Razgovarala: Elma Fišić

Krajnja granica nije uvijek tamo gdje mislimo da jeste. U sportu, ali i u životu, ona se pomjera iz dana u dan – kroz odricanje, poraze, sumnje i sposobnost da nastavite onda kada vam i tijelo i um govore da stanete. Sjajna Lejla Njemčević, brdska biciklistica, do svjetskog vrha nije stigla preko noći. Iza titule najbolje brdske biciklistice svijeta stoje godine u kojima je bilo više priprema nego takmičenja, borba za osnovne uslove, brojni porazi i uporno pomjeranje vlastitih granica. Danas o sportu govori bez romantiziranja pobjede. Za nju uspjeh nije samo biti prvi, već ostati konstantan, trajati i znati kada treba stati.

U razgovoru povodom dokumentarnog filma „PRVA“, koji je premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu, govori o putu do svjetskog vrha, mentalnoj snazi, cijeni profesionalnog sporta, ženama u sportu i Bosni i Hercegovini koju predstavlja na svjetskim takmičenjima – ali i o tome koliko daleko možemo stići kada imamo adekvatnu podršku.

Dokumentarni film „PRVA“ je na Sarajevo Film Festivalu publici pokazao dio Vašeg života koji inače ne vidi – šta se dešava iza pobjeda, medalja i fotografija s postolja. Film prati Vaše učešće na Cape Epicu, ali čini se da je njegova prava tema mnogo šira – granice izdržljivosti, strah, disciplina, odnos povjerenja i pitanje šta čovjeka tjera da nastavi kada je najteže. Šta ste Vi naučili o sebi tokom tog iskustva? I kako je izgledalo vidjeti sebe na filmskom platnu?

Mi smo prvenstveno odlučili da nastupamo na Cape Epicu kao dio Orbea tima, za koji smo potpisali ugovor 2026. godine, ali i da bismo doprinijeli humanitarnoj organizaciji koja se bori za jednaku dostupnost biciklističke infrastrukture u svim zemljama svijeta, posebno u zemljama u razvoju. Naravno, znali smo, budući da se utrka vozi u paru, da to nosi dodatne mentalne izazove. Cape Epic je najteža etapna MTB utrka na svijetu i dovodi vas do apsolutno krajnjih ljudskih granica. Ne samo zato što je fizički iscrpljujuća, nego traje ukupno osam dana i vozi se u ekstremnim uslovima u Južnoj Africi, ali i ne upravljate samo sobom i svojim mentalnim i fizičkim kapacitetima, nego i kapacitetima svoje partnerice. To je bio jedan potpuno novi mentalni izazov kroz koji smo htjeli dodatno unaprijediti mentalnu izdržljivost.

Upravo je to i fokus filma, poseban sistem mentalne i kondicijske pripreme koji je moj trener i suprug Amar Njemčević razvijao tokom naših 15 godina karijere i koji je doveo do toga da budem prva na svijetu. „PRVA“ zapravo nije klasični biografski film, to je film koji, osim iskustva iz Južne Afrike, gledateljima prenosi i filozofiju treninga, ali je istovremeno prvi put da je publika u Bosni i Hercegovini mogla izbliza vidjeti kako zaista izgleda najteža na svijetu utrka u brdskom biciklizmu. Vidjeti sebe na filmskom platnu iskreno mi nije bilo toliko čudno, jer smo mi te trenutke već proživjeli. Mene je mnogo više interesovala percepcija drugih ljudi i kako će oni doživjeti emocije koje mi prolazimo tokom jednog takmičenja.

Put do uspjeha

Jako je važno da je film rađen u produkciji BHRT-a. Kako je izgledala priprema filma i saradnja sa Eminom Daut?

Zaista je jako značajno da je državna televizija Bosne i Hercegovine potpisala produkciju ovog filma. Emina Daut se projektu posvetila izuzetno intenzivno, jer je za otprilike tri mjeseca morala sav materijal iz osam dana snimanja sistematizovati i pripremiti kako bismo uopšte mogli biti dio Sarajevo Film Festivala ove godine. Izuzetno smo sretni što smo sarađivali upravo sa Eminom i što je ona bila osoba koja je mogla proživjeti te emocije sa nama i onda ih prenijeti na filmsko platno, što je izuzetno teško. Znali smo da je ona osoba velikih emotivnih i profesionalnih kapaciteta i da je upravo ona prava osoba koja ovaj projekat može dovesti do kraja. I na kraju, odradila je zaista impresivan i nevjerovatan posao. Film je nakon premijere oduševio publiku.

