Aleksandra Lovrić, dizajnerica: Intuicija otvara vrata, a iskustvo vam kaže kroz koja vrijedi proći

Aleksandra Lovrić, dizajnerica i autorica brenda LoveRich, formu ne odvaja od osobe koja je nosi. U njenom radu susreću se tijelo, volumen, konstrukcija, materijal i prostor, ali godine iskustva u različitim segmentima modne industrije naučile su je da dobra ideja mora preživjeti mnogo više od dobre skice. Danas, kako kaže, više oduzima nego što dodaje, više vjeruje preciznosti nego potrebi da pokaže sve što zna, a održivost ne vidi kao trend ili etiketu, nego kao niz konkretnih odluka koje počinju pitanjem treba li određeni komad uopće postojati.

Od autorskog dizajna i rada s velikim međunarodnim modnim sistemima do projekata poput Eterne i No Nation Fashiona, njen odnos prema modi postupno se proširio izvan same estetike. Moda za nju može biti proizvod, skulpturalna forma, prostor za istraživanje, ali i način komunikacije i susreta s ljudima. U ovogodišnjim kreacijama UNITY i MONOLITH, nastalim za Sarajevo Film Festival, ta se ideja ponovo vidi kroz dva različita pristupa tijelu i formi.

S Aleksandrom Lovrić razgovarali smo o njenom dizajnerskom rukopisu, iskustvu u modnoj industriji, održivosti, odgovornosti, saradnji s drugim autorima i formi koja, kako kaže, nastaje iz onoga čemu se stalno vraća.

Vaše ovogodišnje LoveRich kreacije za Sarajevo Film Festival – UNITY i MONOLITH – veoma su različite, ali obje snažno oblikuju tijelo. Šta je u tim konkretnim projektima bilo polazište: osoba koja nosi kreaciju, tijelo, skulpturalna forma ili sama ideja?

Kod obje kreacije polazište je bila osoba, ali ne samo u smislu da napravim nešto što će joj lijepo stajati. Više me zanimalo šta mogu izvući iz njene energije i prevesti u formu. UNITY je nastao za Džejlu Glavović Očuz i tu sam od početka vidjela vrlo snažnu, gotovo arhitektonsku siluetu. Crno odijelo, naglašena ramena, otvorena leđa, dosta stroga forma. MONOLITH, koji je nosila Tajra Bravo, krenuo je iz sasvim drugog osjećaja… iz ideje jednog metalnog, zlatnog tijela – između žene i skulpture. Tijelo mi jeste važno, ali ga nikada ne posmatram odvojeno od osobe. Najzanimljiviji mi je trenutak kada se osoba, tijelo i moja ideja negdje sretnu. Tu obično nastane prava forma.

U vašem dizajnu odjeća često prelazi granicu između mode i skulpture. Kada odjevni predmet za vas prestaje biti samo odjeća i postaje objekt, forma ili umjetnički iskaz?

Vjerovatno onda kada više nije dovoljno reći: ovo je sako, ovo je haljina, ovo je suknja. Završila sam produkt dizajn i mislim da odatle dolazi moj odnos prema odjeći. Često je prvo vidim kao volumen i konstrukciju, pa tek onda kao klasičan odjevni predmet. Ali čak i kada ode blizu skulpture, pokušavam uraditi inverziju prema tijelu. Zanimljivije mi je kada tijelo promijeni predmet, tj. kada hoda, sjedi, diše, pomjera ga. Tada odjeća postaje nešto više.

Govorili ste da u procesu dizajniranja polazite od linije, prostora, volumena i teksture. Je li se vaš odnos prema tim elementima promijenio nakon svih godina rada u modi i industriji?

