Razgovarala: Elma Fišić

U radu Juliet Walker metal nije tek oblik koji treba savladati, već materija koja pamti, reaguje, mijenja se i opire konačnosti. Željezo hrđa, površina prima tragove prostora, vrijeme intervenira u skulpturu, a završetak rada ostaje namjerno odgođen. Sličan proces transformacije odvijao se i u njenom životu. Između Australije, Velike Britanije i Bosne i Hercegovine, između različitih kulturnih iskustava i profesionalnih početaka, Sarajevo je postalo mjesto u kojem nije samo nastavila živjeti, nego je iznova izgradila vlastiti umjetnički jezik. Zato je priču o njenom radu teško odvojiti od pitanja migracije, pripadnosti i identiteta – ne kao velikih apstraktnih tema, već kao svakodnevnih iskustava koja oblikuju način na koji razumijemo sebe i prostor koji nazivamo svojim. U njenim skulpturama transformacija nije samo tema nego i metoda. Radovi nastavljaju živjeti nakon što napuste atelje, mijenjajući se pod uticajem kiše, prašine, dodira i vremena. Kao i identitet, oni nisu jednom zauvijek određeni. Pred sarajevskom publikom nedavno je predstavila izložbu „Dijalog transformacije“, u kojoj se susrela s drugačijim umjetničkim senzibilitetom Marka Kusmuka. Tim povodom razgovarali smo o metalu, migraciji, pripadanju, umjetničkom radu i životu između više kulturnih iskustava – ali i o tome šta znači postati umjetnik upravo u gradu u koji ste jednom došli misleći da ćete u njemu ostati tek neko vrijeme.

Vaš put od Velike Britanije do Sarajeva nije bio unaprijed planiran. Šta se moralo dogoditi da privremeni boravak preraste u odluku da ovdje izgradite svoj život?

Nije ni bio neplaniran. Od prvog posjeta Sarajevu htjela sam da se vratim i imala sam osjećaj da ću ostati duže. Samo sam morala riješiti neke birokratske i logističke probleme.

Kako je izgledalo početi profesionalni život u novoj zemlji – pronaći svoje mjesto, izgraditi posao i stvoriti mrežu ljudi na koju možete računati?

Profesionalni život mi je inače bio prilično šaren prije nego što sam došla ovdje. Struka mi je bila umjetnička obrada metala, koja je tada na Zapadu nudila vrlo malo prilika za zaposlenje. Radila sam različiti poslova u muzejima i radionicama, a trudila sam se da ti poslovi nekako imaju veze s metalom. Kad sam došla u Sarajevo, morala sam praviti neke profesionalne kompromise, tako da sam otvorila vešeraj, a pravila sam i nakit kad sam bila u mogućnosti. Imala sam sreće upoznati fine ljude koji su me lako prihvatili, tako da je stvaranje mrežu prijatelja bio najmanji problem.

Ovdje sam počela ispočetka

Šta ste kroz godine života u Bosni i Hercegovini naučili o sebi, a što vjerovatno ne biste naučili da ste ostali u Velikoj Britaniji?

Osjećam se da sam na neki način odrasla u BiH. Počela sam ovdje potpuno ispočetka, u skoro svakom smislu. Nije uvijek bilo lako – prvih nekoliko godina bilo je pune izazova, ali sam s vremenom shvatila kako funkcionišu i birokratski procesi i kulturne norme. U BiH sam naučila biti velikodušnija i strpljivija, i generalno otvorenija prema ljudima, a istovremeno da branim neke svoje profesionalne i lične granice.

Vaš odnos prema metalu počeo je kroz obrazovanje i restauraciju, a danas je dio Vašeg umjetničkog izraza. Šta Vas još uvijek toliko privlači tom materijalu?

Iako svaki metal ima svoje specifičnosti, zajedničko im je to što uvijek teže da se vrate u prirodno stanje. Što je metal plemenitiji, to se taj proces sporije odvija. U tom smislu, metali su metafora za nas: i oni imaju svoj životni vijek, ali se na kraju vraćaju u drugo stanje. Kao što se naše tijelo nakon smrti raspada u prah, metal se vraća u rudu. Uz to, metal je svestran – možeš ga obrađivati različitim tehnikama i alatima, od tradicionalnih do savremenih, a možeš čak i improvizovati vlastite tehnike ako poštuješ njegove karakteristike i interna pravila.

Dijalog transformacije

Nedavno ste predstavili svoj rad zajedno s Markom Kusmukom. Kako ste doživjeli susret dva različita umjetnička senzibiliteta i šta Vam je taj zajednički projekat donio?

