Nadža Karić: Ljudi ne trebaju još odgovora, nego hrabrost da postave pitanje

U vremenu u kojem se razgovori sve češće svode na brzinu, reakciju i površnost, sve je više formata koji pokušavaju vratiti ono što se lako gubi — prisutnost i stvarno slušanje. Bilo je upravo jedan od takvih pristupa: nastao u Sarajevu kao set kartica s pitanjima, on ne nudi gotove odgovore, nego prostor u kojem se ljudi ponovo susreću, usporavaju i ulaze u razgovor bez uloga, bez scenarija i bez pritiska da „kažu pravu stvar“.

Na prvi pogled jednostavne, kartice postaju neutralni posrednik u razgovorima koji često izostaju u svakodnevici — o bliskosti, strahu, granicama i neizgovorenom. Upravo ta neutralnost skida teret s učesnika i otvara mogućnost da se izgovori ono što inače ostaje zadržano, jer pitanje dolazi „iz igre“, a ne iz direktnog pritiska između dvoje ljudi.

Za Urban magazin razgovarali smo s Nadžom Karić, koja stoji iza brenda Bilo, o tome kako se gradi alat koji ne prodaje proizvod, nego stvara prostor u kojem se ljudi osjećaju viđeni i povezani, zašto su prava pitanja često važnija od brzih odgovora, i kako jedno pitanje može promijeniti dinamiku odnosa — čak i kada to niko ne očekuje.

Kako je nastala ideja za Bilo [ˈbi.lo] i u kojem trenutku ste shvatili da to prerasta u brend, a ne ostaje samo ideja?

Bilo je rođeno iz čiste potrebe za disanjem u odnosima. Sjedila sam jedno veče s ljudima koje volim i shvatila da, iako smo fizički tu, svi zapravo držimo monologe ili skrolujemo kroz tuđe živote. Falio nam je most. Tada sam, potpuno instinktivno, počela da kreiram prva pitanja u jednoj svesci. Nosila sam je sa sobom, isprobavajući u praksi tu moju teoriju o dubokim pitanjima i smislenim razgovorima. Željela sam da osjetim šta će se desiti ako preskočimo small talk i uđemo dublje…

Trenutak kada je ideja postala brend desio se kada sam na jednom druženju izvukla pitanje: „Šta ti je najstrašnije u vezi s budućnošću, a šta je najljepše u vezi s budućnošću?“ Nastao je muk od desetak sekundi, a onda je krenula lavina odgovora i razgovor koji je trajao do četiri ujutro. Shvatila sam da ovo nije moja privatna igra. Ovo je onaj kolektivni osjećaj „biti viđen“ koji nam svima treba, a koji počinje sa samo jednim pravim pitanjem koje nas na pravi način otvara.

Ime „Bilo“ nosi snažnu jednostavnost. Šta ono za vas lično znači, a šta u kontekstu odnosa među ljudima?

Kada sam tek zamislila igru i razmišljala o tome šta joj je krajnji cilj, u glavi mi se pojavila slika i zvuk srca kako pulsira u svom najljepšem ritmu. Poželjela sam da kroz ova pitanja i odgovore igrači osjete pulsiranje sopstvenog srca, ali i pulsiranje svojih odnosa, koji se i te kako mogu i trebaju ojačati radoznalošću i iskrenošću. Bilo je upravo to, puls, odnosno ono što kuca ispod svih naših uloga, odbrana, titula i maski koje svako jutro stavljamo na lice. U kontekstu igre, Bilo predstavlja taj puls bliskosti u sadašnjem trenutku. Kada pitaš nekoga nešto stvarno, ti mu zapravo opipavaš puls duše, ali ujedno i puls vašeg odnosa.

Da li ste od početka imali jasnu namjeru da razvijate alat za komunikaciju ili se to oblikovalo usput, kroz proces?

