Razgovarala: Elma Fišić

Merima Čustović je kroz svoj gotovo sedamnaestogodišnji novinarski rad otvorila mogućnost ne samo da bilježi kulturni i umjetnički život Bosne i Hercegovine, nego da u njegovom nastajanju i sama aktivno učestvuje. Njena pozicija nikada nije bila tek pozicija posmatračice koja dolazi na događaj, postavlja pitanja i odlazi. Naprotiv, novinarstvo ju je vodilo mnogo dublje – u ateljee u kojima djelo tek nastaje, na filmske setove i pozorišne scene, u muzejske i galerijske prostore, ali prije svega u susrete s ljudima čiji rad i ideje oblikuju našu kulturnu stvarnost.

U tom smislu, njen rad otvara zanimljiv prostor između novinarstva i kulture: između dokumentiranja onoga što se događa i sudjelovanja u procesu kojim određeni ljudi, događaji i umjetničke prakse postaju vidljivi i ulaze u javno pamćenje. Merima kulturu ne posmatra kao izdvojeno područje društva, nego kao prostor u kojem se susreću lično iskustvo, umjetnost, historija i odgovornost prema javnosti. Možda upravo zato i nakon toliko godina govori o novinarstvu ne kao o poslu koji obavlja, već kao o prostoru koji živi. U vremenu brzih informacija, površne vidljivosti i sve kraćeg pamćenja, njen izbor da ostane novinarka kulture i umjetnosti postaje i pitanje profesionalnog stava: šta vrijedi zabilježiti, kome dati prostor i kako od pojedinačnog susreta napraviti trag koji će nadživjeti trenutak.

Kada biste morali predstaviti Merimu Čustović nekome ko Vas nikada nije upoznao – bez zanimanja, titula i biografije – šta biste rekli o sebi?

Šta god da kažete, ljudi će sami stvoriti sliku o vama na osnovu toga kako su vas doživjeli. Riječi su u tom smislu suvišne. Ono što ljudi mogu primijetiti već pri prvom susretu jeste da sam nekad vrlo ozbiljna, a nekad baš nasmijana – i to diktira mjesto i povod susreta. Dočekat će ih iskrena osoba koja voli razgovore u kojima su obje strane podjednako uključene. Znam da slušam sagovornika. Brutalno sam iskrena, što je u svijetu kakav je danas možda i “mana“, a volim i zagrljaje. Ako se energije podudare, teško da će neko otići, a da se ne zagrlimo. “Legal alian” je možda najbolji opis.

Učestvovati u procesu nastanka djela

Novinarstvo Vas je godinama vodilo kroz svijet kulture, umjetnosti, filma i javnog života. Šta Vas još uvijek može iskreno zainteresovati?

Sve u vezi s kulturom, historijom, filmom, muzikom, književnošću, teatrom, slikarstvom, modom… Ne može mi dosaditi. Čak i kada sam razmišljala o tome da se odmorim od novinarstva, pitala sam se kako ću živjeti bez te “hrane“. I danas, kada uđem u muzej, želim grliti eksponate. Dijete u meni ne prestaje se radovati tim susretima iz kojih svaki put naučim nešto novo. Isto je i u galerijama, gdje se izgubim među slikama. Ne znam da li je pohvalno priznati da su me iz Velikog egipatskog muzeja u Kairu nekoliko puta ljubazno zamolili da izađem jer su morali zatvoriti muzej, a meni je jedan cijeli dan bio premalo. Bili su ljubazni pa su me pustili da ostanem još pola sata. A još je bila posebna radost to sve dijeliti s kolegicom Emirom Azganović, koja srećom “boluje” od iste ljubavi prema muzejima.

Kao dijete sam željela biti arheolog, a danas sam to, na neki način, postala kroz novinarstvo. I upravo je to ljepota ovog posla – mogu biti šta god poželim. Prijatelji i kolege često me zezaju da sam “prekopala“ cijelu BiH, a ja im kažem: “Nisam ni zagrebala, a čeka me cijeli svijet.“ Posebna je radost doći na scenu s glumcima u teatru dok se predstava priprema, ili na filmskom setu stajati iza reditelja i posmatrati magiju te najmoćnije umjetnosti. Pa i doći u slikarski atelje, posjetiti ili organizovati likovnu koloniju i posmatrati kako se boje na platnu slažu dok se ne pojavi lice, pejzaž, građevine, predmeti…

Velika je radost kada dobijete povjerenje porodice velikog Mersada Berbera koje možete nazvati svojim prijateljima. Poseban utisak na mene ostavila su druženja sa maestrom Safetom Zecom u njegovim ateljeima u Počitelju i Sarajevu, ili sa Džekom Hodžićem u Sarajevu. Stajala sam iza leđa Adisu Lukaču dok je podno Partenona u Atini u glini stvarao Atinu i Zeusa. Pa može li biti veća radost nego učestvovati u procesu nastanka djela koja će nadživjeti sve nas?

Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da je novinarstvo Vaš poziv, a ne samo posao?

