Merima Ključo: Umjetnica koja harmonici nije promijenila glas, nego sudbinu

Razgovarala: Iman della Luna Glušac

Merima Ključo pripada onim umjetnicama čiji se rad teško može svesti na jednu biografsku odrednicu. Harmonika je u njenom slučaju tek početna tačka, instrument kroz koji se otvaraju pitanja tradicije, identiteta, pamćenja, migracija i načina na koji muzika putuje kroz vrijeme i mijenja se zajedno s ljudima koji je stvaraju, izvode i slušaju.

Rođena u Livnu, obrazovana u Rotterdamu i Bremenu, a profesionalno oblikovana između različitih evropskih i američkih kulturnih sredina, Ključo je izgradila prepoznatljiv umjetnički jezik u kojem tradicija nije nešto što treba sačuvati od promjene, nego prostor kojem se vrijedi vraćati, postavljati mu nova pitanja i iznova ga slušati. U njenom radu sevdalinka nije tek naslijeđe koje treba reprodukovati, već živa forma čije se značenje može otvarati iz drugačijih muzičkih perspektiva. Ista potreba za istraživanjem prisutna je i u projektima koji polaze od historije, književnosti i arhivske građe, poput The Sarajevo Haggadah: Music of the Book, u kojem muzika postaje način da se promišlja putovanje jedne knjige, ali i ono što se događa s kulturom kada putuje zajedno s ljudima.

U razgovoru za Urban magazin, Merima Ključo govori o tome zašto je ponekad potrebno pjesmu izvući iz automatizma slušanja, šta nam sevdalinka govori o društvu i položaju žene, kako joj je život izvan Bosne i Hercegovine pomogao da vlastitu kulturu sagleda iz drugačije perspektive, zašto širina znanja ne mora biti suprotnost dubini te gdje umjetnik treba povući granicu između traganja i završetka. Govori i o tišini, strpljenju, saradnji, odgovornosti prema publici i jedinoj stvari koju bi, kada bi morala birati, sačuvala od svega što je stvorila – radoznalosti.

Tradicionalnu muziku ne tretirate kao nešto što treba samo reprodukovati, već kao prostor za dijalog i novo čitanje. Kako prepoznajete trenutak kada pjesmu više ne treba samo čuvati, nego joj dopustiti da postane nešto sasvim novo?

Potrebu da pjesma postane nešto novo najčešće osjetim onda kada između njezina teksta i muzičkog afekta postoji snažna disonanca. U našoj tradiciji fascinira me koliko često izrazito tragične tekstove pjevamo u vedrom ritmu. Kao da smo razvili kulturni obrazac u kojem se tragedija artikulira kroz veselje. Taj fenomen nije vezan samo za sevdalinku niti za tradicionalnu muziku; prepoznajemo ga i u novokomponovanoj muzici. Moguće je da takav odnos teksta i muzike ima funkciju emocionalnog odmaka, da je kroz generacije omogućavao da se o gubitku, smrti, samoći ili razočaranju govori na način koji ih čini podnošljivijima. Mene, međutim, zanima i njegova druga strana: šta se događa kada taj obrazac postane toliko usvojen da više ne registriramo značenje riječi koje pjevamo? Upravo takve pjesme u meni bude najveći poriv za transformacijom. Ne zato što ih želim „ispraviti“, niti zato što mislim da tragičan tekst mora imati tužnu muziku. Želim ih izvući iz automatizma slušanja. Harmonija, ritam, tišina i boja zvuka tada postaju sredstva kojima mogu ponovo usmjeriti pažnju prema tekstu i njegovoj težini. Transformacija je zato kod mene vrlo svjestan proces. Ne zanima me suvremenost kao estetski ukras niti intervencija sama sebi svrhom. Zanima me može li novi muzički kontekst otkriti nešto što je u pjesmi cijelo vrijeme bilo prisutno, ali je kroz ponavljanje i kulturnu naviku postalo gotovo nečujno.