Jeste. Kada sam bila mlađa, vjerovatno sam imala veću potrebu da pokažem sve. Sve što znam, sve što me fascinira, sve u jednom komadu. Danas mnogo više oduzimam. Linija mi je i dalje jako važna, volumen također, ali više ne mislim da kompleksnost mora biti očigledna. Nekada je mnogo teže napraviti jednu dobru liniju koja drži cijeli komad nego deset različitih detalja. Industrija me tu dosta naučila. Kada godinama radiš s krojevima, fitom, proizvodnjom, cijenama, rokovima i stvarnim kupcima, shvatiš da dobra ideja mora preživjeti mnogo više od dobre skice. Danas zato više tražim preciznost.

Danas imate iskustvo i dizajnerice i osobe koja je godinama radila s velikim međunarodnim modnim sistemima. Koliko vam je to iskustvo promijenilo pogled na ono što se događa prije nego što jedan komad uopće dođe do kupca?

Potpuno. Kada gledate jedan lijep komad u trgovini, lako je zaboraviti koliko je odluka bilo potrebno da on uopće dođe do vješalice. Ko ga je dizajnirao, ko istraživao tržište, ko odlučio koliko će se proizvesti, gdje, od čega, po kojoj cijeni i šta se sve moralo promijeniti prije nego što dođe do kupca. Radila sam dizajn, razvoj proizvoda, buying, retail i edukaciju timova, tako da sam modu vidjela i sa njene mnogo manje romantične strane. Danas zato teško mogu napraviti komad bez pitanja: ko će ga nositi, koliko dugo, svrha i treba li nam uopšte.

Vi ste iz svijeta velikih modnih sistema ponovo zakoračili u autorski dizajn. Šta danas sebi kao dizajnerica dopuštate što možda niste mogli ili niste znali dopustiti na početku karijere?

Dopuštam sebi da ne moram sve objašnjavati. Na početku postoji prirodna potreba da se dokažeš – da pokažeš sebe, da budeš dovoljno drugačiji, dovoljno zanimljiv, dovoljno „dizajnerski“. Danas me to mnogo manje opterećuje. Mogu napraviti vrlo jednostavan komad ako mislim da je to tačno rješenje. A mogu napraviti i potpuno nepraktičan dizajn prateći osjećaje. Danas sebi dopuštam da odustanem od ideje za koju vidim da ne funkcioniše, čak i ako sam zaljubljena u nju. Ako ne radi – ne radi…

Eterna je nastala iz ideje rada s tekstilnim viškovima i odbačenim materijalima. Šta ste kroz taj proces naučili o materijalu što vam možda nijedna klasična dizajnerska praksa nije mogla pokazati?

Da materijal vrlo često zna više od dizajnera. U klasičnom procesu obično imate ideju i onda tražite materijal kojim ćete je realizovati. Kod Eterne je bilo obrnuto. Imate ono što postoji – određenu količinu, boju, širinu, teksturu, neki čudan ostatak i morate vidjeti šta taj materijal zapravo može postati. To vas natjera da malo utišate dizajnerski ego. Ne možete uvijek reći: ja sam zamislila ovo i sada materijal mora to izvršiti. Nekada vas ograničenje odvede mnogo dalje nego potpuna sloboda. Ne mora svaki problem biti riješen tako što ćemo kupiti nešto novo. Ponekad je rješenje već ispred nas.

Kada govorimo o održivoj modi, često ostajemo na nivou termina poput „zero waste“, recikliranja i odgovorne proizvodnje. Šta za vas održivost znači kada ostanete sami za stolom i trebate napraviti konkretan komad?

Prvo pitanje pri izradi je vrlo jednostavno: treba li ovaj komad uopšte postojati? Održivost počinje puno prije izbora održive tkanine. Počinje od količine, konstrukcije, koliko će se nešto nositi, može li se popraviti, može li se koristiti na više načina, koliko otpada ostaje iza njega. Ne mislim ni da sam ja neka savršeno održiva dizajnerica. Moda troši resurse i bilo bi neiskreno praviti se da smo riješili problem zato što smo jednom koristili deadstock. Mene više zanima odgovornost u svakoj odluci. Manje komada, bolja odluka, bolji materijal kada je moguće, lokalna proizvodnja kada ima smisla i dizajn koji nije zamišljen da postane zastario za tri mjeseca.

