Razgovarala: Elma Fišić

Glumici Moni Muratović jedna disciplina nikada nije dovoljna. Kod nje se gluma, muzika, književnost i vizuelna umjetnost ne pojavljuju kao odvojena interesovanja, već kao različiti načini istraživanja istog prostora – čovjeka, njegovih emocija, tijela i unutrašnjeg svijeta. Gluma je njena matična teritorija, pozorište mjesto kojem se uvijek vraća, ali posljednjih godina muzika sve snažnije zauzima prostor u njenom umjetničkom radu. U muzici, čini se, pronalazi drugačiju vrstu slobode. Nakon koncerta s Vedranom Vujicom u Svrzinoj kući, koji opisuje kao jednu od lično najznačajnijih večeri u svom životu, taj se put nastavlja.

S Monom razgovaramo o umjetnosti koja ne poznaje stroge granice između disciplina, o tijelu kao glumačkom materijalu, o pozorištu u vremenu digitalne rasute pažnje, o muzici kojoj se sve ozbiljnije posvećuje, ali i o radu, disciplini, autentičnosti i potrebi da se, uprkos svemu, ostane vjeran sebi.

S obzirom na to da ste diplomirali glumu, ali i studirali komparativnu književnost, romanistiku i historiju umjetnosti, koliko Vam to teorijsko „širenje vidika“ pomaže da u proces rada na novom liku ne ulazite samo intuitivno, već i analitički?

Prije nego što sam upisala glumu, upisala sam romanistiku i komparativistiku, ali sam se ipak odlučila za glumu. U međuvremenu se otvorila Katedra za historiju umjetnosti, što sam prije svega htjela studirati. Priključila joj se i književnost, ali s tempom koji sam tada imala nije bilo moguće studirati ozbiljno. Baš prethodnih mjeseci intenzivno sam razmišljala da upišem master – to će se sigurno i desiti.

Eh sad, kao glumica imam stotine stranica teksta u glavi, hiljade koje su prošle kroz mene. Doslovce je nemoguće odvojiti ozbiljan glumački rad bez jednog holističkog pristupa svim umjetnostima, barem meni. Ja konzumiram jako puno umjetnosti, gledam, čitam, slušam i sve to mene oblikuje i definiše.

Šta je za Vas umjetnost?

Divno pitanje. Mogu dati samo lični, subjektivni doživljaj. Umjetnost je kada velika vještina i virtuozitet pređu u jedan meta-nivo koji prestaje pripadati umjetniku; djeluje na naša čula tako što nas vodi u prostore unutar naše duše za koje nismo znali da ih imamo, da smo kadri ih osjetiti, spoznati – ne nužno racionalno, nego intuitivno.

Često ste radili sa rediteljskim imenima iz različitih škola i senzibiliteta – od klasika do savremenih vizionara. Kako mijenjate svoj unutrašnji kompas kada prelazite iz jednog rediteljskog rukopisa u drugi?

Trebalo mi je mnoooogo godina da napravim tehniku kojom ću sebe ponuditi maksimalno, a zaštititi suštinski. Svaki novi reditelj koji dođe ima svoju estetiku i potrebna mu je neka nova verzija mene, neka druga moja sredstva. Ja želim ići do kraja mogućnosti svog tijela i svih drugih glumačkih sredstava. Neke reditelje zanima da samo dobiju to što im treba za taj specifičan projekat, ne brinući kakve posljedice to ostavi na vas. Ja imam samo jedan organizam i taj organizam mora opslužiti scenu, moju porodicu i mene samu.

Sve je dobro kad ste zdravi i mladi. Ali ljudsko biće je potrošna roba. Učim dati sebe potpuno svojoj umjetnosti, ali znati sačuvati fizičko i mentalno zdravlje. Glumci su krhka bića i ta krhkost je naš materijal. Možda ne krhkost. Osjetljivost, osjećajnost. S tim ide i velika ranjivost.

Uloga Hedde Gabler Vam je donijela godišnju nagradu Narodnog pozorišta. Koliko je taj lik, koji se često opisuje kao „ženski Hamlet“, zahtijevao od Vas da preispitate sopstvene granice glumačke psihologije?

Igrala sam dosta klasičnih ženskih likova, od Ofelije, gospođice Julije, Elektre i raznih drugih – svi oni su Mount Everest za glumca/glumicu. Ali Hedda je bila next level. Na svaki način. Kada sam to odigrala, osjetila sam da je to najvažnije što sam do tada uradila. Promijenila me je ta uloga. Nermin Hamzagić je s toliko poštovanja i rediteljskog umijeća pristupio radu i vodio me da sam zauvijek zahvalna za to povjerenje i iskustvo.

Volim rad, red i disciplinu

Šta je to što zapadnoevropski teatar nudi drugačije u odnosu na našu matricu rada? Postoji li neka specifična lekcija koju ste ponijeli iz rada sa svjetskim imenima, a koju danas primjenjujete na domaćim setovima?

Znam da se svuda u svijetu iznad svega cijene disciplina i radna etika. Ja se gnušam bezobrazluka i bahatosti u poslu i, kada gledam unazad, to me je najviše oštetilo u dosadašnjem radu uopšte. To volim. Rad, red, disciplinu. Ne vjerujem u talentovane hoštaplere, dunđere. Takvi na Zapadu vrlo brzo dobiju: „Hvala vam na saradnji i doviđenja.“ A kod nas ih se toleriše i čak počesto nagrađuje.

Šta su najveći izazovi rada na kulturnoj sceni u Bosni i Hercegovini?