Željela sam prvenstveno da stvorim prostor. Sve se oblikovalo organski, kroz žive razgovore. Slušala sam ljude, ali i sebe, gledala kako reaguju na određena pitanja i kako im se mijenja govor tijela. Bilo je raslo kao živo biće. Shvatila sam usput da ljudima ne treba još jedna aplikacija koja će im uzeti pažnju, niti komplikovana društvena igra s pravilima od tri stranice. Trebalo im je nešto što „radi posao za njih“, postavi pitanje, skloni se s puta i pusti magiju otvaranja i upoznavanja da se desi.

Kako birate pitanja koja ulaze u set? Gdje povlačite granicu između „dovoljno intimno“ i „previše izloženo“?

Proces selekcije je duboko intuitivan, ali i psihološki utemeljen. Svako pitanje testiram prvo na svojoj koži i na koži svojih najbližih. Granica se ne povlači izvana, nego iznutra, kroz osjećaj emocionalne sigurnosti. Pitanje je „dovoljno intimno“ kada te natjera da zastaneš i duboko udahneš prije odgovora. „Previše izloženo“ je onda kada izaziva grč i odbrambeni stav, a ne otvaranje. Cilj Bilo kartica nije da nekoga pritisnu uz zid ili izazovu neprijatnost, već da nježno otključaju vrata koja su predugo bila zatvorena. Vrata uspomena, iskrenosti, neizrečenog i nikad pitanog…

Da li ste primijetili da ljudima kroz kartice lakše izgovaraju ono što inače zadržavaju za sebe? Šta mislite da ih u tome „oslobađa“?

Apsolutno. Kartice djeluju kao predivan, neutralan posrednik. Kada igraš Bilo, ti ne „napadaš“ partnera ili prijatelja teškom temom iz čista mira, kartica je ta koja je postavila pitanje. To skida ogroman mentalni teret i onaj vječiti strah: šta ako pitam nešto što je previše? Ljude oslobađa upravo ta dozvola za igru. Kada imamo strukturu koja garantuje da nema osude, naš unutrašnji kritičar ušuti, a progovori onaj autentični dio nas koji čezne da bude viđen. A s obzirom na to da je pravilo da svi odgovaraju na pitanja, oslobađajuće je jer se u tom krugu zapravo oslobađamo svi zajedno.

Bilo se koristi u različitim vrstama odnosa — od partnerskih do prijateljskih. Koja vas je situacija ili upotreba najviše iznenadila?

Najviše me je raznježila i iznenadila priča jedne majke, uspješne poslovne žene koja pati od vječitog nedostatka vremena za djecu. Uzela je Bilo kartice i rekla mi da je kroz samo tri pitanja saznala o svojoj kćerki više nego kroz cijele prethodne godine šutnje i tinejdžerskog bunta. To što je Bilo uspio da premosti taj generacijski jaz i vrati bliskost u jednom tako delikatnom odnosu, za mene je najveća nagrada.

Koliko je Sarajevo kao sredina utjecalo na ton i senzibilitet Bilo brenda? Da li vjerujete da bi isti koncept imao drugačiji karakter da je nastao drugdje?

Sarajevo ima specifičan emotivni DNK, ovdje se ne trpi pretencioznost, a toplina i neposrednost su valuta komunikacije. Sarajevo te ogoli, ali te i zagrli. Taj ton, koji je istovremeno dubok, nepretenciozan, pomalo sirov i beskrajno topao, jeste esencija Bilo brenda. Da je nastao negdje drugo, možda bi bio više klinički, sterilniji ili možda previše „new age“.

U vremenu brzih i površnih razgovora, Bilo usporava komunikaciju. Da li je to bio svjestan otpor takvom tempu ili prirodan razvoj ideje?

