Foto: Romano Kuduzović
Razgovor s Almom Subašić, interpretatoricom sevdaha i magistricom arhitekture, donosi promišljanje o sevdalinki kao živom umjetničkom izrazu koji se razvija između tradicije i savremenih čitanja. Njeno djelovanje spaja izvođačko iskustvo i analitički pristup, oblikovan kroz obrazovanje i dugogodišnje bavljenje muzikom, pri čemu sevdah posmatra i kao umjetnost i kao kulturno-historijski dokument.
U intervjuu za Urban magazin govori o svom ranom muzičkom početku, odrastanju uz sevdah i važnosti etnomuzikološkog razumijevanja koje joj je otvorilo širu perspektivu pjesme. Posebno ističe odnos intuicije i znanja u interpretaciji, kao i način na koji savremena scena sevdaha neprestano reinterpretira tradiciju kroz nove estetske i izvođačke pristupe.
Osvrće se i na saradnje s drugim umjetnicima, koje vidi kao ključne za vlastiti razvoj i otvaranje novih muzičkih horizonata. U tom kontekstu sevdah razumije kao prostor stalnog dijaloga između naslijeđa i savremenosti, dok autentičnost definiše kroz dosljednost sebi, umjetnički integritet i kontinuirano istraživanje.
Na muzičkoj sceni si od ranog djetinjstva. Kako danas gledaš na taj početak?
Iskreno, nevjerovatno mi je kada pomislim da sam kao desetogodišnja djevojčica tako suvereno stajala na sceni i pjevala tako zahtjevne pjesme. Iako je bilo izazovno sa samo deset godina biti vokalni solista, snimati sevdalinke za arhiv Radiotelevizije Bosne i Hercegovine, dijeliti scenu s velikim imenima sevdalinke, gostovati u televizijskim emisijama, snimiti prvi album i održati solistički koncert, a sve to uz redovno školovanje, za mene je to istovremeno bila i igra. Ta dječija radoznalost i iskrenost vodile su me kroz cijeli proces, a to traje i danas. Nadam se da ću tu djevojčicu u sebi uvijek sačuvati i ostati zahvalna na tom jedinstvenom životnom i umjetničkom putu.
Šta te je u najranijoj fazi najviše privuklo sevdahu i kako se taj odnos s vremenom mijenjao?
Moj otac je svirao harmoniku i, kada je prepoznao moj talenat, puštao mi je divne sevdalinke koje je i sam najviše volio, pa smo ih jednu za drugom osvajali. Za mene je to uvijek bio izazov i vrlo rano sam prepoznala ljepotu te pjesme, kao i velikih izvođača čije sam interpretacije upijala. Kroz vrijeme i obrazovanje sve više sam razumijevala težinu te priče i veliku odgovornost koju ona nosi sa sobom. Danas, kada je sevdalinka i predmet mog istraživanja, ali i veliki izvor inspiracije, priča se na neki način zaokružila. Tek sada uviđam koliko je toga još uvijek neistraženo i koliko je veliko bogatstvo naše bosanske gradske ljubavne pjesme.
Kako danas razumiješ vlastiti umjetnički put? Gdje vidiš kontinuitet, a gdje prelomne tačke u odnosu na ranije faze?
Kontinuitet vidim u iskrenoj posvećenosti ovoj pjesmi i želji da sevdah predstavim dostojanstveno i autentično. Prelomne tačke bili su trenuci kada sam počela intenzivnije istraživati tradiciju i bolje spoznala njenu slojevitost i dubinu. Danas osjećam da se moj umjetnički put nalazi upravo na spoju istraživanja i interpretacije i u tome pronalazim veliko zadovoljstvo.
Koliko je tvoje formalno obrazovanje u etnomuzikologiji uticalo na način na koji pristupaš sevdahu kao interpretatorka?
Etnomuzikologija mi je omogućila da sevdalinku sagledam iz mnogo šire perspektive, kao složenu kulturnu i društvenu pojavu koja u sebi nosi iskustva različitih vremena, prostora i ljudi. Kroz studij sam istraživala historijski razvoj sevdalinke, njene poetske, muzičke i izvedbene karakteristike, ali i načine na koje je prenošena i interpretirana u različitim periodima, kao i način na koji ju je oblikovao prostor u kojem je nastajala. Zato ovu pjesmu doživljavam kao dokument vremena koji svjedoči o životu zajednice iz koje je potekla. Nastojim spojiti istraživački pristup i umjetničku interpretaciju, vjerujući da se sevdah najbolje razumije kada ga istovremeno proučavamo i živimo.
Na koji način se u tvom radu prepliću intuicija i znanje? Gdje prestaje analiza, a počinje osjećaj?
Mislim da jedno bez drugog ne može. Znanje mi pomaže da razumijem pjesmu, a intuicija da joj „udahnem život“. Analiza je važna u pripremi, ali u trenutku izvođenja uvijek ustupi mjesto emociji. Tek tada pjesma postaje živa i može dotaći srca slušalaca.