Može li dizajnerica danas zaista biti izvan sistema hiperprodukcije ili svaki autorski rad, čim postane proizvod, na neki način postaje njegov dio?

Mislim da je teško tvrditi da smo potpuno izvan sistema ako nešto proizvodimo i prodajemo. I mali autorski brend učestvuje na tržištu, koristi resurse, treba kupca i mora opstati. Razlika je vjerovatno samo u tome koliko svjesno biramo način na koji u tom sistemu učestvujemo. Mene više zanima šta mogu konkretno promijeniti u svom radu nego govoriti da sam izvan svega toga. Mogu odlučiti da ne pravim dvadeset modela ako mi treba pet. Mogu raditi made-to-order. Mogu razmišljati šta ostaje iza proizvoda. Neću time riješiti globalnu hiperprodukciju, ali mogu preuzeti odgovornost za ono što ja radim. To nisu velike revolucionarne geste, ali jesu konkretne odluke.

Vaš rad na No Nation Fashionu povezao je modu s iskustvima ljudi u pokretu, njihovim pričama, kulturom i zanatima. Šta se dogodilo s vašim shvatanjem mode kada ste u dizajn uveli iskustva ljudi čiji život nije bio određen modom, nego potrebom za sigurnošću i slobodom?

Promijenilo se jako puno. No Nation Fashion nije počeo kao klasičan modni projekt, niti je to bila inicijalna ideja. Počeo je dosta jednostavno, kroz rad s ljudima koji su tada boravili u tranzitnim centrima u Bosni i Hercegovini. Kada sjedite za istim stolom s ljudima koji dolaze iz potpuno različitih dijelova svijeta i iza sebe imaju sasvim drugačije životne okolnosti, nekako prirodno počnete koristiti umjetnost kao ono što možete ponuditi. Kao mjesto susreta, stvaranja, relaksacije i neku vrstu neutralne teritorije u kojoj se ljudi mogu povezati bez potrebe da prvo objašnjavaju ko su, odakle dolaze i kroz šta su prošli. Umjetnost je tu postala sredstvo komunikacije. Zato No Nation Fashion za mene nikada nije bio isključivo modna platforma, nego prije svega inicijativa u kojoj je jedan od jezika.

Nekome je šivanje bilo vještina koju već ima. Nekome način da nekoliko sati radi nešto svojim rukama. Nekome prostor da pokaže nešto iz vlastite kulture. Nekome možda samo mogućnost da ponovo bude osoba sa znanjem, talentom i identitetom, a ne samo migrant ili broj u sistemu. Mislim da mi je upravo to iskustvo potpuno promijenilo odnos prema tome šta moda može biti i čemu sve može služiti.

No Nation Fashion je nastao u vrlo specifičnom društvenom kontekstu. Kako izbjeći da priče ranjivih ljudi postanu samo estetski materijal za modni projekt?

Tako što stalno sebi postavljaš to pitanje. Mislim da je granica vrlo tanka. Nije dovoljno reći da radite inkluzivan ili društveno odgovoran projekt i time automatski postati etični. Za mene je uvijek bilo važno da ljudi u No Nation Fashionu nisu bili samo „inspiracija“ koju ćemo uzeti i pretvoriti u estetiku. Oni su za mene ostali suština procesa i postojanja. Šili su, vezli, heklali, predlagali, donosili vlastita znanja i mijenjali ono što radimo.

I često se vratim jednom vrlo jednostavnom pitanju: Da je ovo moja priča, kako bih željela da bude ispričana? To dosta toga razjasni. Da li osoba ima izbor? Da li je svodimo samo na traumu ili pokazujemo i njeno znanje, humor, karakter, talenat? Ne mislim da postoji neka formula nakon koje više ne možete pogriješiti. Upravo suprotno. Učite se osjećati i suosjećati.

