Razgovarala: Elma Fišić

Šta se događa kada umjetnost ne pokušava dati odgovore, nego nas nauči da duže ostanemo u pitanju? Ilda Halilčević pripada novoj generaciji umjetnica čiji se radovi prirodno kreću između slikarstva, fotografije, videa, performansa i digitalnih intervencija. Iako je na početku profesionalnog puta, već pokazuje rijetku sposobnost da vlastitu generaciju ne samo predstavlja nego i kritički promišlja – njene slike, tehnologije, naslijeđena sjećanja i načine na koje danas konstruiramo sebe. U njenom radu identitet, sjećanje i tehnologija susreću se u prostoru u kojem ništa nije sasvim stabilno, pa ni ono što nazivamo vlastitim. Za Halilčević, umjetnost počinje upravo tamo gdje prestaje sigurnost da znamo šta gledamo. Razgovaramo o generaciji odrasloj uz internet, arhivima i digitalnim sadržajima, Bosni i Hercegovini kao prostoru naslijeđenih sjećanja, ali i o potrebi da se u umjetnosti sačuvaju sloboda, greška i lutanje. Uživajte!

Za početak, kako biste nekome ko se prvi put susreće s vašim radom opisali sebe kao umjetnicu? Šta Vas najviše zaokuplja?

Pomalo mi je neobično sebe nazivati umjetnicom. Kada bih ipak morala opisati sebe, radije bih rekla da sam prije svega posmatračica. Više volim gledati nego objašnjavati – primijetiti nešto što mi se učini čudnim, a onda pokušati vidjeti šta će se dogoditi ako to premjestim u drugi kontekst ili drugi medij. U tom smislu, vidim sebe kao nekoga kome je zanimljivije ostati u pitanju nego u konačnom odgovoru. Međutim, pitam se imam li uopće dovoljno iskustva da govorim o nekim stvarima. Svjesna sam da se moje godine često čitaju kao mjera mog iskustva, ali istovremeno ne mislim da umjetnost mora govoriti iz pozicije konačne sigurnosti i autoriteta.

Oduvijek sam bila povučena i više sam stvari obrađivala u sebi nego što sam ih izgovarala. Umjetnost mi je zato postala način da ono što još ne razumijem ne moram odmah pretvoriti u definiciju. Ne vjerujem da sve mora biti objašnjeno da bi bilo stvarno. Zaokuplja me to koliko smo često skloni vjerovati vlastitom načinu razmišljanja, kao da je moj pogled na stvarnost nužno i sama stvarnost. A možda je sposobnost mišljenja upravo u tome da vlastite ideje držimo dovoljno labavo kako bismo ih mogli napustiti kada nam stvarnost pokaže nešto drugo. To mi je važno: ne želim unaprijed zatvoriti značenje. Zanimljivije je ostaviti prostor da ono što napravim iznenadi, pa čak i da mi proturječi.

Završili ste i bachelor i master studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kako je studiranje oblikovalo vaš umjetnički jezik i jeste li kroz taj proces pronašli ono što danas prepoznajemo kao Vaš autorski rukopis?

Često govorimo o „ličnom kodu“ kao da je riječ o nečemu što već postoji u nama i što kroz umjetnost samo treba otkopati. Meni je zanimljivije pitanje koliko je taj kod zaista naš, a koliko je sastavljen od svega što nas je oblikovalo – od okruženja, obrazovanja, slika koje smo gledali i iskustava koja smo naslijedili. Kada pogledam unazad, moji prvi radovi bili su crteži ženskog tijela i portreti, ali i sasvim intuitivne intervencije u prostoru. U tim ranim pokušajima prepoznajem potrebu koja se i danas ponavlja u mom radu: da postojeću sliku, prostor ili situaciju pomjerim iz njenog uobičajenog konteksta i vidim šta se događa kada je pogledamo drugačije.

Akademija mi zato nije dala gotov šablon, nego mi je omogućila da osvijestim vlastite postupke i počnem ih preispitivati. Kroz studij sam se postepeno usmjerila prema slikarstvu, ali je paralelno ostala prisutna i pedagogija. Dio master studija provela sam na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, gdje mi je susret s drugačijom sredinom i pristupima dodatno otvorio prostor da razmišljam izvan jedne discipline. Zapravo, shvatila sam da autorski rukopis nije nešto što se pronađe jednom zauvijek. Više ga doživljavam retroaktivno, kao nešto što nastaje kroz ponavljanje, promjenu, pa i odbacivanje vlastitih navika.

