Bosnu i Hercegovinu nije pokušao razumjeti kroz velike historijske i političke narative, nego kroz ljude. Kroz njihove živote, porodična sjećanja, ratne traume, humor, ljubavi, gubitke i svakodnevne razgovore. Upravo iz tog pristupa nastala je knjiga Kamen ostaje, u kojoj Marc Casals piše o šesnaest ljudi i kroz njihove priče pokušava obuhvatiti složeni mozaik Bosne i Hercegovine.
Španac koji je u ovu zemlju došao prije gotovo dvije decenije i u njoj proveo deset godina, danas živi u Ljubljani, piše o Balkanu i prevodi književnost s bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog jezika. Ipak, Bosna je i dalje prisutna u njegovom životu – kao iskustvo, sjećanje, književna tema i prostor kojem se vraća kroz jezik. U razgovoru za Urban govori o knjizi Kamen ostaje, ljudima koji su postali njeni protagonisti, odgovornosti pripovijedanja tuđih života, humoru kao obliku otpora, životu između različitih zemalja i o tome šta znači nositi jednu zemlju duboko u sebi.
U Bosnu i Hercegovinu došli ste prije gotovo dvije decenije, a ovdje ste proveli i deset godina života. Šta je bilo prvo što Vas je privuklo ovoj zemlji i šta Vas je zadržalo toliko dugo?
Moj prvi utisak o Bosni bio je ono što se na španskom kaže flechazo, to jest ljubav na prvi pogled. Snažno su me dojmili kontrast u odnosu na jadransku obalu, odakle sam ušao u zemlju, identitetska raznolikost, tragovi rata i toplina ljudi. Moglo bi se reći da sam se zaljubio, pa sam se zato preselio ovamo i ostao. Ako sam kasnije otišao, opet je to bilo zbog ljubavi, ali ovaj put prema djevojci, mojoj partnerici Patriciji. Iako je i ona Španjolka, upoznali smo se u Sarajevu, ali je dobila posao na Univerzitetu u Zadru, pa sam odlučio poći za njom. Od tada smo živjeli u Zadru, Zagrebu i sada u Ljubljani, a zajedno prevodimo književnost, prije svega iz Bosne i Hercegovine.
Kada ste prvi put osjetili da Bosnu i Hercegovinu više ne posmatrate kao stranac koji je došao da je upozna, nego kao prostor s kojim ste izgradili vlastiti odnos?
Upravo se kroz proces otkrivanja oblikovao moj odnos prema Bosni. Što sam više učio, to sam manje razumio, pa sam želio učiti još više! U početku je to bila čista radoznalost i strast, ali otkako sam odlučio napisati Kamen ostaje, proces je postao svjesniji i dublji, jer je zahtijevao temeljitost i odgovornost. Danas je moj odnos prema Bosni složen: ne razmišljam previše o njoj kako bih izbjegao nostalgiju, ali istovremeno osjećam da je nosim duboko u sebi. Srećom, vezu s njom mogu održavati kroz Kamen ostaje i svoje prevode, dakle kroz književnost, pa i kroz dobre prijatelje koje sam stekao svih tih godina.
Kako je nastala ideja za knjigu „Kamen ostaje“? Da li je knjiga dugo sazrijevala u Vama ili je postojao konkretan trenutak kada ste shvatili da priče koje ste godinama slušali moraju biti zapisane?
Negdje oko 2015. godine već sam neko vrijeme objavljivao u danas ugašenom časopisu Revista Balcanes, iako sam tada uglavnom pisao o Bugarskoj, gdje sam živio nekoliko godina. Kada je časopis prestao izlaziti, već sam pet godina živio u Sarajevu i želio sam nastaviti pisati, pa sam pomislio da bih mogao napisati knjigu o BiH. Iskoristio sam formu kratke životne priče s historijsko-kulturnim digresijama koju sam već bio razvijao, ali sam je učinio složenijom i bogatijom. Želio sam ispričati Bosnu kroz Bosance i osjećao sam da vrijedi ispričati priče ljudi iz knjige, jer ako su fascinirale mene, mogle bi fascinirati i druge.