Mislim da su to shvatili svi oko mene čim sam progovorila, jer se više nisam gasila. Komšija Izet je davno rekao mojim roditeljima: “Ova mala će vam biti novinar.“ I bi tako. Još u osnovnoj školi pisala sam za školski časopis “Haber“, naravno, tekstove iz kulture i umjetnosti. Slučajno? Ne bih rekla… A kada vam kažem da sam htjela upisati Pravni fakultet, pa se predomislila ispred zgrade, prešla most i otišla na Političke nauke da upišem žurnalistiku, uz to i PR, jasno vam je da je srce biralo. Nije moglo drugačije i ne kajem se. Ja svoj posao ne radim, ja ga živim.

Godine rada su iza Vas. Šta danas znate o ovom poslu što niste znali kada ste počinjali?

Ma ništa nisam znala. I hvala mom prvom uredniku Mladenu Dakiću što mi je odmah na početku srušio ego i pokazao da ne znam sve. Istina je da sam brzo napredovala, ali imala sam i sjajne mentore. Danas, nakon skoro 17 godina profesionalnog rada, znam mnogo više – što je i očekivano – ali i dalje učim.

Prvi put sam osvijestila sebe kao novinarku i da radim nešto bitno kada me nazvao rahmetli akademik Abdulah Sidran i kazao: “Pratim te dvije godine i zadovoljan sam.” Kakav je to bio vjetar u leđa, ali i obaveza – znala sam da od tog momenta moram biti još mnogo bolja.

Onda je nekoliko godina poslije uslijedio komentar uvaženog akademika i nikad prežaljenog profesora Dževada Karahasana koji me nazvao da mi kaže da ga svi zovu i čestitaju na našem intervjuu. Rekao je kratko, ali dovoljno: “Izgleda da nas dvoje znamo razgovarati.” Zamislite koliko te riječi znače od čovjeka koji je uvijek isticao da kroz svoje knjige traži sugovornike.

Nedavno sam ušla u svijet „novinarstva na društvenim mrežama“. Vodim podcast „U prvom licu“ za magazin Stav i trudim se opravdati povjerenje nadređenih, zahvalna na ukazanoj prilici i povjerenju, ali trudim se i osvojiti pažnju publike kroz video, tako da bude približno dobro kao kroz pisanu riječ. Godinama sam uspješno bježala od kamere, ali bilo je vrijeme da izađem iz komfor zone. Za sada mi je još neobično, mnogo razmišljam o raznim detaljima i još se nisam potpuno opustila. Ali gosti koje sam imala, kao i oni koje ću tek ugostiti, sjajni su u svojim branšama i zaslužuju pažnju. Uglavnom su to ljudi iz svijeta kulture i umjetnosti. „Zaljubila“ sam se i u formu video-novinarstva, kratke vijesti, odnosno reelove. U minuti ili dvije morate reći sve, ispratiti to slikom, tonom, muzikom… Traži mnogo kreativnosti i napokon imam prostor u kojem to mogu pokazati. Kažu da mi ide dobro.

Da li ste danas hrabrija novinarka nego prije deset godina – ili samo opreznija?

Pa, čini mi se da sam uvijek bila hrabra da se izborim da budem i ostanem novinarka kulture, a posebno je to hrabro u zemlji u kojoj se politika, sport i crna hronika najviše čitaju. A evo, ja sam hrabra već skoro 17 godina. Istovremeno sam jako oprezna. Sve provjerim milion puta prije nego što izađe u javnost. Jedna riječ može promijeniti sve, posebno ako izvještavate iz Srebrenice, što je posljednjih godina moja zadaća i moralna obaveza. Morate biti oprezni da stvari nazovete pravim imenom. Tu se propusti ne smiju desiti.

Danas praktično svako može biti „medij“ – objaviti tekst, fotografiju, komentar, vijest. Šta onda još uvijek čini novinara novinarom?

To me jako boli, ne zato što bih pravila selekciju ko može biti novinar, a ko ne. Ne bih sebi dala to pravo. Ali, nažalost, dogodilo se da upravo zbog neodgovornog sadržaja javnost sve manje vjeruje novinarima. A prva dužnost novinara jeste da radi u interesu javnosti. Objaviti neprovjerenu informaciju samo da biste dobili klikove ne smije biti novinarstvo. Ako ste, recimo, na mjestu nesreće, bez obzira na to što ste sve vidjeli, morate nazvati policiju i biti oprezni s informacijama koje plasirate. Nečija majka, dijete, otac, sestra, rođak, komšija… će to čitati.

Ono što neki još uvijek nisu shvatili jeste da nije sve vijest, i mediji su nam nažalost puni trač rubrika. Novinari imaju veoma odgovornu ulogu – oni kreiraju javnost. A kakvu javnost kreirate ako pišete tračeve, odnosno plasirate neprovjerene informacije ili donosite lični sud samo na osnovu slike?

Još jedna pošast koja je snašla novinarstvo jesu influenseri. Daje im se medijski prostor samo zato što imaju veliki broj pratilaca, a to se onda uglavnom svede na samopromociju. Pravih novinara, srećom, još uvijek ima. U mojoj redakciji sjajnih. Novinar je onaj koji, čak i kada dođe do informacije, provjerava je kod više izvora. Mora imati sagovornike. Mora čuti najmanje dvije strane.