Bilo je moj lični krik otpora protiv tiranije brzine. Danas svi negdje žurimo, optimizujemo vrijeme, koristimo vještačku inteligenciju, a zaboravljamo da se odnosi ne mogu optimizovati. Za bliskost je potrebno vrijeme, svjesno usporavanje. Prečica za bliskost jednostavno ne postoji. To je bio apsolutno svjestan izbor, da kroz igru pitanja kreiram prostor sporosti i jednostavnosti u odnosima. Željela sam stvoriti format koji te ogoljava na prirodan način, tako da budeš viđen, dok istovremeno praktikuješ aktivno slušanje osobe s kojom igraš Bilo igru. Mislim da se na taj način, bar na trenutak, stvarno može usporiti vrijeme.

Da li vam se čini da ljudi danas više traže odgovore ili zapravo bježe od pravih pitanja?

Ljudi su preplavljeni brzim odgovorima i instant receptima s društvenih mreža, svi nam govore kako da živimo, kako da volimo, kako da uspijemo. Ali mislim da duboko unutra bježimo od pravih pitanja jer se plašimo onoga što bismo mogli otkriti ako stvarno pogledamo unutra. Bilo mijenja tu dinamiku. Bilo igre ne nude gotove odgovore, već nude hrabrost da se postavi pitanje. Igra Bilo je introspektivna koliko i grupna. Kada na jedno pitanje ne znamo ili ne želimo dati odgovor, sasvim je u redu povući se i to pitanje kasnije protabiriti sa samim sobom. Iznenadili bismo se kako nas jedno pravo pitanje može potpuno probuditi, na dobro.

Da li kroz Bilo više učimo o drugima ili o sebi?

To je neraskidivo povezano. Kada slušaš partnera, prijatelja ili člana porodice kako odgovara na pitanje, ti zapravo u njegovim riječima vidiš i ogledalo sebe, svojih želja i svojih granica. Dok učiš o njima, ti nesvjesno preispituješ sebe. Zapravo, mi ne možemo istinski upoznati nekoga drugog ako nemamo kapaciteta, hrabrosti i želje da kroz ta ista pitanja i odgovore upoznamo sebe. Zato kroz druge ljude najdublje spoznajemo svoj vlastiti puls, jer ne možeš nekoga istinski sresti ako niste na istom nivou otvorenosti, na istom nivou želje za dubokom i iskrenom komunikacijom.

Koji trenutak ili povratna reakcija korisnika vam je ostala najviše urezana u pamćenje?

Dobila sam poruku od djevojke koja je sa svojim partnerom bila na ivici raskida zbog dugogodišnjeg emotivnog udaljavanja i šutnje koja se uselila među njih. Ponijeli su Bilo na vikend, bez ikakvih očekivanja. Napisala mi je kako se nisu spasili preko noći, ali su te večeri ponovo progovorili istim jezikom i prvi put nakon mnogo godina se ponovo istinski vidjeli. Kada znaš da je tvoj proizvod pomogao da dvoje ljudi ponovo pronađu put jedno do drugog, sve ostalo postaje manje važno.

Gdje vidite Bilo u budućnosti — kao intimni alat između dvoje ljudi ili kao širi kulturni i društveni format?

Najviše od svega bih željela da svjesno povezivanje postane nova kulturna norma.

Da li ste kroz rad na Bilo promijenili način na koji i sami postavljate pitanja u svakodnevnom životu?

Jesam, potpuno. Izbacila sam iz upotrebe kurtoazna, automatska pitanja na koja niko zapravo ne želi da čuje odgovor. Bilo me je naučilo strpljenju za tuđu ranjivost i tome da prepoznam kada je nekome potrebno da ga samo pitam: kako si, ali stvarno, i da ostanem tu. Ali, iznad svega, naučilo me je hrabrosti da postavim pitanje bez straha da ću zvučati previše. Ranije sam imala taj problem, okolišala bih, a to bi me dovodilo u neprilike gdje bih svašta pretpostavljala. A svi znamo šta kažu za pretpostavke…

Ako bi Bilo imalo jednu rečenicu kao manifest, kako bi ona glasila?

Bilo nije samo društvena igra, već prostor u kojem je svakome dozvoljeno osjetiti se viđeno.