Ta paralelnost između umjetnosti i pedagogije ostala je prisutna i nakon studija. Rad u školi mi je važan jer me iznova vraća u neposredan kontakt sa društvom. Kao nekome ko voli samoću i ko je njen vjeran prijatelj, lako mi je povjerovati da je vlastiti pogled na svijet dovoljan. Postanete svjesni da je pomalo elitistički studirati umjetnost i romantizirati poziciju neshvaćenog umjetnika, dok se istovremeno gubi kontakt sa stvarnošću izvan tog kruga. Kada uđete u školu, taj sistem živite svakog dana kroz oči te djece. Tu se direktno susrećete s tragovima odgoja, politike i okolnosti u kojima oni odrastaju. Ponekad je to gotovo apsurdno i ogoljeno iskustvo, upravo zato što se s tim sistemom suočavate u njegovom najneposrednijem obliku, bez mnogo zaštitnih slojeva. Kroz djecu postaje vidljivo koliko se društvene okolnosti već upisuju u njihove načine razmišljanja i ponašanja. Tu dobijam neke od najiskrenijih uvida u društvo, jer ono što odrasli često pokušavaju sakriti, djeca nerijetko jednostavno pokažu.

Radite u različitim medijima – od slikarstva i fotografije do videa, performansa i prostornih intervencija. Šta određuje izbor medija za određeni rad?

Medije vidim kao različite načine mišljenja. Recimo, dok sam kroz crtež i slikarstvo istraživala motive ženskog tijela, shvatila sam da mi u jednom trenutku fali pokret i prostor. Što me prirodno odvelo prema video-performansu i digitalnim manipulacijama. Mislim da izbor medija određuje sama ideja i vrsta iskustva koje želimo proizvesti. Mislim da se umjetnik vrlo lako može zaključati u ono što mu je već poznato i početi iscrpljivati formu koja mu garantuje sigurnost. Lako se utopiti u vlastitu naviknutost na jedan materijal ili proces, ali teško je nešto svjesno napustiti da bi se moglo rasti. To napuštanje zone komfora je često mukotrpan proces, ali neophodan da bih ostala budna.

Bosna i Hercegovina u moj rad ulazi kao polazišni prostor

U središtu Vaše prakse su identitet, sjećanje i način na koji se oni mijenjaju pod utjecajem tehnologije i savremene vizuelne kulture. Odakle dolazi interes za ove teme?

Mislim da moj interes za ove teme proizlazi prije svega iz potrebe da razumijem koliko je ono što nazivamo ‘sobom’ uopće stabilno. Odrastajući uz televiziju, a zatim i internet, slike su mi od početka bile jedan od načina kroz koji sam učila čitati svijet. Vremenom me počelo zaokupljati pitanje u kojoj mjeri te slike kojima smo stalno okruženi ne samo da oblikuju naš pogled prema vani, nego se duboko upisuju u našu unutrašnjost. Zato se vraćam pitanju identiteta: koliko je ono što smatramo autentičnim i našim zapravo sastavljeno od pogleda drugih, tih usvojenih vizualnih kodova i društvenih očekivanja.

Slično je i sa sjećanjem, čini mi se. Na primjer, prošlosti nikada ne pristupamo iz iste pozicije iz koje se ona dogodila – mi joj se vraćamo iz neke nove sadašnjosti i neke druge verzije sebe. Ponekad se pitam: šta ako sam ja ono što sam zaboravila? U tom procjepu se pojavljuje tehnologija. Fotografija više nije samo dokument onog prošlog. Ona konstruiše naše iskustvo i način na koji nešto doživljavamo i prepoznajemo kao naš identitet.

Često koristite lične arhive, fotografije i digitalne manipulacije. Šta Vas u arhivskom materijalu najviše privlači – ono što je sačuvano, ono što je zaboravljeno ili mogućnost da se postojeća priča iznova sastavi?

U arhivskom materijalu najviše me privlači mogućnost da od nečega što već postoji napravim neki novi odnos. Skupljati tuđe misli, slike i tragove koji su postojali prije nas znači priznati da ne počinjemo od nule. Mi uvijek ulazimo u već postojeći, tuđi svijet značenja i pokušavamo mu dodati nešto svoje. Digitalne manipulacije koristim kako bih zapravo intervenisala u to sjećanje. Kroz namjerne digitalne greške (glitcheve), ja taj arhiv premještam u hladni digitalni prostor. Na taj način stvaram neku vrstu vizuelnog hibrida.

U radu „Miss Sarajevo: Cloned“ bavite se digitalnim dvojnikom, fragmentiranim identitetom i odnosom fizičkog i virtuelnog. Šta Vam je fenomen „klona“ omogućio da kažete o tome kako danas predstavljamo sebe?