U vašem radu susreću se avangarda, historijski elementi, futurizam, draperija, geometrija i naglašena forma. Kako znate kada je forma dovoljno jaka, a kada počinje nadjačavati osobu koja je nosi?

To se vrlo često vidi tek na probi. Skica može izgledati sjajno, a onda dođe na stvarno tijelo i jednostavno ne radi. Ja tada pokušavam gledati osobu, ne samo komad. Ako prvo vidim haljinu, a osobu tek poslije, onda nešto vjerovatno treba korigovati. Ali to ne znači da forma mora biti tiha. Volim jaku odjeću i ne mislim da žena mora nositi nešto neutralno da bi ostala prisutna.

Koliko vas u procesu dizajniranja zanima žensko tijelo kakvo ono jeste, a koliko tijelo kao idealizirana konstrukcija koju moda pokušava proizvesti?

Sve manje me zanima tijelo kao nešto što stalno treba popravljati. Moda je dugo funkcionisala na tome: kreiraj problem, sakrij ovo, suzi ono, produži noge, naglasi struk, izgledaj mlađe, mršavije, više ili manje nečega. Naravno da dizajn oblikuje tijelo. I ja to radim. Koristim proporciju, volumen, liniju, konstrukciju. Ali meni je velika razlika da li polazim od toga da tijelo nije dovoljno dobro ili ga posmatram kao jedan od elemenata s kojima radim. Ovo drugo mi je danas mnogo bliže.

Rekli ste da odjećom želite progovarati o životnim temama, emocijama i društvu. Postoji li tema koju danas želite otvoriti kroz modu, a koju prije deset ili dvadeset godina ne biste znali kako oblikovati?

Nejednakost. Mislim da bih danas prvo od toga krenula. Ne samo ekonomska nejednakost, nego ko ima mogućnost izbora, ko ima pristup, ko je vidljiv, ko ostaje nevidljiv i ko zapravo plaća cijenu sistema u kojem živimo i proizvodimo. Uz to me sve više zanimaju nesavršenost i vrijeme. Šta vrijeme radi tijelu, odjeći, materijalu. Zašto trag korištenja doživljavamo kao problem. Zašto novo automatski smatramo vrijednijim od nečega što već postoji. Ne kao nostalgija za prošlošću, nego kao pitanje: možemo li ono što već postoji ponovo aktivirati i dati mu novu vrijednost? Prije dvadeset godina vjerovatno nisam imala ni iskustvo ni jezik da sve te stvari povežem.

Imate vrlo snažan vizuelni jezik. Kako prepoznajete trenutak kada je neki oblik zaista „vaš“, a nije samo rezultat trenutnog trenda ili vizuelnog utjecaja?

Mislim da to s vremenom jednostavno počnete prepoznavati. Naravno da smo svi pod uticajem onoga što gledamo – od mode, umjetnosti, arhitekture, filma, ljudi, prostora, svega što nas okružuje. Ali nakon dovoljno godina rada počnu se pojavljivati određene stvari kojima se stalno vraćate, čak i kada ih svjesno ne tražite. Kod mene su to odnos tijela i prostora, naglašena ramena, volumen, konstrukcija, kontrast između stroge i mekše forme, neka vrsta kontrolisane dramatike.

Kada se ti elementi pojave prirodno, bez potrebe da ih forsiram, tada prepoznajem da je nešto moje. Mislim da se autorski rukopis ne gradi tako što pokušavate biti drugačiji. Više nastaje kroz ono čemu se stalno vraćate, čak i kada se vaš rad mijenja.

Koliko danas vjerujete intuiciji, a koliko istraživanju, analizi tržišta i iskustvu koje ste stekli radeći kao menadžerica, buyerica i kreativna direktorica?