Sevdah često balansira između naslijeđa i savremenosti. Kako pristupaš tom prostoru koji je istovremeno i zadan i otvoren?
Mislim da je to stvar individualnog pristupa svakog umjetnika. Jedno ne isključuje drugo, pa se upravo u tom suživotu tradicionalnog i savremenog ova pjesma i oblikovala. Vjerujem svojoj intuiciji i biram saradnike koji imaju sličan senzibilitet kao ja. To mi mnogo pomaže da oblikujem svoj put i ostanem vjerna sebi, pa se tradicionalno i moderno često susreću upravo na mom umjetničkom putu.
U kojoj mjeri te kao interpretatorku oblikuje svijest o tradiciji, a koliko sebi dopuštaš da je mijenjaš i preispituješ?
Tradiciju doživljavam kao temelj na kojem gradim svoj umjetnički izraz. Smatram da je važno poznavati njen historijski kontekst i način na koji se prenosila kroz generacije. Istovremeno, tradicija nije nešto statično i nepromjenjivo. Sevdalinka je kroz svoju historiju neprestano prolazila kroz različite procese prilagođavanja vremenu i prostoru u kojem se izvodila. Zbog toga sebi dopuštam da promišljam o njenim različitim interpretativnim mogućnostima. Ne osjećam potrebu da je mijenjam radi same promjene, nego da kroz vlastiti senzibilitet, znanje i iskustvo doprinesem njenom daljnjem životu među današnjom publikom.
Koliko je važno „imati svoj glas“ unutar žanra koji već nosi snažan kolektivni identitet?
Sevdalinka pripada svima nama, ali joj svako pristupa iz vlastitog iskustva. Upravo zato vjerujem da su različiti interpretativni stilovi njeno bogatstvo i da je najvažnije pronaći svoj glas i sačuvati autentičnost.
Kako je izgledala saradnja s Damirom Imamovićem na pjesmi „Glasom iz sehara“ i šta ti je taj proces donio u umjetničkom smislu?
Saradnja s Damirom Imamovićem bila je za mene izuzetno vrijedno i inspirativno iskustvo. Damir je umjetnik i autor kojeg izuzetno cijenim zbog njegovog promišljanja sevdalinke i načina na koji joj pristupa kao živom i savremenom umjetničkom izrazu. U umjetničkom smislu, ova saradnja me dodatno ohrabrila da vlastiti izraz razvijam izvan ustaljenih okvira, a da pritom ostanem vjerna sevdahu kao prostoru kojem pripadam.
Koliko ti je bilo važno da nova pjesma zadrži autentičnost, a istovremeno progovori savremenim jezikom?
Bilo mi je važno pronaći ravnotežu između autentičnosti i savremenog izraza. Vjerujem da sevdah može ostati vjeran svojoj suštini, a istovremeno govoriti jezikom današnjeg vremena i doprijeti do novih generacija slušalaca. Mislim da je pjesma „Glasom iz sehara“ upravo to pokazala.
Kako doživljavaš pitanje muzičkog naslijeđa danas? Koliko sevdah živimo kroz pamćenje, a koliko kroz novo izvođenje i savremeni kontekst?
Muzičko naslijeđe danas posmatram kao prostor susreta prošlosti i sadašnjosti. Sevdah svakako živimo kroz pamćenje, kroz pjesme, snimke i iskustva koja su nam ostavili prethodni naraštaji. Istovremeno, vjerujem da naslijeđe ostaje živo tek onda kada ga iznova izvodimo i aktivno promišljamo o njemu. Upravo zato savremeni kontekst vidim kao priliku da sevdah nastavi komunicirati s novim generacijama, zadržavajući pritom svoju suštinu i vrijednosti.
Da li savremena publika traži drugačiji sevdah nego ranije i kako se ti odnosiš prema tim očekivanjima?
Vjerujem sebi i svom umjetničkom putu i nemam potrebu da se po svaku cijenu prilagođavam očekivanjima publike ili trendovima. Naravno, važno mi je da postoji komunikacija sa slušaocima, ali vjerujem da publika najviše prepoznaje iskrenost. Moj put je možda sporiji, ali jedino tako mogu ostati vjerna sebi i onome što radim.
Koliko je proces interpretacije istraživački? Da li pjesmu više „pronalaziš“ ili je gradiš kroz vlastito iskustvo?
Uvijek je to kombinacija istraživanja i intuicije. Čini mi se da rijetko kada istu pjesmu interpretiram na isti način dva puta. Ona je svaki put pomalo drugačija i nadograđena, a upravo je to čar žive izvedbe i kontakta s publikom.
U tvom radu prisutan je i sloj promišljanja, ne samo interpretacije. Koliko ti je važno razumjeti ono što pjevaš izvan same emocije?
