Ena Rajić: Neka od najljepših umjetničkih djela ne bi postojala da nije bilo ranjivosti autora

Ena Rajić je spoken word pjesnikinja, satiričarka i videoproducentica čiji se rad razvija na granici psihologije, performansa i društvene kritike. Od 2020. godine profesionalno oblikuje svoj autorski izraz, pretvarajući dugogodišnje zanimanje za pozorište i kameru u scenski i video rad koji danas obuhvata nastupe, videoprojekte, izdavaštvo i različite forme javnog izražavanja.

Autorica je knjige Razmrljane boje nevremena, a kao suvlasnica MEDIA SCENE iza sebe ima više od 400 produciranih videofilmova, brojne saradnje s domaćim i međunarodnim partnerima, kao i nastupe koji uključuju TEDx govore te autorski satirično-poetski show „Bez dlake na jeziku” u Lisinskom. Njeno stvaralaštvo prepoznatljivo je po spoju spoken word poetike, satire i psihološke refleksije, uz direktan jezik i humor koji često otvara prostor za društveni komentar.

Po vokaciji je psihologinja, a uz dodatno glumačko i filmsko usavršavanje gradi izraz koji podjednako pripada sceni i ekranu. U razgovoru za Urban magazin govori o prostoru između poezije, performansa i psihološke analize društva, o autentičnosti, granicama intime i načinu na koji kroz umjetnost promatra i preispituje stvarnost.

Tvoj rad se nalazi između poezije, stand-upa i psihološke analize društva. Kako bi ti sama opisala taj prostor u kojem nastupaš?

Vrtlog emocija. Kad mladi ljudi danas čuju riječ poezija, veliki broj njih često zamišlja ispisane stihove s kojima nemaju zajedničku točku ili dosadnu atmosferu na večerima poezije u kojoj se svi pristojno smješkaju. Spoken word poezija nastala je upravo kao reakcija na klasičnu poeziju na koju smo navikli. Stoga nije neuobičajeno da na našim nastupima posjetitelji napola pjesme prasnu u smijeh i sekundu poslije – smijeh se proširi cijelim prostorom. Nedugo potom uslijedit će teška tema uz koju se čuje šmrcanje ili potpuni muk.

Emocije i teme u tih se sat i kusur vremena mijenjaju poput vremenske prognoze za proljeća, a poetski monolozi praćeni glazbom miješaju se sa živom interakcijom. Jedna posjetiteljica atmosferu uživo opisala je ovako:

Čuj, plakali smo. Smijali smo se. Na trenutke si nas zabrinula, zadubila, odvela u neki potpuno paralelni svemir. Prvi put sam te slušala uživo, a već jedva čekam opet!

Kada si shvatila da pisana poezija za tebe nije dovoljna i da mora izaći na scenu, u glas i tijelo?

Nikad se nisam smatrala književnicom, već performerom. Dramsku umjetnost obožavala sam od malih nogu, a spoken word poeziju otkrila sam 2018. godine i primijetila da mi leži. Bilo mi je posve prirodno da pjesme ne ostavim na papiru, već da ih počnem izvoditi pred publikom.

Tvoji nastupi često djeluju kao “kolektivna ispovijest publike”. Da li ti je ta reakcija potvrda ili pritisak?

Takva mi je reakcija potvrda da su djela koja stvaram bliska publici – da u njima prepoznaju sebe i svijet u kojemu žive.

Koliko ti tvoj psihološki background pomaže u razumijevanju ljudi koje “seciraš” u tekstovima — a koliko ti otežava da ostaneš distancirana?

Psihologija mi je definitivno pomogla da bolje razumijem ljude, naša ponašanja, motive i potrebe pa su onda i opisi određenih pojava i osobina u pjesmama vjerojatno precizniji. Ne bih rekla da mi psihologija išta otežava, a ni ne trudim se biti distancirana, hladna i nedodirljiva.

U tvojoj poetici humor i nelagoda često stoje jedno pored drugog. Da li humor kod tebe dolazi kao zaštita ili kao oružje?

Nijedno ni drugo. Kada bih odabrala zaštitu ili oružje kao odgovor, značilo bih da percipiram određenu vrstu ugroze iz vanjskog svijeta od koje se moram braniti, a ne osjećam se napadnutom.

Govoriš o burnout generaciji, emocionalnoj iscrpljenosti i životu na autopilotu. Da li misliš da smo toga svjesni ili samo funkcionišemo u tome?

Živjeti na autopilotu samo po sebi znači živjeti nesvjesno, bez prisutnosti u trenutku, po navici. Nažalost, mnogi od nas tako funkcioniraju i provode život.