Vaše kompozicije često počinju istraživanjem historije, književnosti ili arhivske građe. Kada stvarate novo djelo, osjećate li se više kao kompozitorica, istraživačica ili pripovjedačica?

Prije svega kompozitorica. Mogu provesti mjesece istražujući, jer mi je potrebno prikupiti informacije i duboko razumjeti kontekst. Što više znam, to sebi mogu dopustiti veću umjetničku slobodu. Za mene taj proces nije faza koja prethodi komponovanju, nego dio samog komponovanja. Pripovijedanje dolazi na kraju, kada iz svega što sam istražila i razumjela nastane djelo.

Sarajevska hagada postala je jedno od Vaših najvažnijih umjetničkih polazišta. Šta Vas je u toj knjizi najviše privuklo – njena ljepota, njeno putovanje ili činjenica da je preživjela stoljeća progona i ratova?

Njeno putovanje, upravo zato što u sebi sadrži sve ostalo. Ljepota Sarajevske hagade je neosporna, ali njena biografija za mene je gotovo jednako fascinantna kao i sam rukopis. Nastala je u srednjovjekovnoj Španiji, putovala kroz različite zemlje, kulture i historijske okolnosti, stigla u Sarajevo i preživjela progone i ratove. Posebno me fascinira činjenica da jedan tako krhak predmet može nadživjeti političke sisteme, granice i generacije ljudi. Ali Hagada, naravno, nije preživjela sama. U presudnim trenucima postojali su ljudi koji su odlučili da je treba sačuvati, ponekad izlažući i sebe opasnosti. Ta odluka da se zaštiti nešto što pripada drugoj kulturi ili religiji za mene je jedan od najvažnijih slojeva njene priče. Kada sam počela raditi na The Sarajevo Haggadah: Music of the Book, nisam je doživljavala samo kao historijski artefakt niti sam željela muzikom ilustrirati njene iluminacije. Zanimalo me šta se događa s kulturom kada putuje zajedno s ljudima: šta se prenosi, šta se mijenja, šta nestaje, a šta preživi.

Godinama rušite stereotipe o harmonici. Postoji li trenutak kada ste osjetili da više ne dokazujete šta harmonika može, nego da je publika napokon počinje slušati bez predrasuda?

Danas je situacija bitno drugačija. Stasale su generacije izvanrednih harmonikašica i harmonikaša, nastao je veliki novi repertoar, a brojni kompozitori harmoniku tretiraju kao ravnopravan koncertni instrument. Više ne izlazim na scenu s idejom da trebam demonstrirati mogućnosti instrumenta. Harmonika se već dokazala. Ponosna sam što sam i sama doprinijela toj promjeni.

Sevdalinka je često opisana kao čuvarica prošlosti. Mislite li da joj danas više prijeti zaborav ili romantizacija?

Mislim da joj danas više prijeti romantizacija nego zaborav. Sevdalinka se izvodi, snima, istražuje i prenosi novim generacijama. Ali postoji i druga vrsta zaborava: možemo sačuvati pjesmu, a zaboraviti šta ona zapravo govori. Kada sevdalinku zatvorimo u idealiziranu sliku prošlosti, lako joj oduzmemo upravo ono što je u njoj najživlje. Ti tekstovi nisu samo priče o čežnji i nesretnoj ljubavi. U njima su društvene zabrane, eros, usamljenost, gubitak, porodični i društveni pritisci, a vrlo često i položaj žene unutar strogo definisanih društvenih normi. To su izuzetno kompleksni dokumenti ljudskog iskustva. Za mene čuvati tradiciju ne znači zamrznuti je u jednom historijskom trenutku i proglasiti taj oblik autentičnim. Ako pjesma nastala prije stotinu ili više godina danas može otvoriti pitanje slobode, ljubavi, društvenih normi ili položaja žene, onda ona ne pripada samo prošlosti.

Vaša muzika rijetko traži spektakl. U vremenu kada je pažnja postala najskuplja valuta, vjerujete li da umjetnost još uvijek može tražiti od publike strpljenje?