Važno mi je razumjeti ono što pjevam. Teško je u potpunosti se poistovjetiti sa životnim okolnostima ljudi iz nekih drugih vremena, ali univerzalne emocije poput ljubavi, čežnje, tuge ili radosti ostaju iste. Upravo kroz njih pokušavam pronaći put do suštine pjesme i njene interpretacije.
Kako vidiš savremenu scenu sevdaha? Kao razvoj, transformaciju ili novo čitanje tradicije?
Sevdah se oduvijek transformisao na neki način, bilo kroz način interpretacije, muzičku pratnju, mjesto ili kontekst izvođenja. Ono što je za nas danas tradicija nekada je bilo potpuno savremeno i novo. Tako gledam i današnje procese, kao niz različitih pristupa gdje će vrijeme pokazati njihovu vrijednost i odrediti šta će ostati kao referenca i važno svjedočanstvo jednog vremena.
Koliko su saradnje s drugim umjetnicima ključne za tvoj razvoj i šta donose što solo rad ne može?
Ovdje želim posebno istaći saradnju sa šefom Narodnog orkestra RTS-a, sjajnim maestrom na harmonici Vladom Panovićem. Trenutno su u procesu snimanja albuma sevdalinki u Radio Beogradu i velika mi je čast raditi s Narodnim orkestrom, koji je nosilac tradicije narodne muzike naših prostora. Moglo bi se reći da je Narodni orkestar za narodnu muziku ono što je simfonijski orkestar za klasičnu muziku. Upravo takva saradnja donosi prepoznatljiv, bogat i autentičan zvuk koji je teško postići u bilo kojoj drugoj formi. Kroz rad s Vladom Panovićem ima priliku istraživati i svijet kancona, romansi i drugih klasika svjetske muzike, što je za nju kao umjetnicu izuzetno inspirativno. Taj proces joj otvara nove umjetničke horizonte, proširuje muzičke vidike i podstiče je da se razvija i izvan okvira žanra iz kojeg dolazi.
Kada radi s Mirzom Redžepagićem, njihov sevdah često zamiriše na flamenco, jer je on sjajan flamenco gitarista. Ta saradnja joj je dragocjena, inspiriše je da istražuje nove forme i pristupe i uvijek joj se raduje. Upravo u tim susretima pronalazi inspiraciju, a oni je istovremeno oblikuju.
Koliko ti je važan vizuelni aspekt muzike i u kojoj mjeri zvuk prati jasna estetska slika?
Vizuelni aspekt mi je jednako važan jer je uvijek u pitanju koncept koji je važno ispratiti od početka do kraja. Uživam da cijelu priču gradim u saradnji s drugim profesionalcima, pa se upravo u toj međusobnoj saradnji često rađaju najbolje ideje. Najsretnija sam kada jedno prati drugo i kada nastane zaokruženo umjetničko iskustvo. Srećom, moj suprug Armin je glumac, pa kroz njegov rad na predstavama i različitim produkcijama imam priliku mnogo učiti. U pripremi video materijala ili scenografije koncerata često zajedno gradimo male priče koje su u skladu s muzikom i poezijom koju izvode na svojim programima.
Koliko prostor i ambijent utiču na tvoju interpretaciju? Da li pjesma drugačije živi u studiju i na sceni?
Osjećam da te razlike mnogo utiču na moju interpretaciju i da energija uvijek na neki način mijenja tok izvedbe. Prostor i ambijent zaista utiču na doživljaj koncerta i pjesama. Posebna je razlika između studija i scene, jer scena donosi neposrednu vezu s publikom i energiju trenutka, dok studio pruža mogućnost drugačije koncentracije i posvećenosti detaljima. Oboje ima svoju posebnu vrijednost i ljepotu.
Šta za tebe danas znači autentičnost u muzici, posebno u vremenu ubrzanih produkcija i reinterpretacija?
Samo ostati vjeran sebi i imati kontinuitet i kvalitet u onome što radimo. Mislim da nam se kao umjetnicima vjeruje kada radimo ono što volimo i čemu dajemo svoj talenat, svoje biće i energiju svaki put kada stanemo na scenu. U vremenu kada se mnogo toga mijenja veoma brzo, upravo ta iskrenost prema sebi i muzici za mene je najvažniji oblik autentičnosti.
U kojem pravcu trenutno osjećaš da ide tvoj umjetnički izraz i šta ti je danas najvažnije u daljem radu?
Kada danas pogledam svoj dosadašnji umjetnički put, osjećam prije svega zahvalnost. Svi usponi, ali i izazovi kroz koje sam prolazila, imali su svoju svrhu i bili su važan dio mog sazrijevanja. Najvažnije je da ostanem znatiželjna, otvorena za nova iskustva i spremna da učim, jer vjerujem da upravo tako umjetnik nastavlja rasti tokom cijelog života. Vjerujem da me, uz dobro zdravlje, očekuje još mnogo toga i radujem se svim novim susretima, saradnjama, putovanjima i umjetničkim procesima koji dolaze.
