Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Imrana Kapetanović
Styling: Aleksandra Lovrić
Šminka: Maja Talović
Frizura: Eldin Nuhić – EN Studio
Kožni korzeti i accessories: 0770 – Butik Kobra
Odjeća: Capsule collection “30” by Alma Čekro i Aleksandra Lovrić
Lokacija: Historijski muzej BiH

Pozorište je umjetnost prolaznog trenutka. Predstava se završi, svjetla se ugase, a ono najvažnije nastavlja živjeti u sjećanju publike. Iza svakog takvog trenutka, međutim, stoje godine rada, preispitivanja, discipline i ličnih borbi koje gledalac najčešće ne vidi. Profesionalni put Mirele Lambić svjedoči upravo o toj nevidljivoj strani umjetničkog stvaranja – o istrajnosti, stalnoj transformaciji i vjeri u umjetnost čak i onda kada život postavlja mnogo teža pitanja od onih koja donosi scena.

Tokom više od dvije decenije rada ostvarila je niz zapaženih uloga u pozorištu, filmu i televiziji, sarađujući s istaknutim imenima domaće i međunarodne produkcije te istražujući različite poetike, žanrove i glumačke izraze. Podjednako uvjerljiva u politički angažovanom teatru, dokumentarnim projektima i intimnim dramskim pričama, Lambić iznova potvrđuje da umjetnost svoju najveću snagu pronalazi u povezivanju ličnog i kolektivnog, prošlosti i sadašnjosti, scene i stvarnog života.

U razgovoru za Urban govori o pozorištu, društvenom angažmanu, glumačkom procesu i odgovornosti umjetnosti prema vremenu u kojem nastaje, ali i o iskustvu bolesti, oporavka i odluci da odustajanje nikada ne bude opcija. Zato je ovo istovremeno razgovor o umjetnosti, ali i o hrabrosti da se, uprkos svemu, uvijek iznova izađe na scenu.

Kako danas gledate na vlastiti glumački put — šta Vas je najviše oblikovalo kao umjetnicu?

Kad sagledam svoj glumački put, bogat različitim medijima – od pozorišta do televizije i filma – najviše mi se čini da me upravo ta raznovrsnost poslova i zadataka oblikovala u glumicu kakva danas jesam. Svaki medij zahtijeva nova sredstva, nove vještine i novu energiju. A onda se često u procesu stvaranja otkrije da su iskustva iz jednog medija otvorila neko rješenje u drugom. Zanimljivo mi je, također, bilo obraćati se raznovrsnoj publici. Radila sam dosta dječijih televizijskih programa (Hugo, Spretno-sretno, koji pripadaju formi kviza, i Lutkokaz), a ta slobodna igra i komunikacija s djecom bile su mi veoma drage te su me, naravno, naučile da uvijek budem spremna i otvorena za improvizaciju. Veoma korisna lekcija za buduću glumicu. Film, a naročito televizija (recimo TV serija Žene s broja 13), obraćaju se veoma širokoj publici i glumcu donose prepoznatljivost, dok je pozorište umjetnost namijenjena nešto užem krugu ljubitelja. Sva ta iskustva međusobno su se u meni nadopunjavala, a mislim da i dalje imam veliku otvorenost, radoznalost i sposobnost da se zaljubim u nove projekte.

Igrali ste emocionalno kompleksne ženske likove. Šta Vas privlači određenoj ulozi i kako birate projekte u kojima želite učestvovati?

Naravno, kao i svaku glumicu i glumca, zanimaju me složeni likovi i neočigledni zadaci. Volim izazove i otkrivanje novog; nedavno sam u dvije predstave Harisa Pašovića (Oslobođenje Sarajeva i Tebe ljubi duša moja) igrala žene mnogo starije od sebe, što mi je predstavljalo veliki izazov. Međutim, čini mi se da mi je još važnija vrsta i kvaliteta cjelokupnog projekta. Ne zanima me isključivo lik koji igram, nego me privlače i nadahnjuju dramski tekst, rediteljska poetika i scenski jezik predstave. U uzbudljivoj koncepciji trudim se da i moj doprinos bude jednako uzbudljiv.

U predstavi “Kazimir i Karolina” ponovo se otvaraju teme društvene krize, siromaštva i rastućeg nasilja. Koliko Vam se čini da savremeni teatar danas mora reagovati na društvenu stvarnost?

Rekla bih da je upravo sposobnost opisivanja društvene aktuelnosti definicija savremenog teatra. Nije svaki teatar koji nastaje danas nužno i estetski savremen. Međutim, savremeni dramski tekst i savremeni scenski koncept uvijek se referiraju na svijet u kojem živimo, makar predstava nastajala i na klasičnom predlošku. Vjerujem da i današnja publika to očekuje – teatar koji je dotiče, provocira i postavlja joj pitanja koja se tiču života koji živi, bilo da je riječ o političkoj, socijalnoj ili intimnoj i emocionalnoj stvarnosti.

Svaki glumac ima drugačiji proces rada na ulozi. Kako je izgledao Vaš ulazak u svijet “Kazimira i Karoline” — od prvog čitanja teksta do formiranja lika?

Meni je lično veoma značajno da i prije prve čitaće probe sama proučim tekst i razmišljam o njemu barem nekoliko dana. Prvi dojam nakon susreta s materijalom važan mi je i trudim se da ga zapamtim, iako se u procesu rada taj materijal razvija i otvara u različitim pravcima.