Sjećate li se prve Lejle koja je sjela na bicikl s idejom da bi jednog dana mogla biti profesionalna sportistkinja? I sjećate li se tog svog prvog bicikla?

Naravno da se sjećam, ali u tom trenutku zaista nisam razmišljala o tome da se uopšte mogu profesionalno baviti ovim sportom. Moja želja bila je jednostavno da budem aktivna i da vidim što više ljepota Bosne i Hercegovine, a to sam najbrže i najefikasnije mogla uraditi sa svojim biciklom.

Moj prvi bicikl je bio zaista jedan od najjeftinijih koji su postojali. Mislim da je koštao manje od 200 maraka, što je danas skoro nemoguće pronaći. Ali jako brzo su i moji roditelji shvatili da mi treba bolji bicikl za planine i izazove koje sam vrlo brzo počela voziti.

Kada ste prvi put shvatili da ovo više nije samo hobi ili ljubav prema biciklizmu, nego nešto u čemu biste mogli napraviti ozbiljnu karijeru?

Prvi put sam shvatila da se zaista mogu profesionalno baviti biciklizmom kada sam osvojila medalju na Balkanskom prvenstvu, mislim da je to bilo 2014. godine. Do tada je za mene takav rezultat djelovao kao nešto gotovo nemoguće, a kada sam osvojila tu medalju, prvi put sam shvatila da je ovo zaista poziv kojem mogu da se posvetim profesionalno. Odmah nakon toga potpisala sam i svoj prvi profesionalni ugovor sa turskim proizvođačem bicikala Salcano. To je na neki način bila potvrda svega i uvelo me u jednu potpuno novu dimenziju, ne samo profesionalnog biciklizma nego profesionalnog sporta uopšte, gdje prvi put vidite da iza jednog sportiste postoji veliki tim ljudi koji radi kako bi on mogao ostvariti rezultat.

Krajnja granica je zaista relativan pojam

Danas ste jedna od najuspješnijih bh. sportistkinja, ali put do toga počeo je u zemlji koja nema sistem kakav imaju velike biciklističke nacije. Koliko vas je nedostatak uslova usporavao, a koliko vas je možda upravo natjerao da budete tvrdoglaviji i uporniji?

Brdski biciklizam je sport izdržljivosti, snage, eksplozivnosti i tehnike u kojem je potrebno jako puno vremena da biste došli do ozbiljnih rezultata. Potreban je ozbiljan i detaljan dugogodišnji rad prije nego biste počeli praviti prve značajnije međunarodne rezultate, a u tom periodu dobiti bilo kakvo ozbiljnije finansiranje bilo je gotovo nemoguće. Čak i sredstva koja smo uspijevali dobiti od privatnih sponzora uglavnom smo u potpunosti ulagali u pripreme, a onda, kada bi došlo vrijeme za takmičenja, često više ne bi bilo novca da na njih odemo. Zato mogu reći da je prvih šest ili sedam godina moje karijere bilo najviše priprema, a najmanje takmičenja. To je bilo zaista teško, jer se mjesecima pripremate za neku utrku, očekujete da će se pronaći sredstva da na nju odete, a onda se to jednostavno ne desi.

Brdski biciklizam je uz to izuzetno skup sport. Potrebni su bicikli, oprema, rezervni dijelovi, putovanja, a što više utrka vozite, potrebno vam je i više opreme. Sve je to predstavljalo ogroman teret. Amar je kao moj trener i menadžer u tom periodu imao ogromnu odgovornost, ali je istovremeno bio i neka vrsta štita između mene i svih tih problema. Mislim da većinu prilika koje su postojale, a na kraju se nisu ostvarile, nikada nije ni prenio, jer je znao koliko takva razočaranja mogu biti demotivirajuća za sportistu. Iako sam i sama prošla kroz mnogo razočaranja, on je godinama bio osoba koja je na mene prenosila pozitivnu energiju, motivaciju i vjeru da ćemo ipak uspjeti. Mislim da smo jedan dio upravo tog odnosa uspjeli prenijeti i kroz film „PRVA“.