Mislim da najviše fali jedan respekt prema kulturi od nekog visoko pozicioniranog političkog establišmenta. Njihov ukus nije rafiniran, to je jasno, ali ne postoji nikakva sistemska strategija za kulturu.

Uvijek se vratim na priču Harisa Pašovića iz rata, kada mu je jedan vojnik koji je s linije svraćao na probe rekao: „Vi da ovo ne radite, mi ne bismo imali šta braniti.“

Poštovanje i uvažavanje kulture vrlo se jasno artikuliše izdvajanjem pristojnog budžeta za kulturu i radnike iz kulture.

Igrali ste u mjuziklima poput Kose i Flashdancea, ali i u teškim dramskim komadima. Kako se glumački „presvlačite“ kada trebate spojiti fizički teatar, pjevanje i dramsku ekspresiju, te šta Vam je lično najzahtjevnije?

Sve je zahtjevno (smijeh)! Nije to zamorno, ja jako volim tu različitost, tu dinamiku… Za svaku predstavu kao da trebam donijeti neku drugu sebe koja je također ja. Kako shizofreno, ali zanimljivo.

Kako doživljavate tranziciju iz teatra u kojem je publika neposredno ispred Vas, u medij filma i serije gdje vas kamera „skenira“ iz neposredne blizine – koja je razlika u radu u pozorištu i filmu?

Nemam jednako veliko iskustvo pred kamerom kao u teatru, ali znam da je gluma jedna. Glumcu se ili vjeruje ili ne vjeruje. Sve ostalo je medij preko kojeg vi nešto dobijete. Pozorište ima jednu neumoljivost – kada krene predstava, ide se do kraja. Nedavno je kolegica Snežana Vidović igrala tri čina sa slomljenom rukom… To samo glumci mogu razumjeti. Show must go on. A film i snimanja generalno imaju jednu drugačiju kontrolu – kada se kaže „akcija“, može se i pogriješiti pa ponovo, i uzima se najbolji take.

Filozofski gledano, živimo u vremenu „estetike brzine“ i kratke pažnje. Kako teatar – koji je po definiciji spor i zahtjevan – može ostati relevantan medij u borbi protiv digitalnog zaborava? Učestvovali ste u programu „Kultura na ulice“. Smatrate li da je izlazak iz „sigurne zone“ teatra neophodan da bi se publika, koja je danas prezasićena digitalnim sadržajem, ponovo vezala za umjetnost uživo?

Mislim da, historijski gledano, jedino teatar nema konkurenciju. Naučno je dokazano da se ljudska srca usklađuju dok grupa ljudi gleda predstavu – to iskustvo ovdje i sada, i samo sada, je jedinstveno. A čovjek ima potrebu za tim.

Digitalni sadržaj rasuo je našu pažnju i zbrzao naše iskustvo – istina, idemo jako brzo, ali gdje? Nigdje! Sprženi smo. To nije dobro za čovjeka. Naprosto nije. Pozorište, ovakvo kakvo je sada, postoji već tri hiljade godina. Želim mu još minimalno tri. Ako ne uništimo planetu.

Na čemu trenutno radite?

Počela je nova pozorišna sezona i igram svoje predstave na redovnom repertoaru moje matične kuće, Narodnog pozorišta, koje je uvijek moj prioritet. Radim na jednom performansu/predstavi koji će premijeru imati na MESS-u, na jednoj poetskoj predstavi koja će premijeru imati na Sidranovim danima. Također, za Kulturu na ulici jedan performans u Muzeju Jevreja. Još jedan projekat vezan za NPS koji želim da bude vrsta eksperimentalnog teatra. Zove se „Glumci bez scene“. Moj segment želim da bude potpuno novo iskustvo pozorišta.

Moj fokus također ostaje na muzici. Sa kolegom Vedranom Vujicom imala sam koncert u 300 godina staroj Svrzinoj kući i to je zaista jedna od meni lično najznačajnijih večeri u mom životu. I to nastavljamo.

Muzika me raduje – jako!

U glumačkom poslu često ste izloženi javnom sudu i kritici. Kako čuvate svoju autentičnost i privatnost u profesiji koja traži otvorenost prema svijetu?

Nastojim ostati čista. Da me sve nedaće i bolovi dotaknu, ali da ne ostanu. Naučila sam da sve prolazi. Samo čistota ostaje. Želim biti čista, čestita, iskrena. Uvijek i beskompromisno.

Što se tiče kritike, nju ne pratim niti mi išta znači. Kao ni pohvala. Realno, ne može mene niko više kritikovati nego što kritikujem sebe. Moja autentičnost je jedna gotovo histerična vjernost sebi. Znam da na svom putu ne želim nikoga oštetiti, što je moja namjera najčasnija, te iz toga crpim mnogo snage.

Imam mali krug prijatelja koji su uz mene 30 godina i njima vjerujem bezuslovno. Ništa u mom životu nije instant. Nastojim živjeti analogno iskustvo u digitalnom dobu.

Postoji li neka uloga ili tekst koji Vam je trenutno „tiha patnja“ – nešto što još niste dotakli, a osjećate da bi bilo idealno za trenutnu fazu Vaše umjetničke zrelosti?

Ima ih mnogo, zaista. Nekoliko reditelja također koje volim i s kojima volim raditi. Radujem se radu na svojoj muzici sa muzičkim producentom i inženjerom zvuka Ericom Bajramovićem, kojeg izuzetno cijenim i s kojim dijelim viziju kakva muzika treba biti. I još nekoliko saradnika. To me jako raduje. Jako.