Apsolutno. Možda nam je danas potrebnije nego ikada da umjetnost to od nas traži. Ne zanima me prilagođavati muziku potrebi da neprestano zadržava pažnju. Tišina, ponavljanje, spor razvoj ili trenutak u kojem se naizgled ništa ne događa mogu imati jednaku dramaturšku težinu kao vrlo intenzivan zvuk. Ali traže prisutnost. S druge strane, umjetnik nema pravo zahtijevati strpljenje samo zato što je napravio umjetničko djelo. Ako od publike tražim sat vremena pune pažnje, moja je odgovornost da tu pažnju zaslužim. Sporost sama po sebi nije dubina, kao što ni spektakl sam po sebi nije površnost. Vjerujem da umjetnost još uvijek može ponuditi iskustvo vremena koje nije podređeno brzini i trenutnoj reakciji. Koncert je jedno od rijetkih mjesta na kojem ne možemo ubrzati, preskočiti ili skrolati dalje, nego moramo dopustiti nečemu da se razvije vlastitim tempom.

Često sarađujete s umjetnicima različitih poetika. Šta Vas uvjeri da će saradnja otvoriti novi prostor, a ne samo spojiti dva velika imena?

Velika imena sama po sebi nikada mi nisu bila dovoljan razlog za saradnju. Mnogo mi je važnije postoji li umjetnička ideja koja taj susret čini potrebnim. U saradnju obično ulazim s prilično jasnom predstavom o tome šta želim istražiti i zašto to želim raditi upravo s tim umjetnikom. Dobra saradnja, međutim, ne bi trebala samo realizovati početnu zamisao. Trebala bi je proširiti, ponekad dovesti u pitanje i ponuditi mogućnosti do kojih sama ne bih došla. To ne znači da radimo bez cilja. Naprotiv, cilj može biti vrlo precizan, ali put do njega mora ostati otvoren. Za takvu saradnju potrebni su znanje, radoznalost, povjerenje, disciplina i spremnost da ono što stvaramo postane važnije od svakoga od nas pojedinačno.

Postoji li melodija ili motiv kojem se vraćate godinama, a da ga još uvijek niste uspjeli izraziti onako kako ga čujete u sebi?

Ne postoji. Ako nešto ne uspijem izraziti onako kako ga čujem, nastavim raditi dok ne pronađem rješenje koje me zadovoljava. Mogu se nekoj frazi, harmoniji ili strukturi vraćati bezbroj puta tokom procesa, rastaviti je i ponovo sastaviti, ostaviti je i kasnije joj se vratiti. Ne mogu završiti djelo ako znam da nešto u njemu još nije ono što treba biti. Međutim, u trenutku kada kažem da je kompozicija završena, za mene je zaista završena.

Šta Vam je međunarodna scena omogućila da razumijete Bosnu i Hercegovinu, a što možda nikada ne biste otkrili da ste ostali živjeti ovdje?

Prije svega, distancu. Dok dugo živite unutar jedne kulture, mnogo toga doživljavate kao prirodno i univerzalno. Tek kada dovoljno vremena provedete u drugim sredinama, počnete prepoznavati koliko je toga što smatramo „normalnim“ zapravo kulturno naučeno. Život u različitim zemljama dao mi je mogućnost poređenja. Neke stvari koje sam ranije uzimala zdravo za gotovo počela sam mnogo više cijeniti, a druge, koje možda nikada ne bih dovela u pitanje, počela sam preispitivati. Distanca mi je pomogla razlikovati ono što zaista želim zadržati kao vlastite vrijednosti od onoga što sam jednostavno naslijedila kao društvenu normu. Paradoksalno, odlazak me na mnogo načina približio Bosni i Hercegovini. Tek izvan nje počela sam ozbiljnije istraživati vlastito kulturno naslijeđe i razumijevati koliko je slojevito. Istovremeno sam naučila da pripadnost ne mora podrazumijevati idealizaciju niti nekritičku odanost. Danas Bosnu i Hercegovinu mogu istovremeno gledati iznutra i izvana, a upravo mi je ta dvostruka perspektiva izuzetno dragocjena.