Šta je bilo najteže pokazati i dokazati – sebi, ljudima oko sebe ili svijetu?

Najteže je bilo dokazati da se bilo koja osoba, a posebno žena, može uspješno baviti sportom u Bosni i Hercegovini, a onda još i brdskim biciklizmom, i da zaista može napraviti ono što zamisli. Upravo se i film na neki način koncentrira oko te ideje, da moramo biti prvi na svijetu prije nego što zaista postanemo prvi na svijetu. To je filozofija mentalne pripreme koju je Amar Njemčević godinama razvijao i usavršavao i koja je posebno važna za ljude s Balkana. Nekako često odrastamo s osjećajem da smo u nečemu inferiorni u odnosu na ljude koji dolaze iz razvijenijih i uspješnijih sportskih sistema, a zapravo mislim da imamo nevjerovatnu mentalnu snagu. Posebno ljudi u Bosni i Hercegovini imaju mentalne kapacitete kojih možda nismo dovoljno svjesni.

Kada ulazimo u takmičenje, moramo biti svjesni da to može biti naša velika prednost i znati je iskoristiti u pravom trenutku. Amar je toga bio svjestan mnogo prije mene. Ja sam to u potpunosti spoznala tek kada sam zaista postala prva na svijetu i meni je to bio konačan dokaz. I upravo je to jedna od poruka koju film želi prenijeti, da možemo mnogo više nego što ponekad vjerujemo da možemo, i naša velika želja je da to prenesemo na druge ljude kako bi mogli sebi olakšati put do uspjeha.

Koliko je teško biti žena koja želi profesionalno uspjeti u sportu koji se kod nas još uvijek često doživljava kao „muški“?

Mislim, kao što sam rekla i u prethodnom odgovoru, da je općenito biti žena u sportu teže, svugdje u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Međutim, mi zaista imamo veliki broj uspješnih ženskih sportistkinja i mislim da je to dokaz da su žene u Bosni i Hercegovini izuzetno snažne, i mentalno i fizički, ali i jako otporne na sve izazove koji se pojavljuju, posebno na početku karijere. Jeste teško, ali očito je da mi žene u Bosni i Hercegovini imamo neke kvalitete koje nas ističu u sportu. Možda nas upravo sve prepreke s kojima se susrećemo kao žene na neki način i izgrade i naprave toliko snažnim i otpornim.

Navikli smo sportiste pitati koliko su trenirali da bi došli do vrha. Mene zanima suprotno: koliko ste puta morali naučiti stati, odmoriti, prihvatiti loš dan ili poraz?

Mislim da je upravo tu pravo pitanje koje ljudi često ne postavljaju sportistima, koliko poraza jedan sportista doživi tokom karijere i koliko puta nakon velikog razočarenja već sljedećeg dana ode na trening kao da je osvojio prvo mjesto. Kada pogledate i najbolje sportiste svijeta, većina njihovih nastupa nisu pobjede i često su za njih na neki način razočaravajući. Zapravo, najbolji sportista je onaj koji se najbolje nosi s porazima, i to ne samo na takmičenjima nego i na dnevnom nivou. Jako je teško odmoriti i jako je teško stati. Mislim da gotovo svi profesionalni sportisti imaju trenera koji im češće mora govoriti koliko manje trebaju trenirati nego koliko više. Moj trener upravo to radi. On smanjuje moje treninge i na neki način dozira moju motivaciju kako bih mogla imati dugotrajnu karijeru i kako bih iz sezone u sezonu mogla biti konstantna. Za mene je upravo to jedan od najvećih pokazatelja uspjeha, biti konstantan i imati dugu karijeru na visokom nivou. Kada se danas prisjećam svojih sezona, često se čak više sjećam teških trenutaka koje sam uspjela prevazići nego samih uspjeha, jer je takvih trenutaka, naravno, bilo mnogo više. I možda je upravo to jedan od mojih najvećih uspjeha, što sam nakon svakog poraza uspjela ponovo nastaviti.

Kako izgleda vaš unutrašnji monolog u posljednjih nekoliko kilometara utrke, kada tijelo govori da više ne može?