„Miss Sarajevo: Cloned“ je za mene vrlo ličan rad. U pitanju je trokanalna video-instalacija u kojoj kroz video-performans suprotstavljam sopstveno tijelo i glas arhivskim snimcima izbora za Miss opkoljenog Sarajeva 1993. godine. Na ekranima se spektakl ljepote sudara sa historijskom katastrofom, dok se moj lik kroz digitalne manipulacije fragmentira, usitnjava i beskrajno umnožava. Kroz taj vizuelni hibrid, ja svoj rad dovodim u odnos s prošlošću, sadašnjošću i kolektivnim simbolima.

Rad je dugo stajao negdje u meni, u nekom nedefinisanom obliku, i trebalo je proći određeno vrijeme da se to poveže. U početku zapravo ne znate sasvim kamo idete – slušate intuiciju i tek kroz proces rada počinjete razumijevati šta ste tražili. Pripadam generaciji koja ta iskustva nije živjela, nego ih je naslijedila kroz priče, slike, televiziju i sjećanja drugih. Zato me zanima moj odnos prema tome i osjećaj istovremene bliskosti i udaljenosti: nešto prepoznajem kao dio prostora kojem pripadam, ali tome pristupam kroz tuđe slike i sjećanja.

Klon je u mojim radovima vrsta odraza sebe – nešto što nastaje iz mene i nosi moju sliku, ali ipak nije potpuno ja. Taj odnos postaje doslovan jer moj digitalni dvojnik može izgledati kao ja, ali nema moje uspomene, moj osjećaj vremena ni ono što sam proživjela. Ako digitalna verzija može nositi moju sliku, ali ne i moje unutrašnje iskustvo, šta je onda ono što mene čini mnom? Zato mi klon omogućava da pitanje savremene tehnologije povežem s pitanjem identiteta i naslijeđene prošlosti. Moje tijelo ulazi u odnos sa slikama prošlosti koje nisam lično živjela, dok njegova digitalna verzija postoji bez mog unutrašnjeg iskustva. U tom raskoraku pokušavam razumjeti šta od svega toga zapravo pripada meni.

Na koji način BiH utiče na Vaš odnos prema pitanjima identiteta, pripadanja i sjećanja?

Bosna i Hercegovina je za mene prostor iz kojeg sam naučila da ništa nije potpuno jednoznačno. I ono što je lično često nosi nešto kolektivno, dok se kolektivno uvijek na neki način prelama kroz pojedinca. Bosna i Hercegovina je jedna od početnih tačaka iz kojih gledam, čak i onda kada ne govorim direktno o njoj.

U Vašem radu osjeća se i utjecaj iskustva u modnoj industriji, posebno kroz estetiku glamura, spektakla i performansa. Šta ste iz tog svijeta prenijeli u umjetnost, a šta ste poželjeli propitati?

Ulazak u modnu industriju za mene je bio specifičan oblik terenskog istraživanja iznutra. Do tada sam na Akademiji čitala teoriju reprezentacije i Johna Bergera, a onda sam se odjednom našla na pisti – u prostoru gdje tijelo funkcioniše prvenstveno kao objekt posmatranja. U tom raskoraku između onoga što osjećaš iznutra i slike koju drugi konstruišu, počneš posmatrati vlastito tijelo kroz spoljašnje mjere: koliko si visok, koliki su ti bokovi ili kakve su ti proporcije… Unutar tog mehanizma stalno mi je bila u mislima moja nana Zulejha.

Razmišljala sam o njenom svijetu – o ženi iz tradicionalnog konteksta čija svakodnevica nikada nije imala dodira s teoretskim jezikom akademije ili spektaklom modnih pista, ali koja je, kao i svaka žena, živjela unutar određenih očekivanja o tome kako treba izgledati i kako treba živjeti. Mislim da mi je taj kontrast bio ključan. Pomogao mi je da prema čitavoj toj sferi zadržim distancu i da je ne prihvatim slijepo, nego da je analiziram iznutra. Moda mi je dala scenu, a umjetnost mi je omogućila da tu scenu dekonstruišem i da tu istu estetiku spektakla iskoristim kako bih preokrenula poglede i odnose moći.

Živimo u vremenu u kojem identitet velikim dijelom gradimo i kroz fotografije, profile i sadržaj koji objavljujemo online. Mislite li da danas više stvaramo svoju sliku za druge ili je stvaramo i za sebe?

Teško mi je napraviti jasnu granicu između slike koju stvaramo za druge i slike koju stvaramo za sebe. Kada nešto fotografišemo i objavimo, svjesni smo da će to biti viđeno, ali s vremenom počinjemo i sami sebe gledati kroz taj isti pogled. Ima u tome nečeg narcisoidnog – ne samo da drugi gledaju našu sliku, nego mi učimo gledati sebe kao sliku. Kao da svoje odraze neprestano umnožavamo, postavljamo u beskrajnu mrežu i onda ih iznova ponavljamo.

