U romanu Baršunasta domovina, Vesna Evans suptilno i moćno progovara o iskustvu izbjeglištva, o jeziku, pripadanju i odrastanju između više svjetova. Knjiga, prvobitno objavljena u Češkoj, je nedavno doživjela svoje izdanje i na bosanskom jeziku u Buybookovom izdanju.

S Vesnom smo razgovarali o procesu pisanja, o fiktivnim i autobiografskim slojevima romana, o jeziku kao prostoru otpora i pripadanja, te o ličnim i političkim aspektima književnog rada danas. Posebnu pažnju u razgovoru posvetili smo i ulozi književnosti u kontekstu migracija, kao i značaju povratka romana u jezik iz kojeg je potekla autorica, ali ne i njeno književno izražavanje. Promocija romana planirana je za 5. juli u 11 sati u Ateljeu Figure, što je bio povod za ovaj razgovor.

Razgovarao: Matej Vrebac

Početak Vašeg romana smješten je 5. aprila 1992. u Sarajevu, na deseti rođendan blizanaca Maje i Adina, te je fabula većinski fokalizirana kroz njih dvoje. Poslije ćemo pratiti put njih dvoje i njihove porodice ka Češkoj u bijegu od vihora rata. Kako je pisati o ratu i izbjeglištvu iz dječije perspektive? Zašto ste se odlučili za ovakav pristup?

Jedan od razloga je to što je to otprilike moje godište, iskustvo koje sam doživjela i blisko mi je u tom smislu. Druga stvar je što dječija perspektiva dozvoljava jednostavnost u pogledu greške – nije gledana s historijskom preciznošću. Mada mi svi, i kroz naša odrasla i dječja pamćenja, se ne možemo osloniti na memoriju. Ljudi uvijek misle da se svega tačno sjećaju, ali je dokazano da naš mozak sprema sjećanja tako da nam bude malo lakše, mirnije i finije. Većinom se smatra da odrasli pogledi očekuju velike odgovore na velika pitanja, dok djeca ipak kroz svoj pogled imaju tu neku zaigranost, nevinost koja se u tome pokazuje.

Baš zato što sam, kao prvo, i ja bila dijete, a kao odrasla sam shvatila da sam tada bila pomalo sebična. Kada sam dobila dijete, bilo mi je interesantno sagledati razne perspektive, staviti u primarni plan djecu, dok roditelji moraju gurati sve: da budu tu i idu dalje kako bi ta djeca odrasla. Postoji nekoliko tih stvari koje su mi bile interesantne u priči djeteta: i ta sebičnost, i nevinost, mogućnost grešaka u pogledima, sjećanjima i očekivanjima, a i ta nehotična manipulacija roditelja.

Vaš roman Baršunasta domovina prožet je autobiografskim elementima, ali i fikcijom. Kako ste balansirali između ličnih sjećanja i književne imaginacije tokom pisanja?

Ta neka atmosfera ili autobiografski elementi su podloga na koju sam se mogla malo osloniti, a to mi je dalo slobodu da se fiktivna linija može odvijati po svome. Meni ne bi bilo interesantno pisati neki memoar, autobiografiju, i kao što sam ti već rekla: ne vjerujem u to. Ljudi tome daju velika značenja, svi hoće da čuju kako je to nešto bilo, šta je ovaj doživio, i misle da je to tako, da je to dokaz historijskih doba, ali to baš i nije tako.

Druga stvar je to što najviše volim kod pisanja – kada me knjiga iznenađuje, ta fiktivna linija koja se rađa i stvara nešto. Uvijek se otvori nešto što možda nisam ni znala, neke stvari mi padnu na pamet u smislu: „Ahh, možda je to ovako bilo?!“ Kao da to ne pišem ja, imam osjećaj kao da te stvari nisam napisala, kao da je to samo došlo, i čudim se šta sve likovi rade. Nisam onaj pisac koji zna od početka do kraja šta će biti. Volim kad me knjiga iznenađuje, volim da me moji likovi iznenađuju. Tako da nisam baš balansirala, kako si rekao, pustila sam likovima prostor da me iznenade.

Crtica iz Vaše biografije kaže da djelujete unutar četiri jezička i kulturna prostora. S druge strane pitanje “Odakle si?” i tema (re)konstrukcije identiteta su važni likovima u Baršunastoj domovini. Kako se Vi osobno suočavate s ovim pitanjem i kako ste s njim suočili likove Vašeg romana?