Za mene najveće razočarenje uvijek dolazi iz osjećaja da nisam dala svoj maksimum. Zato u tim posljednjim kilometrima pokušavam dati apsolutno sve, ne samo fizički nego i mentalno. U tom trenutku morate znati procijeniti šta je zaista vaš maksimum u odnosu na broj kilometara koji je ostao i koliko još možete izvući iz sebe.

Moj stav je oduvijek da je sve u glavi i da su naše fizičke granice zapravo mnogo dalje od granica koje nam u tom trenutku postavlja naš um. Upravo zato na treningu stalno pomjeramo te mentalne granice i učimo da tijelo može mnogo više nego što u prvom trenutku mislimo. Ja uvijek govorim da postoji još jedna dimenzija, trenutak kada mislite da ste došli do kraja, a onda shvatite da ipak možete dati još. To posebno izađe na vidjelo na velikim takmičenjima, kada se borite za medalju na evropskom ili svjetskom prvenstvu ili za rezultat u Svjetskom kupu. Tada iz tijela zaista uspijete izvući mnogo više nego što ste mislili da je moguće. Naravno, oporavak nakon toga je neka druga priča, ali činjenica je da tijelo može mnogo više. Kada jednom imate tu spoznaju, onda se više ne bojite ni tih fizičkih limita koje osjećate pred kraj utrke.

Vrhunski sport podrazumijeva vrlo specifičan odnos prema tijelu. Gdje je za Vas granica između discipline i pretjerivanja?

Kako vam karijera napreduje i kako postižete sve bolje rezultate, postanete na neki način opsesivni i pokušavate svaki aspekt treninga i oporavka dovesti do maksimuma. Naravno, i ja sam bila na tom mjestu, a u neku ruku još uvijek jesam, samo što danas pokušavam imati više balansa. U jednom teškom periodu svoje karijere imala sam i nezdrav odnos prema ishrani, upravo iz te želje da dam apsolutni maksimum u svakom aspektu treninga i oporavka. Ne mogu reći da sam pronašla neku tačnu granicu, jer sam svjesna da je ovo moj način života, da sam ga sama izabrala i da, kada stanem na startnu liniju, želim znati da sam dala svoj maksimum. Ali isto tako znam da pretjerivanje može dovesti upravo do toga da ne možete dati svoj maksimum. Ako na utrku ne dođete mentalno svježi, onda to niste postigli. Jer maksimum nije uvijek uraditi sve što možete, nekada je uraditi malo manje da biste na takmičenje došli sto posto mentalno svježi i bili spremni dati svoj maksimum. Tako da je ta krajnja granica zaista relativan pojam.

Možemo napraviti sve što zamislimo u životu

Koliko je teško godinama živjeti po režimu sportiste? Čega ste se privatno morali odreći da biste postigli ove rezultate?

Na početku je uvijek mnogo teže nego kasnije. Prvenstveno nemate rezultate, a imate veliki pritisak okoline čim radite nešto drugačije. Meni je posebno bilo teško u srednjoj školi i kasnije na Pravnom fakultetu, jer sam zaista morala balansirati jako puno učenja i treninga. U svemu tome za društveni život, a nažalost često i za porodicu, jednostavno nije ostajalo vremena. Tako da sam se privatno najviše odricala prijateljstava i druženja. S vremenom su se vjerovatno i moji prijatelji navikli da me vide nekoliko puta godišnje, a i ja sam se navikla da sam šest mjeseci godišnje na putovanjima, a pet mjeseci na utrkama. Sada mi taj način života ide dosta lakše. Opet nije jednostavno, ali danas znam zbog čega se odričem određenih stvari i imam rezultate koji mi daju dodatnu motivaciju.

Kada niste sportistkinja, kakva je Lejla? Šta radite kada nemate trening, utrku, plan, cilj i štopericu?

Privatno sam jako drugačija osoba od one koja sam na takmičenjima. Na takmičenju sam izuzetno fokusirana i mentalno nepokolebljiva, dok sam u svakodnevnom životu jako kreativna, brzo izgubim fokus i volim raditi mnogo stvari odjednom. Mislim da se to vidi i kroz moje hobije. Jako volim praviti sourdough hljeb, imam svoj vrt o kojem se brinem i psa border collija. Trenutno završavam MBA iz sportskog prava u Cirihu, jako volim učiti, pronalaziti i čitati o novim stvarima i izuzetno sam strastvena kada je riječ o sportskom pravu i zaštiti sportista. Kada dođem kući, moj fokus se potpuno prebaci na neki drugi život i mislim da me upravo to jako prizemljuje.