Imate li osjećaj da danas novinar mora biti i novinar, i fotograf, i PR, i menadžer društvenih mreža, i osoba koja će u roku od pet minuta proizvesti sadržaj?

Pojavom društvenih mreža to je postala naša realnost. Na teži način sam shvatila da novinar danas mora biti i vlastiti PR. Imala sam sreću da radim intervjue sa svjetskim zvijezdama iz Hollywooda, ministrima kulture velikih država, naučnicima… ali nisam bila prepoznata niti cijenjena jednako kao kolege koje su svoje tekstove aktivno promovirale na društvenim mrežama. U početku mi je to bilo besmisleno jer mi je ličilo na samohvaljenje. Ali realnost je da, ako vas nema na društvenim mrežama i ako tamo ne promovirate svoj rad, koliko god da ste dobri, možete ostati u sjeni. Zato se trudim pametno koristiti njihovu moć – da sadržaj bude smislen, edukativan, a ponekad i humorističan. A da, na terenu sam vrlo često i novinar i fotograf i kreator video-sadržaja. Ali, ne smeta mi, lakše mi je tako uhvatiti nit događaja da to bude smisleno i autentično na kraju.

Šta je danas najveći neprijatelj kvalitetnog novinarstva – brzina, novac, klikovi, autocenzura ili nešto peto? Koliko je teško sačuvati vlastiti novinarski integritet kada znate da jedna priča nekome može otvoriti vrata, a druga ih zatvoriti?

Sve što ste nabrojali. Ako nas išta može “ubiti“, bit će to potreba da se vijest objavi što prije i proizvede što više tekstova. A nije važan kvantitet, nego kvalitet. Nažalost, ovo često ostaje samo na riječima. Traje neka nepotrebna borba između medija, a na kraju svi počnu ličiti jedni na druge. Nedostaje nam više autorskih tekstova, ali ne samo o aktuelnim događajima, nego tekstova koji podrazumijevaju ozbiljno istraživanje. Fali i ozbiljnih intervjua. Naravno, informativnim medijima brzina jeste dio posla, ali svaka tema može se istražiti na više načina kako bi dobila autentičnost. A kada govorimo o integritetu, mislim da je najvažnije znati da ne mora svaka priča biti objavljena samo zato što može donijeti klikove, pažnju ili neku korist. Novinar ponekad mora znati i kada da kaže – ne.

Jer, šta je sreća ako se ne dijeli

Godinama pratite kulturnu scenu. Je li Sarajevo danas grad koji dovoljno cijeni svoje umjetnike i kulturne radnike ili ih uglavnom primijeti tek kada uspiju izvan Bosne i Hercegovine?

Uglavnom ih primijete kada uspiju izvan BiH. Znam reditelja koji je svoj prvijenac snimio u četrdesetoj godini. Nonsens. Glumci vrlo često ostaju bez angažmana, a likovna scena posebno je zanemarena. Jedini mali pomak dogodio se u slučaju kulturnih institucija od državnog značaja. Iako je to sitnica, uposlenici sada imaju redovne plaće. Naravno da su te plaće premale, ali naspram ničega i to je značajno. Ali ovdje bih pitala sve nas: trebamo li se uvijek zadovoljavati sitnicama? Još mi nije jasno da nismo kolektivno osvijestili da je Zemaljski muzej naš rodni list.

Šta Vam danas najviše nedostaje u sarajevskoj kulturnoj sceni, a šta Vas još uvijek raduje?

Naša kulturna scena nevjerovatno je kreativna s obzirom na to koliko se malo ulaže. Kao i u svemu, ima pojedinaca koji rade samo za vlastitu korist, ali ima i onih koji kroz svoj rad doprinose zajednici. Najviše nam nedostaje ozbiljna kritika. Ne samo u kulturi nego, čini mi se, u svemu.

Kada biste imali mogućnost da jednu stvar promijenite u bh. medijima, šta biste prvo promijenili?

Ovo nije popularno mišljenje, ali ću ga reći – uvela bih ignorantski stav prema politici i političarima. Morali bi masno platiti prostor koji im se daje. S tim da bih, bez obzira na novac, dobro razmislila o sadržaju koji žele objaviti.

I za kraj, sasvim jednostavno: jeste li danas tamo gdje ste mislili da ćete biti kada ste počinjali?

Ja sam uvijek zahvalna na svemu. To je dio moje životne filozofije. Jer, samo iz zahvalnosti se može napredovati. Srećom, sve vrijeme, uglavnom sam ostala novinarka kulture i umjetnosti. Bila je teška borba – u prošloj firmi sam dala otkaz kad su od mene tražili da se počnem baviti i politikom. Moja početna zamisao bila je da putujem i donosim reportaže iz cijelog svijeta. Bilo ih je, sjajnih, i nadam se da će u godinama koje dolaze biti mnogo više. I voljela bih da mi se ostvari prilika da na ta putovanja idem sa kolegama. Jedno takvo putovanje se ostvarilo, sada maštam o novom. Jer, šta je sreća ako se ne dijeli…