To je pitanje s kojim se non-stop borim i shvatila sam da sam to prenijela na svoje dijete. Ne znam mogu li to nazvati „problemom“, jer ima i pozitivnih i negativnih strana u tim stvarima. Borim se s tim još i volim da održavam sve te kulture. Često se susrećem s ljudima koji sa svojom djecom ne pričaju jezik te zemlje iz koje su oboje roditelja. Kada sam sa svojim djetetom u Bosni, ljudi budu: „Wow, što ona dobro priča!“, iako sam ja odrasla u Češkoj, najbolje pričam češki, iako muž s njom priča engleski, a živimo u Norveškoj. Svi ti identiteti su mi važni jer jesu dio mene. Balansiram između te četiri kulture i nekad mi jeste teško. Moj punac je Amerikanac i u mome djetetu želim da održavam sve te kulture, što je malo komplikovano. Ja imam želju i ljubav da dovozim u Norvešku češku kulturu i organizujem češke kulturne večeri, sada bih htjela jednako tako i bosanske.

Vidjela sam pozitivne stvari u Bosni koje je rat stvorio, primjerice Muzej ratnog djetinjstva. Za moju novu knjigu sam se bavila pitanjem djece koja su se rađala uslijed ratnih silovanja. Ta djeca su stvorila organizaciju koja je zaista unikatna – Zaboravljena djeca rata. To zaista nema nigdje drugo. Voljela bih da se te teške stvari prenose u pozitivnom smislu. Volim da miješam te kulture, posebno što su to male kulture. Baš kako si i ti rekao, to su „mali jezici“ koji bi se trebali međusobno podržavati i surađivati jedni s drugima.

Savladali ste češki jezik do te mjere da danas pišete na njemu, a lik Maje u romanu piše u svome dnevniku sljedeće: Zvuči čudno, jer Česi bolje vladaju svojim jezikom. Ali oni su ga dobili, kao novorođenčad, tek tako, bez truda, bez zasluge – a ja, ja sam ga pripitomila. I stalno na njemu radim, usavršavam se, dok se on stalno otima, testira me… U romanu se osjeća snažna prisutnost jezika kao identitetskog faktora. Kako biste opisali svoj odnos prema jeziku i njegovoj ulozi u oblikovanju identiteta?

Kroz knjigu sam shvatala neke stvari, kroz Majino pisanje, iako ponavljam da to nisam ja, to je fiktivna osoba. Neki doživljaji su proizašli iz tog, taj osjećaj je bio prisutan kada sam ja u tom jeziku postala vrlo brzo bolja nego moji roditelji, ti odrasli i autoritet. Odjenom sam bila taj ko nešto prevodi, nešto treba napisati kada je neki problem. To mi je sigurno dalo osjećaj sposobnosti do koje sam sama došla, nije mi bila dana. To je dosta slično i s Majom i to vjerojatno ima većina djece migranata te se na tome stvara identitet.

Sve moje škole, od osnovne do fakutleta, su bile na tom jeziku, dakle intelektualni razvoj se dešavao u tom jeziku. To je stvaranje čovjeka i njegovo formiranje. Mi smo bili bosanska dijaspora, ali sam dosta bila s Česima i počela pisati na češkom za školu. Jezik igra veliku ulogu, dok taj maternji ostaje, nemoguće je izbjeći iz njega. Kada sam se prvi put vratila u Sarajevo, baš tad se i Buybook otvorio poslije rata, i tu su bile odjednom te knjige i naše priče… Odjednom sam krenula gutati te lokalne priče, novije i aktuelen. I sad volim čitati našu literaturu, malo mi je komplikovano održavati ko sve izdaje na svim jezicima, naravno i češki, ali volim to. Mislim da Bosna i Hercegovina ima strašno jaku književnu scenu. Ne znam jesam li ja tu objektivna, ali mislim da malkice jesam. Volim da čitam na našem.

Ovo je Vaša treća knjiga, ali ujedno i prvi roman, objavljen 2022. u Češkoj. Kako je čitalačka publika reagovala na njega i šta im je važno približio? Saznao sam iz Vašeg intervjua sa Saidom Mustajbegović da ga čak čitaju na Karlovom univerzitetu…

Nije bilo planirano, bila je slučajnost kada je izašao, jer taj roman ima svoju priču. Bila je reakcija da Čehe ne interesuje toliko balkanska i izbjeglička tematika, to mi je rekao jedan izdavač od prije. Kada je knjiga izašla, to se promijenilo. Objavljena je nešto malo poslije rata u Ukrajini, koji je u Češkoj – za razliku od ovoga sada u Palestini – jako rezonirao. Puno je Ukrajinaca u Češkoj, pa je to normalna reakcija jer Ukrajina je blizu, a Česi su uvijek imali problem s Rusijom radi historijskih razloga.