Ova izložba je bila vrlo posebno iskustvo. Marko je izuzetan i kao umjetnik i kao čovjek, i stalno razmišlja o tome kako razvijati svoju praksu, ali i praksu drugih. Ta njegova nesebičnost nas je dovela do susreta i odmah smo se kliknuli. Naši radovi su različiti, ali komplementarni – iako izgledaju drugačije, imamo neke zajedničke teme koje se prirodno pojavljuju. Uz cijeli Termag Art Festival i druženje sa umjetnicima iz BiH, Srbije, Hrvatske i Sjeverne Makedonije, ovaj projekat mi je otvorio vrata mnogim novim kreativnim mogućnostima, na čemu ću uvijek biti zahvalna.

Šta je bio početni impuls za ovu izložbu – postoji li određena ideja, iskustvo ili pitanje od kojeg su radovi krenuli?

„Dijalog Transformacije“ je Markova prva izložba u Sarajevu otkako je ovdje diplomirao 2007. godine, a čekao je priliku da je može uključiti u veći program, odnosno Termag Art Festival. Nas je spojila kustosica i historičarka umjetnosti Anja Bogojević, čija su umjetnički instinkti i vizija stvorili ovu suradnju.

Kako ste birali materijale i formu za radove koje predstavljate na ovoj izložbi i šta Vam taj izbor omogućava da izrazite?

Za ove radove bilo je važno da je materijal reaktivan, u smislu da reaguje na promjene koje se dešavaju u svom okruženju, poput kiše, sparine, prašine, i ljudskih i životinjskih otisaka. Većina skulptura u izložbi bila je dio mog master rada, koji sam završila prošle godine i koji se bavio pitanjima migracije, pripadnosti i paralelnih identiteta. Odlučila sam da radim u željezu jer je nudilo mogućnost da se relativno lako obrađuje i da brzo poprimi site specific patinu.

Naslov izložbe je „Dijalog transformacije“. Šta se u Vašem radu zapravo transformira – materijal, značenje ili način na koji ga posmatramo?

Transformacija se ogleda u tome što ove skulpture nikad neće biti završene u tradicionalnom smislu, nego će biti u stalnom stanju promjene, kao rezultat protoka vremena i različitih okruženja u kojim se nalaze. Paralelne verzije skulptura postoje samo kroz dokumentaciju, i u tom smislu ovi radovi su kao mi, u različitim fazama naših života. I sam materijal prolazi kroz proces transformacije kroz patinu koju poprima, koja dodatno naglašava reptilske forme skulptura, dajući im organski karakter i umanjujući dojam njihove konstruisanosti.

Živite između dvije kulture. Postoji li nešto iz britanskog mentaliteta što i dalje snažno nosite sa sobom, a nešto drugo što ste potpuno usvojili iz života u Bosni?

Zapravo, živim između tri kulture, jer sam odrasla u Australiji. Iako sam življela u Sarajevu duže nego u bilo kojem drugom gradu, u Australiji sam malo duže življela nego u bilo kojoj drugoj državi. Vjerovatno se zbog toga još uvijek osjećam najviše Australkom u kulturnom smislu, ali mi je iskreno teško prepoznati i razdvojiti različite elemente svoje ličnosti prema zemlji.

Razmišljati o pripadnosti i identitetu

Koliko Vam je važno da jednog dana Vaš život i rad ovdje budu doživljeni kao nešto više od priče o strankinji koja je došla u Sarajevo? Šta biste voljeli da ljudi zapravo prepoznaju u Vašem radu?

Ja se nadam da je taj dan već došao. Činjenica da sam strankinja je nešto što više zanima druge nego mene. Svi smo do neke mjere oblikovani svojom prošlošću i njome određeni, ali mislim da je takav pristup redukcionistički. U Sarajevu sam postala kiparka i ovdje gradim svoju umjetničku praksu. Svojim radom bih voljela provocirati ljude da razmišljaju o idejama mjesta i pripadnosti. BiH ima duboko iskustvo interne i eksterne migracije kroz historiju ali i danas, što ima uticaj na svakodnevni život. Uz to, iako država zvanično ima tri konstitutivna naroda, znam mnogo ljudi koji ne pripadaju tim ‘čistim’ kategorijama. Sve to ima važne posljedice za osjećaj pripadnosti i građanske odgovornosti.

Kada biste danas morali napraviti jednu skulpturu koja bi predstavljala Vaš život u Sarajevu – bez objašnjenja i riječi – kako biste je zamislili?

Ne znam da li to moguće predstaviti u jednoj skulpturi. Moj je život ovdje višestruk i prošao je kroz nekoliko faza, a dok sam prolazila kroz sve te birokratske procese za dobijanje radne dozvole i boravka, dobila sam ideju za instalaciju. Mislila sam napraviti lavirint od svih papira i ovjerenih kopija dokumenata koje sam skupila tokom tog procesa. Lavirint je pun slijepih staza, a na jednoj od njih visi upaljač, kojim moraš zapaliti zidove da bi izašao. Mislim da ni strancima ni državljanima BiH ne bi trebalo objašnjenje.