Kada danas slušate mlade kompozitore i izvođače iz Bosne i Hercegovine, šta Vas raduje, a šta Vas zabrinjava?

Iskreno, nemam dovoljno kontinuiran uvid u mladu kompozitorsku i izvođačku scenu Bosne i Hercegovine da bih se osjećala kompetentnom donositi opšte zaključke o njoj. Kod mladih umjetnika s kojima se susrećem raduju me otvorenost i radoznalost. Danas su im muzika, znanje i različite umjetničke prakse dostupniji nego ikada, i upravo zato mi se čini važnim da i muzičko obrazovanje prati tu širinu. Voljela bih vidjeti veću otvorenost našeg muzičkog obrazovanja prema različitim muzičkim jezicima. Na konzervatoriju u Rotterdamu, gdje sam studirala klasičnu harmoniku, paralelno su postojali odsjeci za jazz, indijsku muziku, tango, pop i druge žanrove. Takvi obrazovni modeli u svijetu postoje već decenijama, dok mi u tom smislu još uvijek kaskamo. Takva širina obrazovanja studentima bi otvorila mnogo više mogućnosti da razviju vlastiti umjetnički jezik i pronađu profesionalni prostor koji odgovara njihovim umjetničkim interesima. Klasično obrazovanje time ne mora izgubiti ni ozbiljnost ni visoke standarde. Naprotiv, nikada nisam razumjela strah da će poznavanje više muzičkih jezika na neki način ugroziti temeljno obrazovanje muzičara. Širina znanja nije suprotnost dubini.

Mnogi Vaši projekti govore o putovanjima ljudi, kultura i rukopisa. Vjerujete li da muzika također ima vlastitu biografiju, nezavisnu od onih koji je stvaraju?

Vjerujem da ima biografiju, iako ne bih rekla da je potpuno nezavisna od ljudi. Muzika postoji kroz ljude koji je stvaraju, izvode, slušaju, pamte i prenose. Ali onog trenutka kada djelo izađe iz ruku autora, počinje život nad kojim autor više nema potpunu kontrolu. To je možda najočiglednije kod tradicionalne muzike. Pjesma putuje iz jednog mjesta u drugo, mijenja jezik, ritam, melodiju, ponekad funkciju i značenje. Svaka generacija ostavi na njoj neki trag i nakon dovoljno vremena često više ne možemo govoriti o jednom stabilnom „originalu“. Ali nešto slično događa se i s komponovanom muzikom. Partitura može ostati potpuno ista, a način na koji djelo živi ipak se mijenja. Drugi izvođači u njemu otkrivaju stvari koje kompozitor možda nije predvidio, a publika iz drugog vremena sluša ga iz sasvim drugačijeg historijskog i kulturnog konteksta. Zvuk je zapisan, ali njegovo značenje nije. Muzika nosi trag svog nastanka, a zatim nastavlja skupljati tragove vremena kroz koje prolazi.

Da možete razgovarati s anonimnim autorom jedne stare sevdalinke, koje biste mu pitanje postavili prije nego što odsvirate njegovu pjesmu?

Pitala bih: „Šta se zaista dogodilo?“ Prije nego što je postala sevdalinka, iza nje je vjerovatno stajalo neko konkretno ljudsko iskustvo. Neko je nekoga volio, izgubio, čekao, napustio ili nije smio voljeti. Najviše bi me zanimalo ono što nije ušlo u pjesmu. Ko su bili ti ljudi? Šta se moralo prešutjeti? Šta se tada podrazumijevalo, a nama danas više nije dostupno bez poznavanja konteksta?

Koliko je važno znati kada stati? Je li završena kompozicija za Vas trenutak sigurnosti ili trenutak odustajanja od daljnjeg traganja?