Marc Casals | Foto: Aida Redžepagić
U knjizi pišete o šesnaest ljudi. Kako ste ih birali i šta je bilo presudno da upravo njihove priče postanu dio knjige?
Prije svega, ljudi i njihove priče morali su biti zanimljivi. Ali bilo mi je važno i da mi omoguće da ispričam nešto o bosanskoj stvarnosti. Nastojao sam da knjiga bude mali mozaik zemlje u pogledu klase, nacionalnog identiteta, geografije i drugih aspekata, jer mi se upravo mozaična struktura činila najprimjerenijom za Bosnu, kao i za Balkan općenito. Na kraju, bilo mi je važno i da žele razgovarati sa mnom i provoditi vrijeme sa mnom. Knjiga je samo javni dio odnosa i ljudskih iskustava koja su mi izuzetno važna.
Šta ste tražili u razgovorima s ljudima? Da li ste unaprijed znali šta želite saznati ili ste dopuštali da Vas njihovi životi odvedu u potpuno neočekivanom smjeru?
Budući da sam većinu „likova“ poznavao odranije, imao sam okvirnu predstavu o njihovim životnim pričama. Međutim, kada smo počeli razgovarati s namjerom da napišem knjigu, otkrio sam mnogo toga što inače nikada ne bih saznao. To mi je pokazalo koliko malo zapravo razmišljamo jedni o drugima, čak i o onima koji su nam najbliži. Čak i ljudi za koje mislite da ih poznajete gotovo potpuno kriju priče i životne zaokrete koji vas mogu iznenaditi. Vjerujem, a moje iskustvo to potvrđuje, da stvarnost pokloni fascinantne priče svakome ko joj pristupi s intuicijom i pažnjom.
Koliko se priča o nekom čovjeku promijeni kada je ispriča on sam, a koliko kada je kasnije oblikujete Vi kao autor?
Životi ovih ljudi predstavljaju sirovinu knjige. U njima sam potom tražio narativne niti koje definiraju osobu, ali i teme koje su mi omogućile historijsko-kulturne digresije kojima sam njihove priče smještao u širi kontekst. Rekao bih da je knjiga rezultat susreta dvaju pogleda: njihovog pogleda na same sebe i vlastiti život te mog pogleda na njih. Trudio sam se da moj pogled bude blizak i pun razumijevanja, ali bez osuđivanja, da shvatim njihov svijet, a da im ne namećem vlastitu viziju. Sada kada je knjiga objavljena i na njihovom jeziku, zanima me koliko će se prepoznati.
Kada pišete o ljudima koje poznajete i koji su Vam vjerovali, osjećate li veću slobodu ili veću odgovornost?
Veću odgovornost, bez ikakve sumnje. Kada vam neko povjeri svoju životnu priču, posebno ako sadrži tragične događaje kao kod protagonista ove knjige, to je pravi dar. Ali istovremeno vas obavezuje da budete dostojni povjerenja koje su vam ti ljudi ukazali i težine njihovih iskustava. Ne znam jesam li bio na visini zadatka, ali sam se trudio koliko god sam mogao, radeći na pričama dokumentarno, narativno i stilski, sve dok mi se nije činilo da su ti ljudi jasno oblikovani. Jedna od stvari koje sam rekao svom uredniku prije početka rada na španskom izdanju bila je: „Ako postoji ijedan lik koji nije dovoljno definiran, reci mi pa ćemo to popraviti, jer je to najvažnije.“
Kako ste pronalazili ravnotežu između dokumentarnog i književnog u pisanju knjige?
To je vrlo osjetljiva i subjektivna ravnoteža, posebno zato što je Kamen ostaje hibridna knjiga, smještena negdje između publicistike, putopisa, eseja i drugih žanrova. Veći dio uredničkog procesa sastojao se upravo u traženju te ravnoteže između pripovijedanja i informiranja, između priča protagonista i digresija koje ih stavljaju u kontekst. Mislim da smo urednik Alberto Haj-Saleh i ja pronašli balans zahvaljujući kojem se mogu pratiti ljudske priče, a da pritom španski čitatelj, koji nema mnogo predznanja o Bosni i Hercegovini, razumije zašto se likovi nalaze u situacijama u kojima se nalaze.
