Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Foto: Hanan Delić

Ermin Bravo u predstavi „Galeb“ Antona Pavloviča Čehova, u režiji Selme Spahić, igra Trigorina, umjetnika opsesivno obuzetog svojim poslom. U toj posvećenosti prepoznaje i dio vlastitog iskustva – umjetnost koja se preliva na sve segmente života, utiče na odnose s ljudima i postaje nešto bez čega se ne može.

Za Bravu je gluma prostor potpunog ogoljavanja, ali i jedan od najljepših alata za samospoznaju. Uloge ne doživljava samo kao zadatke koje treba odigrati, već kao priliku da kroz igru i radoznalost spoznaje svijet, sebe i druge. Godine rada nisu ga udaljile od pitanja koja mu gluma iznova postavlja, već su ih učinile još intimnijim: ko je sada, šta može otkriti o sebi kroz ulogu i šta može razumjeti o ljudima. Takav pristup podrazumijeva i empatiju – potrebu da iza ljudskog ponašanja potraži dublje motive, umjesto da prvi impuls bude osuda ili procjena.

Predstava „Galeb“ u Novom teatru, pozorišnoj sceni koja djeluje u okviru JU Internacionalni centar igre, kulture, umjetnosti i mladih Novo Sarajevo, nakon premijere nastavlja s izvođenjima u Sarajevu, a reprize 21, 22. i 23. septembra su rasprodane, što govori o velikom interesovanju publike za novu teatarsku postavku Čehovljevog klasika.

S Erminom Bravom razgovarali smo o njegovom Trigorinu, iskustvu rada na „Galebu“, glumi kao prostoru ogoljavanja i samospoznaje, ali i o zajedništvu koje nastaje između ansambla i publike, Sarajevu i odgovornosti umjetnika prema gradu kojem, kako kaže, želi vratiti ono što mu je dao.

Šta vas je u „Galebu“ najviše lično dotaklo i gdje ste prepoznali sebe u toj priči?

Igram Trigorina, umjetnika opsesivno obuzetog svojim poslom. Nije mi nepoznat taj odnos prema umjetnosti. Preliva se na sve segmente ličnosti, otima privatni život, utiče na odnose sa ljudima. Ali je nešto bez čega ne možeš.

Čehov govori o ljudima koji žude za nečim drugim, dok im život prolazi pred očima. Za čim danas najviše žudite?

Za odmorom. Zahvalan sam na svim prilikama, privilegovan da se bavim samo projektima koji me interesuju i ispunjavaju. Trenutno mi je potrebno punjenje baterija.

Koliko se čovjek, a koliko glumac, mora ogoliti da bi na sceni bio zaista uvjerljiv?

Sve manje me na sceni zanima ta granica između čovjeka i glumca. Ogoljavanje uvijek do kraja. Sve drugo je kalkulacija za koju nemam interes.

Postoji li uloga koja vas je promijenila više nego što ste očekivali?

Uvijek očekujem da će me uloga promijeniti. Nadam se tome, radim na tome. Činjenica je da se ne desi uvijek. Ne volim se vraćati u prošlost, tako da mi se najčešće čini da je to zadnja uloga.

Koje vam pitanje gluma iznova vraća, bez obzira na predstavu i ulogu?

Ko sam sada? Gluma je najljepši alat za samospoznaju. Često se pitam: zašto mi je ova uloga došla baš sada? S čim se intimno trebam suočiti kroz nju? Zašto baš s ovim ljudima? Takva pitanja.

Sarajevo ima snažnu teatarsku tradiciju, ali i jednu posebnu vrstu umora. Šta mislite da mu danas najviše nedostaje?

Više razmišljam o tome šta ja Sarajevu mogu dati. I kako vratiti sve što mi je dalo. Trudim se dizati kriterije u svom odnosu prema svom pozivu. Biti odgovoran prema njenoj svetosti i prema svojim uzorima. Težiti ka izvrsnosti jer ovaj grad to zaslužuje.

Kada ste posljednji put izašli sa scene i pomislili: „Ovo je upravo razlog zbog kojeg se bavim glumom“?

Na zadnjoj izvedbi „Galeba“ koju smo odigrali. Taj osjećaj zajedništva između nas u ansamblu i publike s kojom prođemo to putovanje je nadahnjujući. Na tom poklonu kao da se izbriše granica između glumaca i publike, postanemo samo ljudi koji su prošli kroz neko zajedničko životno iskustvo.

Šta vas je gluma naučila o ljudima, a što prije nje niste mogli razumjeti?

Naučila me da mi prvi impuls u reakciji prema ljudima nije osuda ili procjena, već da kroz empatiju otkrivam koji su dublji motivi iza ljudskog ponašanja.

Šta danas, nakon svih godina rada, za vas znači biti glumac?

Privilegija da kroz igru i radoznalost spoznaješ svijet, sebe i druge.