Dok radim, mogu vrlo dugo preispitivati strukturu, proporcije, harmoniju, boju i odnos pojedinih elemenata. Ali onda dođe trenutak kada više ništa ne traži intervenciju. Ne zato što ne postoje druga moguća rješenja – ona uvijek postoje – nego zato što je djelo pronašlo svoju unutrašnju logiku. Završetak za mene zato nije odustajanje od daljnjeg traganja, nego sigurnost da je traganje za tim konkretnim djelom završeno.

Danas se umjetnici često osjećaju pod pritiskom da budu stalno prisutni i vidljivi. Kako Vi čuvate prostor za sporost, istraživanje i tišinu iz koje nastaje ozbiljna umjetnost?

Danas taj prostor čuvam vrlo svjesno. Godinama mi ritam putovanja, koncerata i projekata nije uvijek ostavljao mnogo prostora za sporost. Sada mnogo pažljivije biram čemu dajem svoje vrijeme. Ne osjećam potrebu biti svuda prisutna niti svaki proces pretvoriti u nešto što treba odmah pokazati. Neke stvari moraju dugo ostati nevidljive da bi uopšte dobile priliku razviti se.

Postoji li tema bosanskohercegovačke historije ili kulture kojoj se još niste približili, ali osjećate da Vas čeka?

Postoji jedna tema kojoj se želim ozbiljnije posvetiti, a to je položaj žene danas. Ne samo u Bosni i Hercegovini, jer je problem mnogo širi. Živimo u vremenu u kojem su žene izborile prava koja su prije nekoliko generacija bila nezamisliva, a istovremeno svjedočimo femicidu, nasilju nad ženama i sve glasnijim pokušajima da se ponovo određuje kakva bi žena trebala biti, kako bi se trebala ponašati i gdje joj je mjesto. Posebno me uznemirava povratak jezika kojim se potčinjavanje žene predstavlja kao povratak tradiciji, moralu, čednosti ili „prirodnom“ poretku. Zanima me taj mehanizam kojim se ograničavanje slobode pokušava predstaviti kao zaštita vrijednosti. Voljela bih napraviti djelo koje bi govorilo o položaju žene danas bez pojednostavljivanja i parola. To je tema kojoj se želim ozbiljnije približiti.

Ako biste dobili priliku da napravite jedno veliko interdisciplinarno djelo posvećeno Bosni i Hercegovini, bez ikakvih produkcijskih ili finansijskih ograničenja, kakvu biste priču ispričali svijetu?

Bez ikakvih produkcijskih ili finansijskih ograničenja? Sumnjam da takvo nešto postoji, pa ne bih još previše rasplamsavala maštu. Ako jednog dana stvarno bude neograničenog budžeta, rado ću otkriti šta bih napravila.

Kada jednog dana neko bude slušao Vaše kompozicije, a da ne zna Vaše ime niti vrijeme u kojem su nastale, šta biste voljeli da iz njih prepozna – umjetnicu, Bosnu ili univerzalnu ljudsku priču?

Voljela bih da ništa od toga ne bude potrebno da bi djelo komuniciralo. Naravno da se u djelu neizbježno nalaze tragovi autora, mjesta i vremena u kojem je nastalo. Ne mislim da ih treba skrivati niti da je moguće stvarati izvan vlastitog iskustva. Ali djela koja nadžive svoje autore i epohe ne slušamo samo kao biografske ili historijske dokumente. Ona nastavljaju govoriti ljudima koji o okolnostima njihovog nastanka možda ne znaju gotovo ništa. Ako bi neko jednog dana slušao moju muziku bez ikakvog konteksta, voljela bih da u njoj pronađe nešto što mu je važno i bez mene. Na kraju je bitno djelo.

Kada biste morali sačuvati samo jednu stvar od svega što ste stvorili – ne zbog karijere, nego zbog budućih generacija – da li biste sačuvali jednu kompoziciju, jednu ideju ili jedno pitanje koje Vas je vodilo kroz život?

Radoznalost bih najradije sačuvala.