što u životu vidimo, pročitamo, doživimo, sve nas to oblikuje na određeni način, te je tako na mene uticao i studij književnosti. Danas sam uglavnom orijentisana na dokumentarnu fotografiju i vjerovatno odatle i moj interes za storytelling, jer fotografiju nikada nisam doživljavala samo kao vizuelni zapis, nego kao oblik pripovijedanja. Književnost me vjerovatno najviše i oblikovala kroz taj osjećaj za narativnu strukturu. Kada fotografišem ne razmišljam o pojedinačnoj fotografiji kao izolovanoj, nego kao dijelu priče. Nekad značenje nije u jednoj fotografiji, nego u onome što se dogodi između dvije slike. Često me zanimaju tragovi, detalji, društveni konteksti, mali znakovi iz kojih se otvara šira priča. To je vrlo književan način razmišljanja, samo drugim medijem.

Vjerujem procesu

Kako bi danas definisala svoju poziciju između fotografkinje, dokumentaristice i aktivistkinje — ili se te uloge kod tebe uopće ne razdvajaju?

Kod mene se te uloge prepliću i onda dominira ona za koju ja mislim da je u tom momentu najadekvatnija, zavisno šta situacija traži. Ne mislim da uvijek biram idealno, često i pogriješim, ali sam s’ godinama naučila prihvatiti da je i to dio procesa. Ne vjerujem baš u potpuno čiste pozicije. Ako radiš sa ljudima i obrađuješ društvene teme, te uloge se prirodno miješaju.

Fotografijom se baviš više od 20 godina. Šta se u tom vremenu najviše promijenilo — u tebi, i u načinu na koji gledaš svijet kroz kameru? Šta te je zadržalo u svijetu fotografije svih ovih godina, s obzirom da se medij toliko promijenio od početka tvoje karijere?

Promijenilo se to da sam sporija, ali u pozitivnom smislu. Manje reagujem impulsivno, gledam, čekam. Na početku sam možda više vjerovala slici, danas više vjerujem procesu. A ono što me zadržalo u fotografiji jeste upravo to što me vodi vani, među ljude, na teren. Ja stvarno više nisam osoba za zatvoreni kancelarijski ritam. Fotografija mi omogućava baš to što volim, da sam slobodna.

Kako danas izgleda tvoj proces rada — od ideje do finalne fotografije? Da li se on vremenom promijenio?

Suštinski se nije drastično promijenio, ali ja jesam. I to mijenja proces. Ranije sam neke stvari podrazumijevala, danas ih propitujem. Više razmišljam o odnosu, odgovornosti, o tome šta znači ostati duže uz temu. Manje me zanima ta jedna fotografija koja donosi lajk, a mnogo više da gradim priču. I, ukoliko izuzmemo svakodnevne fotografske zadatke koji su mi posao, ja iza sebe imam nekoliko serijala, a svi ti serijali su dugogodišnji. Skojevku Minku sam fotografisala preko 10 godina. Trenutno radim na serijalu Auesome i taj proces već traje sedam godina, neke segmente sam već izlagala, ali nemam osjećaj da je gotov.

Mislim da se tek kroz vrijeme zaista uspostavi odnos sa ljudima, prostorom i samom temom. Dokumentarna fotografija mi danas mnogo manje djeluje kao hvatanje trenutka, a mnogo više kao proces slušanja, vraćanja i ponovnog gledanja. Tek kada provedeš godine uz nešto, počneš razumijevati slojeve koji na početku nisu bili vidljivi ni tebi. U tom smislu, više me zanima kontinuitet nego spektakl, i fotografija koja ostaje otvorena, nego ona koja odmah daje konačan odgovor.

“Skojevka Minka” je postala gotovo simbolična figura u tvojoj porodičnoj i javnoj priči. Kako danas gledaš na taj spoj privatnog naslijeđa i javnog identiteta koji je nastao oko nje? Koliko te porodična historija, posebno politička i ideološka, i danas oblikuje u načinu na koji pristupaš fotografiji i temama koje biraš?

„Skojevka Minka“ je za mene najvažnija stvar koju sam napravila. To je, prije svega, intimna priča, čak i neki blagi vid autoportreta. Priča je o konkretnoj osobi, ali i o tome kako se ideologija i istorija zadržavaju u svakodnevnom prostoru, često vrlo tiho i nenametljivo. Nije me zanimalo da pravim ilustraciju njene prošlosti, nego da je posmatram kroz svakodnevne radnje, gdje se ti slojevi pojavljuju kroz detalje, predmete, način života. Simboli nisu u prvom planu, ali su stalno prisutni i bez njih priča zapravo ne bi postojala. Paralelno s tim, kroz kratki film sam propitivala njen odnos prema fotografiji, jer je i sama nekada fotografisala, pa se tu otvara jedan zanimljiv dijalog. Rad se kreće između ta dva nivoa, ličnog i šireg konteksta, bez potrebe da ih jasno razdvajam ili zatvaram u jednu interpretaciju.

