Razgovarala: Elma Hodžić

Da umjetnost ne možemo svesti na brzu ideju i trenutni dojam, svjedoči i ovaj razgovor s Benjaminom Kavazovićem koji nas vraća procesu, disciplini i tihoj posvećenosti stvaranju. Formativne godine provedene u radionici njegovog oca, grafičara Ahmeta Kavazovića, usadile su mu uvjerenje da umjetnost nije samo ideja, nego i disciplina. Od serigrafskog sita do završnog otiska, od crteža do trodimenzionalne forme, Kavazovićev rad svjedoči o dubokom razumijevanju materijala i strpljivom građenju izraza. Ratni period, u kojem djeluje kao ilustrator, karikaturista i novinar, dodatno je učvrstio njegovu vjeru da umjetnost uvijek pronalazi put – čak i u najtežim okolnostima.

Danas njegov opus obuhvata ilustraciju, grafiku, slikarstvo i autorski nakit. Upravo u nakitu, koji tretira kao minijaturnu skulpturu, Kavazović pronalazi prostor potpune slobode. Granice između umjetničkog objekta i predmeta svakodnevice brišu se u trenutku kada komad postane lična galerija onoga ko ga nosi. Njegovi radovi, pretežno figurativni, istražuju ljudsku energiju, pokret, grč i emociju. Svaki komad nosi priču – ponekad unaprijed promišljenu, ponekad rođenu iz susreta materijala i forme. U tome leži i srž njegovog pristupa: umjetnost kao dijalog između ideje i ruke, između simbolike i zanata.

Rođeni ste u Doboju… Koliko je ambijent grada i vrijeme u kojem ste odrastali uticalo na Vaš umjetnički senzibilitet?

Djetinjstvo u Doboju u meni budi snažnu nostalgiju. Moj svijet bio je sokak i društvo s kojim sam odrastao, ali i rani susreti s umjetnošću koji su se dešavali spontano. Kroz igru sam počeo crtati, a prvi ozbiljniji dodir sa stvaranjem bilo je modeliranje u glini u ateljeu cijenjenog umjetnika Drage Handanovića. Kasnije mi je prozor u tadašnji jugoslavenski svijet umjetnosti postala galerija koju je vodio Ibro Mulaomerović. Taj ambijent me naučio da posmatram ljude i prostor — što je ostalo trajno prisutno u mom radu.

Umjetnost i zanat

Kako pamtite te prve susrete s likovnim svijetom?

Prvi stvarni susreti s likovnim svijetom vezani su za radionicu mog oca i serigrafiju. Odrastao sam uz proces nastajanja rada — od pripreme sita do završnog otiska. Posmatrao sam koliko zanatskog znanja stoji iza svakog motiva. Tada sam shvatio da umjetnost nije samo ideja, nego i disciplina. Taj spoj kreativnosti i zanata postao je temelj mog kasnijeg umjetničkog puta.

Rad u radionici Vašeg oca, Ahmeta Kavazovića, u oblasti serigrafije i grafičkog dizajna – koliko Vam je to iskustvo pomoglo u razumijevanju zanatske strane umjetnosti?

U očevoj radionici naučio sam da ozbiljna umjetnost nastaje tamo gdje počinje ozbiljan zanat.

U toku rata djelujete kao ilustrator, karikaturista, novinar. Kako je taj period oblikovao Vaš umjetnički i lični identitet?

Taj period naučio me da svoja osjećanja i iskustva mogu prenijeti kroz umjetnost, koja uvijek pronalazi put, čak i u najtežim okolnostima.

Kako je španska umjetnička scena reagovala na Vaš izraz?

U Španiji sam doživio nadogradnju u tehničkom i umjetničkom smislu. Nisam morao prilagođavati stil — svaki izazov i lutanje donosili su novo iskustvo. Tamošnja scena me dočekala otvorenih vrata, a međunarodno iskustvo pokazalo mi je da talenat, uz vrijedan rad, uvijek vrijedi.

Vaš opus obuhvata ilustraciju, slikarstvo, grafiku i autorski nakit. Koji medij Vam trenutno najviše odgovara i zašto?

Trenutno mi najviše odgovara autorski nakit, jer mi omogućava potpunu slobodu izraza. Svaki komad je poput minijaturne skulpture koja spaja tehniku, likovni jezik i ličnu priču, stvarajući objekt koji nosi simboliku i priču.

Postoji li motiv ili tema kojoj se konstantno vraćate?

Većina mojih radova je figurativna — kroz poze, grčeve i odnose izražavam emocije, energiju i životne priče koje publika može osjetiti.

Susret materijala sa formom

Vaš autorski nakit funkcioniše kao minijaturna skulptura…

U principu, na svoj rad gledam kao na male skulpture. Samim činom kada ih postavim na primjerice prsten, one postaju nakit, ali bih ih mogao postaviti i na postament, i tada ne bi bile klasifikovane kao nakit. Simbolika je uvijek prisutna — ponekad unaprijed razvijam priču koju će komad nositi, a ponekad ona nastaje spontano tokom procesa rada, kroz sam susret sa materijalom i formom.

Gdje povlačite granicu između nakita kao umjetničkog objekta i nakita kao predmeta koji se nosi?

Kod mog nakita granica ne postoji — svaki komad nosi umjetnički izraz, a mjesta na kojima ga ljudi nose su moje male galerije. Najvažnije je da nosi simboliku, čak i kada nije nošen, i istovremeno bude dio svakodnevnog života.

Na kojim projektima trenutno radite i šta publika može očekivati?

Ove godine moj rad će biti predstavljen na Slovenian Jewelry Week u Ljubljani kao pozvani umjetnik ULUPUH-a, na Šestoaprilskoj izložbi u Collegium Artisticumu, te na izložbi Bene Factum u Malagi, Španija.

Kroz svoj angažman u ULUPUBiH nastojim publici predstaviti i promovisati savremenu scenu nakita.

Kada pogledate unazad, postoji li trenutak koji smatrate prelomnim u svojoj karijeri?

Da se našalim, prelomni trenutak je bio kada sam se rodio i počeo stvarati „maltene umjetnost“.