Lejla Selimović je samouka majstorica i zaljubljenica u restauraciju starog namještaja, koja je svoju kreativnost pretvorila u strastveni poziv. Iako je po struci diplomirana pravnica, svoj pravi izraz pronašla je kroz obnovu i transformaciju komada koji su nekada bili zaboravljeni ili otpisani. Njena radionica „Wood Surgery“ postala je mjesto gdje se stari komadi namještaja, često iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, pretvaraju u dekorativne i funkcionalne umjetničke predmete koji putuju ne samo širom Bosne i Hercegovine, već i Evrope. U razgovoru za naš portal, Lejla govori o svom putu od pravničke diplome do kreativnog poziva, izazovima restauracije i vrijednostima zanatstva u današnjem konzumerističkom društvu.

Kada ste prvi put osjetili da je kreativni rad vaš pravi poziv, s obzirom na to da ste po struci pravnica?

Po zanimanju sam diplomirana pravnica, ali pravo nikada nije bila oblast koja me naročito zanimala. Oduvijek sam bila kreativniji tip i u jednom trenutku, dok sam uređivala vlastiti životni prostor, uvidjela sam da se od starih, naizgled neupotrebljivih komada namještaja mogu dobiti fantastični komadi. Počela sam istraživati, učiti o drvetu i dizajnu, posmatrati stvari na drugi način, raspitivati se kod majstora, te kupovati alat i opremu koju ranije nisam poznavala. U tome sam se istinski pronašla, jer je to posao koji, iako vrlo dinamičan i zanimljiv, odgovara i mojoj introvertnoj prirodi. Ispunjava me, ne iscrpljuje, nego me puni.

Šta vas je motiviralo da se okrenete restauraciji starih komada namještaja?

Dopao mi se osjećaj zadovoljstva nakon obavljenog posla, posebno kada vidite rezultat rada i znate u kakvom stanju je komad bio prije restauracije i kako izgleda na kraju procesa.

Možete li opisati kako je nastala vaša radionica i kako ste je razvijali do danas?

Radionica je nastala i razvijala se poprilično spontano, iz čiste ljubavi i potrebe da se stvara. Put u poduzetništvo i potpuno nepoznatu oblast restauracije starog namještaja bio je jako izazovan. Trebalo je dosta hrabrosti, strpljenja, rada i odricanja da biste postali prepoznatljivi u ovoj specifičnoj oblasti.

U početku sam, pored fotelja i stolica, često radila i veće komade poput kredenci i komoda, ali se to pokazalo nepraktičnim – za rad, skladištenje, transport i samu naplatu uloženog vremena. Najveći interes od samog početka vlada za fotelje, pa sam se fokusirala na rad sa stolicama i foteljama, jer pored praktičnih razloga, one prostoru daju poseban pečat i mnogo govore o vlasniku.

Namještaj koji restauriram najčešće je dizajniran i proizveden šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina – komadi koji su krasili kancelarije velikih fabrika i ustanova, tzv. Made in Yugoslavia. Često su to i komadi koji se danas opisuju kao Vintage ili Mid Century Modern, s čistim linijama i suptilnim krivinama.

Koliko je važna strpljivost u ovom poslu i kako ste je naučili?

Mogu reći da je strpljenje drugo ime za restauraciju. Čitav proces je dugotrajan i zahtjevan; ponekad samo rastavljanje i čišćenje fotelje traje satima. Još uvijek se učim strpljivosti onoliko koliko ovaj posao istinski zahtijeva.

Koji je najizazovniji komad namještaja na kojem ste radili i zašto?

Najviše volim raditi na zahtjevnijim komadima kojima na prvi pogled nema spasa, jer tada je rezultat vidljiviji, a osjećaj da ste dali novi život nečemu što je bilo “otpisano” posebno lijep. Uvijek je izazovno spasiti kultnu Rex stolicu Nike Kralja, kod koje furnir predstavlja pravu slabost.