Imam neku vrstu tihe vrste ponosa prema porodičnom naslijeđu, možda za nijansu više kroz vrijednosti, nego kroz ideologiju. To je nešto što me oblikovalo, a da toga dugo nisam bila svjesna. I mislim da je činjenica da su me odgojile dvije žene tu bila ključna. To se vjerovatno prenijelo i na moju profesiju, na interes za rad, ideologiju, sjećanje, žene, svakodnevne oblike otpora. Privatne priče nikad nisu samo privatne. Uvijek su dio šireg društvenog konteksta.

Rad na terenu

Kada fotografišeš ljude u osjetljivim kontekstima (migracije, rad, ranjivost), kako pregovaraš između estetike slike i etike prikaza?

To je stvarno vječita dilema. Linija je jako tanka i lako se iz dostojanstvenog prikaza može preći u patetiku ili u neku vrstu mrtve socijale. Ja to doživljavam kao stalno pregovaranje, ne kao nešto što se jednom riješi. U svakom susretu pokušavam sebi postaviti pitanje da li osoba ostaje osoba ili postaje ilustracija problema. I bitno je prepoznati taj momenat ako estetika počne dominirati.

Možda je taj osjećaj odgovornosti kod mene dodatno izražen jer sam, kao jedna od rijetkih fotografkinja koja se bavi dokumentarnom fotografijom, obrađivala baš teške teme. Često sam fotografisala žene i djevojčice koje su preživjele različite oblike nasilja. Obišla sam gotovo sve sigurne kuće u Bosni i Hercegovini, veliki broj centara u koje dolaze djeca, i to su situacije u kojima vrlo brzo shvatiš koliko kamera može biti i nasilna ako joj ne pristupiš pažljivo. Rad na terenu u tim okolnostima nije jednostavan ni fizički ni emotivno. Često sama vozim, organizujem put, fotografišem, razgovaram sa ljudima i provodim sate u vrlo teškim atmosferama. Nemoguće mi je da ostanem potpuno distancirana. I, iskreno, mislim da ni ne treba. Sjećam se reportaže koju smo kolega i ja radili nakon potresa u Hrvatskoj. Razgovarali smo sa jednom ženom o onome što je preživjela i u jednom trenutku smo prekinuli intervju, zagrlili se i tek onda nastavili razgovor. Mislim da su takvi momenti važni jer te podsjete da ispred sebe nemaš “temu”, nego čovjeka. Emocija ne smije postati sredstvo manipulacije slikom. Meni je važno da osoba zadrži dostojanstvo i kompleksnost, čak i kada fotografija govori o vrlo teškim stvarima.

Projekat “People of Sarajevo” dao je lice ljudima koji su često nevidljivi u javnom prostoru. Šta si ti kroz taj rad naučila o Sarajevu, a što ranije možda nisi vidjela? Koliko je za tebe važan odnos povjerenja između fotografa i osobe koja je pred objektivom — i kako se on gradi u kontekstu migracija?

People of Sarajevo je projekat koji čak nisam započela ni entuzijastično, ali objavom priče o mojoj Skojevki Minki, samo nakon neke dvije sedmice, cijeli region je za njega znao. A ja nisam osoba koja voli da se eksponira i to je baš bio izlazak iz zone komfora koji mi lično nije pretjerano godio, ali sam vidjela potencijal za neke aktivističke priče koje bi se kroz projekat mogle provlačiti. I iskoristila sam tu priliku, da kroz vrlo lične i neposredne susrete otvorim prostor i za teme koje su tada prolazile gotovo paralelno sa svakodnevnim ritnom grada, poput migrantske rute kroz Bosnu i Hercegovinu i ljudi koji su u tom trenutku postajali vidljivi kroz neke druge prikaze.

Dok sam još uvijek bila posvećena projektu, jedan segment posvetila sam migrantima. To je bilo 2018., u periodu kada su počeli prolaziti kroz Bosnu i Hercegovinu prema Evropskoj uniji. Ti ljudi su bili umorni, iscrpljeni, često traumatizovani, ali istovremeno nevjerovatno spremni na kontakt i razgovor. I bilo mi je važno da ne fotografišem samo težinu njihove situacije, nego i te male trenutke topline i ljudskosti. Posebno osmijehe. Jer mislim da često, kada fotografišemo ranjive grupe, nesvjesno ih svedemo samo na njihovu patnju, a ljudi su uvijek mnogo više od toga. U sklopu događaja organizovanog u Historijskom muzeju BiH vezanog za migracije i ove fotografije su bile izložene, a na otvaranje izložbe sam pozvala sve one koje sam fotografisala. Dosta njih je došlo, i to baš momci koje sam upoznala ranije, dok su bili u kampovima po Srbiji. Meni lično je bilo važno da pronađem neku ravnotežu, da fotografija zadrži i empatiju i dostojanstvo, bez potrebe da dodatno dramatizuje stvarnost.

U projektu “U Fabrici” fokusirala si se na radnice i svakodnevicu proizvodnog procesa. Šta te je najviše iznenadilo u tom zatvorenom, repetitivnom svijetu rada? Da li si u tom projektu više željela dokumentovati sistem ili individualne priče unutar sistema?