Marc Casals | Foto: Aida Redžepagić
„Kamen ostaje“ je Vaša prva knjiga napisana na španskom jeziku. Kako je bilo pisati o Bosni i Hercegovini na jeziku koji nije jezik ove zemlje, ali jeste jezik Vašeg književnog izraza?
Bila je prava avantura pronaći jezik kojim se može govoriti o Bosni, opisivati, naprimjer, njenu prirodu, stare gradove ili vjerske liturgije. Mnogo sam radio na paralelnim čitanjima španskih autora, a tu kažem španskih, a ne hispanoameričkih, jer je riječ o drugačijim jezičkim tradicijama i vokabularu. Također je bilo jako zanimljivo pratiti prevoditeljicu na bosanski, Lejlu Džanko, u procesu vraćanja knjige jeziku zemlje o kojoj govori, jeziku na kojem sam vodio razgovore s protagonistima i na kojem sam pročitao većinu literature za istraživanje. Bio je to proces odlaska i povratka koji mi je, kao prevodiocu, bio izuzetno poticajan.
Vi ste i prevodilac s bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog jezika. Da li Vam je iskustvo prevođenja pomoglo da pažljivije slušate ljude i primjećujete nijanse koje bi neko drugi možda propustio?
Prije svega, sam sebi nisam naročito zanimljiv i mnogo više volim slušati druge nego govoriti o sebi. Osim toga, likovi iz knjige zanimljiviji su mi od mene samog, toliko da sam sebe gotovo potpuno uklonio iz teksta, osim kratkog predgovora u kojem govorim o svom odnosu prema Bosni, a koji sam uključio na prijedlog španskog urednika. Smatram velikim bogatstvom kada mi zanimljiva osoba govori o svojim iskustvima i svom pogledu na svijet, mnogo većim nego kada ja govorim o svojima, jer svoje već poznajem. Pretpostavljam da je upravo ta radoznalost prema drugome povezana s mojim interesom za prevođenje. Jedna od stvari koje najviše volim u prevođenju jeste to što mogu mjesecima živjeti u univerzumu autora koje prevodim.
Šta ste o Bosni i Hercegovini najprije naučili iz knjiga i medija, a šta ste shvatili tek nakon godina provedenih među ljudima? Kako se Vaša slika ove zemlje mijenjala tokom godina? Šta ste na početku pogrešno razumjeli, a šta danas vidite drugačije?
Prije dolaska u Bosnu znao sam otprilike ono što zna većina Španaca: da je ovdje bio rat vođen iz nacionalnih razloga, barem na papiru, i vrlo malo više od toga. Naravno, što sam više vremena provodio u zemlji i što sam je bolje upoznavao, otkrivao sam sve više elemenata tog fascinantnog mozaika koji sam djelimično pokušao prikazati i u knjizi. Posebno me zanimalo pokazati, nasuprot brutalnosti i boli rata, snagu mnogih Bosanaca i Hercegovaca da nastave dalje. Također i njihovu bliskost i toplinu, naročito prema strancima. Među samim Bosancima, Vi i čitaoci već znate da to nije uvijek slučaj.
Bosna i Hercegovina često se pokušava objasniti kroz velike historijske i političke narative. Da li se, međutim, jedna zemlja možda bolje razumije kroz male, svakodnevne razgovore i živote pojedinaca?
Historija je važna zato što utiče na živote mnogih pojedinaca, pa je upravo pojedinac njena prava mjera. Zato sam nastojao fokus staviti na ljude, ali i zato što je tako lakše približiti određene teme čitatelju koji nije specijaliziran za Balkan niti ga posebno poznaje. Trudio sam se napisati knjigu koja nije dogmatska, u kojoj se historijski i politički narativi sudaraju i međusobno proturječe, a pojedinci ostaju zarobljeni među njima, baš kao i u stvarnosti. Snalaženje među tim kontradikcijama prepustio sam čitatelju, jer sam smatrao da je upravo taj osjećaj nesvodivosti vjeran onome što ja doživljavam kao suštinu Bosne.
Marc Casals | Foto: Aida Redžepagić