Tvoja publika te često opisuje kao “direktnu, bez filtera”. Da li je to danas još uvijek društveno rizična pozicija, posebno za žene?

Mišljenje o slobodi izražavanja najbolje sam opisala u pjesmi Novovjekovno raspelo iz zbirke poezije Razmrljane boje nevremena. Sretna sam što, usprkos povremenim popratnim neugodnostima po putu, dozvoljavam sebi ploviti kontra struje kad osjećam da je to potrebno i važno.

Kako vidiš odnos između “iskrenosti” i “performansa iskrenosti” na društvenim mrežama?

Vidim ga kao još jedan neprorađeni simptom ispod kojeg leži univerzalna ljudska potreba da budemo prihvaćeni.

Koliko ti je važno da publika bude “uzdrmana”, a koliko da bude samo prepoznata i viđena?

Jedno ne mora isključivati drugo.

Kada nastupaš, djeluješ kao da istovremeno vodiš monolog i dijalog s publikom. Da li zapravo više pišeš sebi ili drugima?

I jedno i drugo. Kroz stvaralački proces primijetila sam da ponekad vlastite misli jasnije čujemo kad ih izgovorimo naglas. Bila bih neiskrena kad bih rekla da kreativni čin pisanja ne pomaže i meni samoj. Kad dajemo drugima i nama se vraća.

Gdje za tebe prestaje umjetnost, a počinje lična intima koju ne želiš izlagati?

Dio mojih pjesama inspirirane su osobnim iskustvima i nijedna od njih ne bi bila objavljena da sam osjetila kako narušavam svoju intimu. Vjerujem da je do osjećaja i da svatko od umjetnika zna gdje je ta granica za njega, koliko mu je u redu podijeliti sa svijetom, a gdje počinje prostituiranje vlastite boli poradi pljeska ili lajka. S druge strane, neka od najljepših umjetničkih djela ne bi postojala da nije bilo ranjivosti autora. Publika se ne može povezati s vama ako se držite svisoka.

Da li vjeruješ da se ljudi danas više plaše tišine ili vlastitih misli?

Vlastite misli najbolje osvijestiš kad uđeš u tišinu.

U satirično-poetskom showu “Bez dlake na jeziku” često se baviš savremenim odnosima i emocijama. Šta te u tim odnosima danas najviše fascinira, a šta najviše zamara?

Općenito me fasciniraju nesvjesni procesi koji upravljaju našim uvjerenjima i izborima. Jednako tako, fascinantno mi je koliko smo u svojim različitostima – slični. Trenutačno me najviše zamaraju plitki odnosi u kojima nema iskrene znatiželje za drugo ljudsko biće.

Da li je savremena “wellness kultura” pomogla ljudima ili samo stvorila novu vrstu pritiska da stalno budemo dobro?

Na to će vam možda najbolje odgovoriti komentari ljudi ispod našeg nedavno objavljenog spoken word videofilma Treba.

Koliko je teško ostati autentičan u vremenu kada se i autentičnost često “prodaje” kao stil?

Biti autentičan može biti i najlakši i najteži vid postojanja, ovisno o tome kakva uvjerenja nosimo o sebi i svijetu koji nas okružuje.

Ako smo puni zabrana u obliku raznoraznih moranja i trebanja pri čemu svijet precipiramo opasnim mjestom za život – vjerojatno je da ćemo pogrešno vjerovati kako je autentičnost štetna po nas i da ćemo, budemo li autentični – završiti neprihvaćeno.

Ako pak njegujemo podržavajući unutarnji govor, uživamo podršku okoline i osjećamo povezanost sa svijetom – onda će nam autentičnost biti jedini smislen način življenja.

Da li tvoji tekstovi nastaju iz analize ili iz trenutka koji te emocionalno “izbaci iz ravnoteže”?

Iako je moje stvaralaštvo prošarano motivima poput apsurda, jala ili unutarnjeg nesklada – inspiraciju za pisanjem ne dobivam uvijek kroz neugodnu emociju. Pjesme poput Danas neću se bojati, Mir s onoga svijeta ili Sad si mudrija primjer su pjesama nastalih u stanju mira.

Ako bi Balkan opisala u jednoj rečenici danas, kako bi ta rečenica zvučala?

Kako su mi misli u zadnje vrijeme preokupirala djela naših najvećih domaćih pisaca, prvo što mi pada napamet rečenice su Meše Selimovića: “Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća – suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.”

I na kraju — postoji li nešto što još uvijek ne želiš izgovoriti naglas, ili umjetnost za tebe ne poznaje tu vrstu granice?

Ponekad se pod krinkom umjetnosti provlače vulgarnosti i perverzije u kojima ne vidim ništa umjetničko niti zabavno.