Vaša sportska priča neraskidivo je povezana s Amarom Njemčevićem, koji je istovremeno Vaš trener i menadžer. Kako izgleda kada osoba koja vam je najbliža u životu ujedno mora biti i osoba koja od vas zahtijeva više nego što možda sami mislite da možete?

Ja bih zaista rekla da je Amar Njemčević veća enigma od Lejle Njemčević. Mislim da je ljudima jako interesantan upravo zato što ne želi da bude u medijskom prostoru. Izuzetno je precizan i fokusiran i kada nešto radi, želi to dovesti do savršenstva. Trenutno je toliko fokusiran na trening, ne samo mene nego i drugih sportista, i na mentalnu i fizičku pripremu, da je upravo zbog toga postao stručnjak u svom polju. Ono što je kod njega jako interesantno jeste da je pravnik u međunarodnom pravu, bivši bokser, a sada i producent filma „PRVA“. Tako da je zaista neko ko sve što radi, radi do kraja. Mislim da se to vidi i u mojoj karijeri, ali i u našem životu općenito. Ja sam možda kreativni dio te priče i neko ko vjeruje u ciljeve koje on postavi. Rekla bih da smo nas dvoje dvije nevjerovatne suprotnosti. Ja sam jako emotivna, a on jako objektivan i mislim da upravo zbog toga zajedno pravimo savršen tim.

Šta Bosna i Hercegovina ima što vam je pomoglo da postanete sportistkinja kakva jeste?

Nakon što napravite bilo kakav sportski rezultat, u Bosni i Hercegovini dobijete ogromnu podršku ljudi i to je nešto što vas uvijek nekako gura naprijed. Ali tu su i nevjerovatne prirodne ljepote koje su nam toliko dostupne i toliko blizu da mislim da još uvijek nismo ni svjesni koliko je to veliko bogatstvo. Ja i dan-danas skoro svake sedmice na našim planinama pronađem nešto novo, neki novi put, neku novu prirodnu ljepotu i to je za mene zaista nešto neprocjenjivo.

Nakon svega što ste već osvojili, kako uopšte izgleda „sljedeći cilj“? Kako pronaći motivaciju?

Nakon što sam postala prva na svijetu, zapravo sam pronašla neku novu motivaciju. Odnosno, nisam je ni pronašla, nego sam shvatila šta je bila moja prvobitna motivacija, a to je da predstavljam Bosnu i Hercegovinu. Mi smo se uvijek na međunarodnim takmičenjima na neki način borili za svoje mjesto, borili smo se za poštovanje i za to da pokažemo da je Bosna i Hercegovina jednaka kao i sve druge države, a to je ono što me i sada nosi kroz moju karijeru. Zaista mi je važno da svojim rezultatima pružim sreću našim ljudima i podrška koju dobijam je nevjerovatna. Pogotovo zato što se bavim sportom koji je jako pristupačan ljudima, ljudi me mogu vidjeti dok treniram na cesti, prići mi, pozdraviti me i direktno mi pokazati da navijaju za mene. Voljela bih da svaki sportista može doživjeti takvu podršku, jer tek tada shvatite da vaš cilj i vaša svrha mogu biti mnogo veći od jednog sportskog rezultata.

Kada biste mogli vratiti vrijeme na početak svoje karijere i razgovarati s onom petnaestogodišnjom djevojkom koja tek počinje trenirati, šta biste joj rekli? Neka to bude poruka za svu omladinu koja tek počinje otkrivati neki svoj „bicikl“.

Poručila bih joj da vjeruje u sebe. Mislim da, kao i svaki sportista, mnogo godina, vremena i energije provedete preispitujući se, u nekom kolebanju i razmišljanju da li ste stvarno dovoljno dobri. To je izuzetno iscrpljujuće i voljela bih da mi je neko na početku mogao jednostavno reći da će sve biti u redu. Naravno, mislim da je tako u svim poljima života i da kroz te sumnje i preispitivanja na neki način morate proći da biste na kraju postali mentalno jači. Zato bih svakome ko tek počinje otkrivati svoj put i svoj san, da vjeruje u sebe i da zaista možemo napraviti sve što zamislimo u životu.