I jednom i drugom, samo ne u isto vrijeme i nema formule. Na početku procesa vjerujem intuiciji. Ako odmah počnem racionalno objašnjavati svaku liniju i provjeravati hoće li je tržište odobriti, vrlo lako ubijem ideju. Ali poslije dolazi drugi dio mene koji pita: kome je ovo namijenjeno, kako će se proizvoditi, koliko košta, ima li smisla i postoji li već hiljadu istih stvari. Nakon svih godina u industriji ne mogu po automatizmu isključiti tu analitičku stranu. A iskreno, ne bih ni željela. Mislim da intuicija otvara vrata, a iskustvo vam kaže kroz koja vrijedi proći.

Moda danas istovremeno mora privući pažnju na fotografiji, funkcionisati na tijelu i preživjeti vrlo brz ritam društvenih mreža. Da li ta nova logika mijenja način na koji dizajnirate?

Ne mijenja način na koji dizajniram, ali definitivno mijenja način na koji razmišljam o prezentaciji. Danas učimo kako zadobiti pažnju, kako je izgubiti u sekundi, kako algoritmi utiču na to šta vidimo i koliko dugo ćemo nešto gledati. Mislim da je to realnost koju ne možemo ignorisati. Ali dizajn i osjećaj i dalje funkcioniše izvan ekrana.

Vaše ovogodišnje SFF kreacije nastale su kroz saradnju s drugim kreativcima – stilisticom Almom Skalonjić Čekro, umjetnikom Benjaminom Kavazovićem i drugim članovima tima. Koliko je za vaš današnji rad važan dijalog s drugim autorima i gdje završava njihova, a počinje vaša autorska odluka?

Dijalog mi je danas puno važniji nego ranije. Možda zato što više nemam potrebu dokazivati autorstvo tako što ću sve kontrolisati sama. Kod saradnje sa Benjaminom, nakit nije bio nešto što smo samo stavili na gotov model. Razgovarali smo o odnosu metala, tkanine, tijela i forme. Isto vrijedi za styling, fotografiju, kosu, makeup. Svaki saradnik uvijek vidi nešto što ja možda nisam vidjela.

Ali granice ipak postoje i poštuju se da identiteti balansiraju. Volim saradnje upravo zato što ne mora značiti gubitak identiteta. Dobar dijalog ga često učini jasnijim.

Šta se događa kada klijentica želi nešto sasvim drugačije od onoga što ste vi zamislili za nju? Da li je zadatak dizajnerice da je slijedi, uvjeri ili ponekad odbije?

Sve troje, zavisno od situacije. Ne mislim da dizajner treba tretirati klijenticu kao platno na kojem realizuje vlastiti ego. Ona će taj komad nositi i mora se u njemu osjećati kao ona. S druge strane, ako je došla meni, vjerovatno želi i moje mišljenje. Ako vidim da nešto neće funkcionisati, reći ću. Pokušaću pokazati drugu mogućnost i objasniti zašto. A postoje i situacije kada je sasvim legitimno reći: mislim da ja nisam prava osoba da napravim ono što tražite. To je puno poštenije nego napraviti nešto iza čega ne stojite ni vi ni klijentica.

Imate iskustvo rada s komercijalnim sistemima i istovremeno potrebu za autorskim izražavanjem. Gdje danas povlačite granicu između dizajna koji prodaje i dizajna koji nešto govori?

Ne mislim da ta dva moraju biti suprotstavljena. Postoji ta ideja da je sve što je komercijalno automatski manje kreativno, a sve što je konceptualno automatski vrijednije. Ja se s tim ne slažem. Napraviti odličan proizvod koji mnogo žena želi nositi može biti vrlo ozbiljan dizajnerski zadatak. Kao što nešto može biti ekstremno avangardno i vizuelno impresivno, a da zapravo ne govori ništa.

Meni je važnije pitanje šta je zadatak projekta. Ako radim proizvod, želim da radi kao proizvod. Ako pravim jedan autorski komad koji treba izazvati emociju ili otvoriti neko pitanje, onda ga neću na silu pretvarati u komercijalnu stvar.