Imate li neki posebno omiljeni komad koji ste restaurirali i koji biste izdvojili kao svoj favorit?

Omiljeni komad koji sam restaurirala bila je Groovy fotelja, koju sam ostavila sebi jer je riječ o komadu do kojeg je teško doći.

Kako birate komade koje ćete restaurirati – dolaze li vam klijenti s konkretnim željama ili sami pronalazite izazovne projekte?

Radionica je osmišljena prije svega kao mjesto gdje klijenti donose komade koje žele sačuvati i dati im novu šansu. Pored toga, kao zaljubljenica u dobro dizajnirane fotelje i stolice, pronalazim takve komade i nudim ih uz uslugu restauracije. Klijenti obično imaju konkretne zahtjeve u vezi finalnog izgleda, ali često se prepuste i mom osjećaju i izboru.

Vaši restaurirani komadi putuju diljem Evrope. Kakve povratne informacije dobijate od klijenata?

Da, istina je da su mnogi komadi stigli na adrese širom Evrope zahvaljujući našoj dijaspori koja prepoznaje njihovu vrijednost. Švicarska, Grčka, Italija, Njemačka, Austrija, Hrvatska i Srbija neke su od država u kojima su novi dom pronašli komadi iz moje radionice. Najbolja povratna informacija je nova narudžba i preporuka prijateljima.

Kao samouka majstorica, šta biste poručili mladima koji razmišljaju o zanatstvu i radu rukama?

Prije svega želim biti iskrena i reći da je put koji sam ja izabrala teži put. Krenuti od nule u oblast koja je kod nas još uvijek nedovoljno cijenjena nije nešto što mladima danas može biti naročito primamljivo. Bitno je jačati svijest da biti zanatlija i raditi rukama nije nikakva sramota. Dobar majstor je umjetnik, a ako čestito obavlja svoj posao, cijenjen je u društvu i uvijek će imati posla. Neka predviđanja govore da će milioneri budućnosti biti upravo zanatlije, pa da im vjerujemo.

Koji su, po vašem mišljenju, najveći izazovi restauracije namještaja u današnjem konzumerističkom društvu?

Konzumerizam je uzeo maha i ljudi mu teško odolijevaju, robuju markama i poistovjećuju svoju vrijednost sa stvarima koje kupuju. Baveći se ovim poslom, bezbroj puta sam se uvjerila u kvalitet i način izrade starih komada, koji je u poređenju s današnjim, npr. stolcima koje sami sklapamo, zaista nevjerovatan. Stolari i tapetari nekada su bili pravi umjetnici. Ne mogu ni zamisliti koliko vremena i truda se ulagalo u jedan naoko običan komad.

Zbog toga ne čudi što neki od takvih komada i dalje traju i drže se bolje od stolice kupljene prošle godine na sniženju. Ljudi koji naručuju komade iz moje radionice dokaz su da itekako postoje oni koji cijene kvalitet i dobar dizajn. Kupovinom obnovljenih i recikliranih komada, osim što dobijamo jedinstven predmet, doprinosimo i očuvanju okoliša. Komadi u koje je neko ulagao dane strpljivog ručnog rada i prilagodio ih željama klijenta vrijede više nego nov serijski komad. Sve su to mali koraci koji mogu unaprijediti popularizaciju ove vrste posla.

Šta vam restauracija namještaja znači na ličnom nivou i šta biste željeli da ljudi zapamte o ovom poslu i njegovoj važnosti?

Restauracija je zaista divan način da se zaboravljenom, naizgled neupotrebljivom i odbačenom vrati smisao i vrijednost. Svaki komad na kojem sam radila ima svoju priču, nosi dah prošlosti, a često i sentimentalnu vrijednost za klijenta – to zaista više nije samo stolica ili fotelja. Na ličnom nivou, restauracija mi je pomogla da vidim ljepotu tamo gdje je rijetko vidimo. Često u šali kažem: „Vidim lijepo u ružnom – koja je tvoja supermoć?“