Stalno kuriramo vlastitu sliku: šta ćemo pokazati, šta izostaviti, iz kojeg ugla ćemo se predstaviti i koju ćemo verziju sebe ponuditi drugima. Ali u jednom trenutku ta slika više nije samo nešto što pokazujemo drugima. Počinjemo živjeti s njom, prepoznavati sebe kroz nju i usklađivati vlastito iskustvo s onim što smo o sebi već proizveli. Zato mislim da danas ne stvaramo svoju sliku samo za druge. Stvaramo je i za sebe, možda čak toliko da ponekad više ne znamo gledamo li sebe ili jedan od svojih odraza koji smo već naučili prepoznavati kao sebe.

Sačuvati slobodu na grešku i lutanje

Rođeni ste 2000. godine, pripadate generaciji koja je odrastala uz internet i društvene mreže. Koliko je iskustvo te generacije prisutno u Vašem radu i osjećate li potrebu da ga upravo kroz umjetnost zabilježite?

Slika više nije samo usputni zapis stvarnosti – ona postaje dio samog iskustva. Možda danas svoje iskustvo sve manje doživljavamo kao nešto što postoji izvan slike. Ne fotografišemo samo ono što smo doživjeli, nego slika počinje određivati šta ćemo primijetiti, čega ćemo se sjećati i kako ćemo neki trenutak kasnije razumjeti. U tom smislu, naša slika iskustva postaje samo iskustvo. Mislim da je to jedno od specifičnih iskustava moje generacije. Odrastali smo u trenutku u kojem je granica između života i njegove slike postajala sve tanja. Ono što gledamo, ono što pamtimo i ono što pokazujemo drugima sve se više prepliće. Zato iskustvo svoje generacije ne pokušavam posebno dokumentovati. Ono je već ugrađeno u način na koji gledamo.

Bili ste finalistkinja New Generation Media Art Awarda, a za akademski uspjeh dobili ste i Srebrnu značku Univerziteta u Sarajevu. Koliko su Vam ovakva priznanja važna u trenutku kada gradite svoju profesionalnu poziciju i šta Vam danas predstavlja najveći izazov?

Priznanja su mi važna, ne toliko kao potvrda da sam uspjela, koliko kao mogućnost da moj rad dođe u komunikaciju s drugima. Zanimljivo mi je preispitivati šta jedan uspjeh ili priznanje zapravo potvrđuje. Ono jeste važan vjetar u leđa i institucionalna podrška, kao što je to bio slučaj s New Generation Media Art Awardom, unutar kojeg se razvio moj rad „Miss Sarajevo: Cloned“. Ali nijedno priznanje nije dokaz da smo negdje stigli. Zapravo, mislim da je opasno povjerovati da jesmo.

Na kraju procesa uvijek ostajemo sami sa sobom i s pitanjem: šta je sljedeće? Upravo u tome leži moj najveći izazov: kako sačuvati onu primarnu, čistu potrebu za stvaranjem i nastaviti istraživati. Važno mi je da se nekim fenomenom bavim zato što me on istinski, unutrašnje zaokuplja, a ne zato što je neko drugi u tome vidio vrijednost. Izazov je ostati imun na spoljašnja očekivanja i sačuvati slobodu na grešku i lutanje.

Šta trenutno istražujete i čemu se možemo nadati u Vašim narednim radovima? Postoji li neka ideja ili tema kojoj se već neko vrijeme vraćate?

Privlači me neizvjesnost oko toga postoji li uopće neki konačan odgovor na stvari koje nas okružuju i kako nas ta nesigurnost tjera da nastavimo gledati, misliti i stvarati. U posljednje vrijeme vraćam se sitnim svakodnevnim fenomenima koje ne mogu do kraja objasniti – od prolaznosti pa sve do lica jednog starca na ulici i njegove strukture bora na licu.

Nedavno sam ponovo čitala Kafku i razmišljala o njegovoj ideji da čovjek ne mora napustiti svoju sobu da bi mu se svijet ponudio – dovoljno je ostati miran i posmatrati. Da li umjetnost počinje upravo tu: da dovoljno dugo gledamo nešto pored čega bi većina ljudi samo prošla. Zato se pitam otkrivamo li u stvarnosti obrasce koji već postoje ili ih kroz proces posmatranja sami konstruišemo. Trenutno sam u fazi prikupljanja materijala. Radim na jednom video-radu, a paralelno gotovo svakodnevno nešto skiciram i zapisujem. Još uvijek ne želim unaprijed definisati formu u kojoj će se sve to pojaviti.