Kada pogledate LoveRich od prvih kolekcija do današnjih radova, šta je ostalo potpuno isto u vašem dizajnerskom rukopisu, a šta se najviše promijenilo?

Ostala je potreba za formom. Kada pogledam stare radove, već vidim volumen, asimetriju, konstrukciju, odnos između tijela i prostora. Danas bih neke od tih stvari sigurno napravila potpuno drugačije, ali jasno prepoznajem šta me tada zanimalo. Najviše se promijenila kontrola. Ranije sam više dodavala. Danas pokušavam znati gdje stati. Materijal mi je važniji, konstrukcija preciznija, a ideji pokušavam ostaviti više prostora. I promijenio se moj odnos prema tome šta LoveRich mora biti. Danas nemam potrebu da ga zatvorim u jednu ladicu.

Šta danas za vas znači biti modna dizajnerica iz Sarajeva – ne kao geografska odrednica, nego kao iskustvo iz kojeg stvarate?

Sarajevo vam da dosta neobičan odnos prema svijetu. Malo je, a nikada nije bilo potpuno zatvoreno. Istovremeno pripada različitim kulturama, različitim vremenima, Istoku i Zapadu. Ovdje vrlo brzo naučite živjeti s kontradikcijama. Mislim da to postoji i u mom radu. Volim eleganciju i nešto potpuno nesavršeno. Tradiciju i futurizam. Vrlo strogu konstrukciju i draperiju koja djeluje gotovo slučajno.

A postoji i vrlo praktična strana života ovdje. Kada nemate pristup svemu, naučite izmišljati rješenja. Ne mislim da treba romantizirati nedostatak resursa – nekada je samo frustrirajući – ali vas definitivno nauči snalažljivosti. Tako da vjerovatno Sarajevo nosim u svom radu puno više nego što svjesno planiram.

Da li još uvijek želite „stvoriti vlastiti svijet“, kako ste govorili prije mnogo godina, ili vam je danas važnije da kroz dizajn bolje razumijete ovaj stvarni svijet?

Mislim da sam nekada željela pobjeći u vlastiti svijet, a danas mi je zanimljivije šta se dogodi kada se sudarim sa stvarnim. Još uvijek želim napraviti nešto što ima svoju atmosferu, svoju logiku i svoj karakter. To se nije promijenilo. Ali više me ne zanima estetika potpuno odvojena od života. No Nation Fashion me je tu dosta promijenio, kao i godine u industriji. Danas taj „vlastiti svijet“ ima potrebu da gradi odnos sa stvarnim čovjekom, stvarnim materijalom, društvom, ograničenjem, emocijom.

Šta vas danas još uvijek može iznenaditi u procesu stvaranja?

Greška. Različite interpretacije saradnika kroz rad i radne skice, materijal padne potpuno drugačije nego što sam zamislila, nešto se na probi savije gdje nije trebalo i odjednom izgleda bolje. Naravno, postoje i greške koje su samo greške. Ali volim taj trenutak kada izgubim malo kontrole i nešto me natjera da ponovo pogledam vlastitu ideju. Nakon toliko godina rada to mi je i dalje uzbudljivo… kada ne znam unaprijed kako će nešto završiti.

Kada biste morali izabrati jedan element koji najtačnije opisuje Aleksandru Lovrić kao dizajnericu danas – formu, materijal, tijelo, priču ili emociju – šta biste izabrali i zašto?

Formu. Mislim da kroz formu kod mene prolazi sve ostalo. Forma nastaje iz tijela, reaguje na materijal, može nositi priču i napraviti emociju. Ali ne volim kada moram napisati cijeli tekst pored odjevnog predmeta da bih objasnila zašto je važan. Najviše vjerujem komadu kada ga prvo samo pogledate i osjetite da postoji neki razlog zašto izgleda baš tako. Možda je to i najjednostavniji odgovor na pitanje šta cijeli život radim – tražim formu koja ima razlog da postoji.