Na početku sam bila prilično izgubljena. Htjela sam raditi portrete, a onda sam shvatila da prostor diktira drugačiji pristup. Razgovarala sam sa dosta prijatelja i prijateljica o tome, kako najbolje da obradim temu i da iskoristim vrijeme koje mi je dato. Htjela sam da pojednostavim, i da pobjegnem od klasične reportaže. I to je zapravo bio važan preokret. Počela sam manje misliti kroz pojedinačnu figuru, a više kroz odnose, ritam rada, kroz fabrički pejzaž. Zanimalo me kako izgleda jedan dan, kako funkcioniše kolektiv, kako se tijelo kreće kroz prostor… Industrija je kroz historiju često fotografisana kao simbol napretka, snage ili sistema. Ovdje je prikazana kroz dnevne rituale. Rad nije spektakl. On je ponavljanje, disciplina i ritam. I te fotografije ne prikazuju heroine. Ne prikazuju ni žene u potlačenom položaju. Prikazuju žene koje rade. Ne idealizuju rad i ne služe propagandi. Trudila sam se da ponudim feministički pogled na prisutnost. Na kraju me baš taj otpor prema klasičnoj reportaži odveo na jedno poprilično zanimljivo mjesto.

Potreba za slobodom

Može li fotografija danas još uvijek biti alat promjene, ili je njena uloga više u svjedočenju nego u djelovanju?

Može. I dalje može. Samo danas djeluje drugačije. Nije više ista ideja “fotografije koja mijenja svijet”, ali svjedočenje jeste oblik djelovanja. Mislim da to danas vidimo vrlo jasno. Sa digitalnom fotografijom i njenom “demokratizacijom”, došlo je do novih fotografskih uloga. Na društvenim mrežama dominira ta uloga fotografije kao selfi spotlighta, koju ne bih uopšte da komentarišem, ali fotografija je takav medij da nije svedena na te niske grane, ona je ipak zadržala sve svoje uloge. Kako je bila alat promjene na samim počecima, tako i danas igra istu ulogu. Svjedočimo onome što se dešava u Gazi, Iranu i drugim ratnim područjima, i kroz video i fotografiju. Bez toga bili bi uskraćeni za veliki dio informacije o aktuelnim dešavanjima i društvenim nepravdama.

Kako danas izgleda realnost freelance fotografije u BiH — između umjetničke prakse, aktivizma i komercijalnih projekata? Koliko je uopće moguće održivo živjeti od fotografije, bez stalne institucionalne podrške ili paralelnih poslova? Gdje vidiš najveći pritisak na fotografe danas?

Ovo je baš teško pitanje i potrudit ću se da odgovorim u nekim okvirima političke korektnosti, i to samo zato da me mlađe kolege i kolegice ne bi pogrešno razumjele. Nama koji smo u ovoj branši 15 i više godina danas je mnogo teže zato što znamo da je nekada postojao drugačiji ritam rada. Uloge su bile definisane, a danas se od jedne osobe očekuje da bude i fotografkinja, i snimateljica, i montažerka, i producentica… drugim riječima – hobotnica. To nije nužno napredak. Mlađe kolege i kolegice pokušavaju zadatke da rade simultano i to ne vidim kao problem, naprotiv, razumijem ih jer ulaze u profesiju kroz uslove koje nisu same kreirale. Ako rade više stvari odjednom, to je često zato što tržište to od njih traži, a ne zato što misle da tako treba. Problem je što se takav model počeo predstavljati kao normalan i što je sistem multitasking pretvorio u zamjenu za cijele timove. Nažalost, kroz ovakav pristup, dobijamo na kvantitetu a gubimo mnogo na kvaliteti. Velika promjena je došla i uz covid pandemiju, sistem poslovanja se poprilično promijenio. Opterećenja su ogromna a očekivanja nerealna. Moram stvarno naglasiti da freelace život nije uopšte jednostavan i da ga ljudi često romantizuju. Reala je mnogo surovija, i sama činjenica da mi nemamo luksuz da odemo na bolovanje je po meni najbolji prikaz.

Šta te danas najviše zanima kao fotografkinju — tema, prostor ili odnos s ljudima?

Mene, generalno, zanima dokumentaristika. Iako sa godinama postajem sve introvertnija osoba, uvijek nekako završim sa pričama o ljudima.

Kada bi morala sažeti svoj rad u jednu misao koja te vodi, koja bi to bila?

Ne znam kako da odgovorim na ovo pitanje, nisam nikada o tome razmišljala. Iskreno, nemam jednu misao koja me vodi. U glavi mi je uvijek haos, kao da se paralelno odvijaju tri romana toka svijesti. Dok fotografišem, taj haos se uspori. Ako tu postoji neka linija, onda je to potreba da radim slobodno, bez unaprijed donesenih zaključaka. I vjerovatno je to potreba za slobodom, ali ne u nekom velikom, deklarativnom smislu, nego u načinu rada. Da ne radim po šablonu, da ne donosim unaprijed zaključke, da ostavim prostor da se stvari dogode i promijene.