Odjednom je počelo interesovanje kako je sada izbjeglicama iz Ukrajine i toj djeci. Zvali su me na razne intervjue i postavljali svakakva pitanja, jednako tako i glupa. Na televiziji uživo su me pitali: „Je li Vi znate bolje nego dječiji psiholozi kako se sada osjećaju ukrajinska djeca?“, kao da sam ja ekspert za dječije izbjeglištvo. Bila je jaka reakcija u vidu paralele, odjednom su počeli da vide stvari na taj način.

Jedan od razloga što sam htjela napisati tu knjigu je taj što je, kad se desio rat u Siriji, Češka Republika veoma negativno reagovala i nije htjela da primi izbjeglice, veoma malo ih je primila. Tada sam bila strašno razočarana u svoje Čehe i u taj pristup. Zbog toga je i izgubio na izborima jedan predsjednički kandidat. Bila sam razočarana svime time, i kao neko ko je postao član tog društva, htjela sam da prenesem to iskustvo. Svako iskustvo je različito, ali ima i nešto zajedničko.

Sve je proizašlo iz tog pogleda, te sam poslije bila zahvalna i pričala u intervjuima što su primili 200.000, a potom i 400.000 Ukrajinaca. U mnogim intervjuima sam govorila da se to ipak može uraditi, i da nije morao biti problem ni s još manjim brojem sirijskih izbjeglica.

Na Karlovom univerzitetu je to uvela jedna profesorica koja je čitala knjigu i koja se zanima za Balkan kroz studije sjećanja, pa ju je preporučila kao lektiru. Zvali su me u škole, pa smo kroz knjigu radili radionice s ukrajinskom djecom, pričali smo i poredili sve. Govorila sam kako nekad misle da će se vratiti, ali neki se neće vratiti, neki će zavoljeti češki i postat će im jako blizak.

Slušala sam i kako Česi imaju neke ksenofobne reakcije, iako su prema Ukrajincima puno bolji. Mnogi ljudi su mi pisali kako im je knjiga otvorila oči – u tom pogledu ima pozitivan odjek, i to mi je drago.

U kontekstu savremene Europe i trenutnih migracijskih kriza, kako vidite ulogu književnosti u oblikovanju javnog mnijenja i empatije prema izbjeglicama?

Vjerujem da književnost ima veliku moć da oblikuje mišljenje i ima realan utjecaj. Brojevi su jedna stvar, a priča je druga stvar. Prirodno je da prihvatamo i slušamo priče, prepričavamo ih. Kroz priče je moguće dosta toga, priča može prenijeti nešto što vijesti ne mogu. Ova knjiga mi je dokazala to, da ih je dotakla, i sigurno se može dosta toga prenijeti. Ne samo književnost, nego i druge umjetnosti, kao što je film. Upravo pišem scenarij po ovom romanu jer sam dobila grant od jednog češkog fonda.

Buybookovo izdanje Baršunaste domovinu čitamo u sjajnom prevodu svestranog Hasana Zahirovića. Vjerujem da ste surađivali, no kako je tekao taj proces?

Kada mi je poslao prvi dio toga što je preveo, bilo mi je to dosta čudno. Nisam znala šta da mislim o tome, kako da to prihvatim na maternjem jeziku. On je mene zamolio da mu šaljem komentare, a ja sama nisam znala je li to ovako ili onako. Pisala sam mu komentare i njemu je to pomoglo, ali nisam znala koliko da zađem prevodiocu u to polje koji je moj maternji jezik. Još moram da svarim ta osjećanja, čudno je na maternjem jeziku vidjeti nešto što si napisao na češkom.

Što sam više i više čitala, gubio mi se taj narativ fikcije i ostajala je ta dubina koja se spajala više sa mnom, s tom desetogodišnjom Vesnom. Primjerice, dio oko nene je po istinitom događaju. Moja nena na Grbavici jeste bila posljednja žrtva u Sarajevu. Tu je dosta fiktivnih, dopunjenih stvari, ali kad sam pisala na češkom, to je pisala Vesna spisateljica, to je dolazilo izvan mene. Kad sam čitala na maternjem, ta se pozadina spajala više s tom desetogodišnjom Vesnom.

S Hasanom sam se kroz ovu knjigu još više zbližila, mi smo strašno bliski i Hasan je zlato.

Roman ćete predstaviti na Bookstanu, našem najznačajnijem književnom festivalu, ali važnim i u samoj regiji. Od svojih početaka festival ne bježi od političnosti, što se odražava kroz njegove teme. Ovogodišnja glasi “Deto(nacija)” i jasan je odjek na dešavanja u svijetu. Kako je Vi shvaćate i promišljate o njoj?

Prva stvar je što je to proizašlo od mog dragog Ocean Vuonga, žao mi je što i on nije mogao da dođe. Ocean Vuonga i njegova knjiga On Earth We're Briefly Gorgeous je predivna, tako da već sam taj dio mi je drag. Inače mislim da je veoma dobro izabrana tema. Bookstan uhvati dobro momente koji se tiču globalne politike. Kod nas kad se spomene „političnost“ to znači kao da se automatski za nešto opredjeljuješ, a za Bookstan je specifičan taj „No East. No West.“ Sad se sve više prave granice gdje je Istok, a gdje je Zapad. Koliko god htjeli mi to da prihvatimo ili ne, dijelimo nas na te granice. Ja sam neko između kultura, medija i jezika. Za mene granice i nacije nemaju značenje, to nije nešto što me veže. Ja to korisitm kao nešto što mogu da bolje da kritikujem zato što ih znam bolje. Ne treba se bojati detoancije cijele svoje nacije i razbiti taj neki osjećaj da se podržava ta nacija uslijed svih okolnosti. Čovjek treba detonirati svoju – barem ja mislim – nacionalnost i raspršpiti je, biti sposoban da čuješ svoju kritiku i kritiku svog naroda.

Vaš roman je inspirisao i prevodilački konkurs prošle godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kako ste doživjeli tu inicijativu i kakav je bio odziv studenata?

To mi je bilo strašno slatko. To je organizirala profesorica češkog, Blanka Zahajská. Ona, nažalost, odlazi, ali je bila veoma aktivna. Kada je došla s tom idejom, odgovorila sam joj da ne misli da će joj se iko prijaviti, šta bi to neko prevodio da bi dobio nekoliko knjiga… Ali ona je našla šest ljudi koji su to prevodili i bili su jako dobri! Poslije mi je bilo teško odabrati pobjednika, pa smo zajednički izabrali prvo, drugo i treće mjesto. Te nagrade će se predati prevoditeljima poslije promocije knjige, u Ateljeu Figure.

Sarajevo je i Vaš grad, vjerujem da mu se rado vraćate svaki put. Kakva osjećanja Vas obuzimaju pred dolaske i je li se ovaj sada kada dolazite promovirati roman po nečemu razlikuje od ostalih?

Razlikuje se po mnogo čemu. Skroz drukčiji je osjećaj objaviti knjigu na našem jeziku, jer nisam to iskustvo dosad imala. Tu su i prijatelji, porodica i rodbina koji će tu knjigu moći pročitati. Za mog tatu je to važniji događaj nego sve što sam izdala, komentarisala i napisala na češkom. Mislim da je strašno ponosan. A s druge strane, mislila sam se šta će ljudima ova knjiga, jer je prvi dio o ratu, a šta ja imam da pričam tim ljudima koji su taj rat proživjeli? Ja sam to uglavnom pisala za Čehe. Malo je prisutan i neki strah, hoće li to uopšte interesovati ikoga.

Ja o Buybooku imam strašno dobra i draga sjećanja, pošto se sjećam kako je otvaranje te knjižare poslije rata bila velika stvar za Sarajevo, iako je tek počinjao… Potom deset godina nisam bila u Sarajevu, a onda se u međuvremenu desio Bookstan. Kada sam se poslije rata vraćala, uvijek sam išla u Buybook, to je bilo mjesto gdje se nalaze ljudi, uvijek smo kupovali knjige i nosili ih u Prag. To je bilo mjesto gdje se nešto rađa. Nisam čak ni znala da je to bila izdavačka kuća, za mene je to bila knjižara, mjesto susreta. Interesantan mi je povratak u to vrijeme. Sretna sam i mislim da se radi pravo dobar posao. Moja urednica Ida je super žena, sjajno radi. Slučajno sam bila na Bookstanu dva puta i strašno mi se svidio, naročito kako je živ, kakvu atmosferu ima, kako ljudi dolaze… Bookstan ima dubinu i empatičan je. Sa svim tim imam drugačije osjećanje i očekivanje – puno emocija je tu.