U slučaju Kazimira i Karoline bio mi je interesantan i originalni tekst von Horvátha, koji zaista opisuje društvo u jednom kriznom trenutku veoma sličnom našem vremenu, ali i adaptacija dramaturginje Vedrane Božinović, koja je kroz radikalni štrih originala i umetanje dokumentarnih fragmenata još više približila radnju komada našem vremenu i okruženju. Kao glumica aktivno sam učestvovala u nastajanju nekih novih dijelova teksta i to mi je bilo veoma zanimljivo iskustvo.

Pozorište može i najbanalniju stvarnost preobraziti u magični cirkus

Kroz glumu i umjetnost imate priliku otvoriti historijske priče koje djeluju zastrašujuće blisko današnjem trenutku. Da li Vas ta paralela više zabrinjava ili motiviše kao umjetnicu?

Sasvim sigurno me podudaranja tog tipa motivišu. Mi kao umjetnici nemamo pravo biti zabrinuti stanjem svijeta, mi smo tu da mu stavljamo ogledala, opisujemo ga i seciramo, otvaramo gledaocu ona prava pitanja koja mu mogu pomoći da razumije taj svijet. Pozorište također vjeruje u to da je čovjek univerzalan, da je suština ljudskosti uvijek ista, i pronalazi je i u najapsurdnijim prizorima svakodnevice. Reditelj s kojim sam radila više predstava tog tipa, Aleš Kurt, specifičnim i originalnim scenskim jezikom problematizira čovjeka u toj stvarnosti – od rata do preživljavanja u labirintu birokracije – i pronalazi nebanalne odgovore i značenja svakodnevice i stvarnosti. Pozorišni jezik može i najbanalniju stvarnost preobraziti u magični cirkus, i ja definitivno uživam učestvovati u takvoj magiji.

Tokom karijere igrali ste u vrlo različitim poetikama — gdje osjećate da ste umjetnički najbliži sebi?

Ono što me još uvijek interesuje u glumi je izgradnja autentičnog lika i glumačka transformacija. Spomenula sam već da sam nedavno igrala nekoliko uloga starica, u jednoj predstavi čak dva lika dvije potpuno različite starice (a neki ljudi me čak nisu ni prepoznali u tim ulogama, što je još uvijek glumcu ogroman kompliment). Nisam tip glumice koja gradi lik u blizini svoje privatnosti, mnogo mi je interesantnije istraživanje sredstava kojima sasvim nova i autentična osoba oživljava kroz moju interpretaciju. Rekla bih da sam umjetnički najbliža sebi u svim oblicima glume u kojima osjećam slobodu i disciplinu stvaranja, u kojima znam da sam svoj glumački proces sprovela od početka do kraja, i u kojima imam osjećaj da doprinosim cjelini koja je autentična i relevantna.

SARTR je oduvijek bio prostor političkog i društveno angažovanog teatra. Kako danas vidite ulogu teatra u društvu koje je istovremeno zasićeno krizama i otupljeno na njih?

Mislim da je zadatak teatra, upravo u društvu koje ste tako precizno opisali, da ukazuje na probleme, osvještava ih i podsjeća publiku na tu „otupljenost“. Njegova je uloga samim tim nevjerovatno značajna i korisna te može – i trebala bi – dovesti do ozbiljnih promjena.

Jedna od najdugovječnijih predstava SARTR-a u kojoj igram, pored, naravno, predstave Ay, Carmela!, jeste Bio je lijep i sunčan dan u režiji Tanje Miletić-Oručević. To je dokumentarna predstava koja govori o samo jednom ratnom danu u Sarajevu, 2. maju 1992. godine. Iako često možemo čuti da je naša publika zasićena predstavama i filmovima o ratu, ova predstava još uvijek živi i okuplja mnogo mlade publike. Voljela bih da je češće na repertoaru upravo zato što ispunjava jednu od važnih funkcija pozorišta u društvu kakvo je naše: nosi historijsko sjećanje i pamćenje, a o historiji govori teatarskim jezikom, iz perspektive niza običnih i stvarnih ljudi, njihovih strahova, dogodovština, smijeha i zajedništva.

Uopšte, mislim da je pozorište danas veoma važno kao mjesto stvarnog zajedništva – publike i scene, priče i slušaoca – u svijetu u kojem se na različite načine otuđujemo jedni od drugih. Dok se društvo fragmentira, pozorište donosi tu intenzivnu zajedničku prisutnost. Zato vjerujem da će nam u budućnosti biti sve potrebnije. Voljela bih kada bi ljudi, publika, u ovom vremenu stalne trke i ubrzanosti, shvatili da je pozorište zajednička katarza, čiji je krajnji rezultat oslobađanje i njih i nas koji smo na sceni. Zato, umjesto izlaska na piće s prijateljima, predlažem da prvo pogledate predstavu, a tek onda sve ostalo – biće mnogo zanimljivije.

Već na prvoj godini Akademije počeli ste profesionalno raditi. Da li mislite da Vas je tako rano iskustvo “bacilo” direktno u realnost profesije, bez idealizacije?

Moj prvi projekat kao mlade studentice bio je veliki, uloga u igranom filmu Savršeni krug Ademira Kenovića. Kada sam prvi put stala pred kameru, nisam imala apsolutno nikakvog iskustva na filmu. Nisam znala razliku između krupnog, srednjeg kadra i totala, naravno iz perspektive glumice. Tada sam intuitivno osjetila da moram „krasti“ znanje od kolega i saradnika te usput učiti i otkrivati sve o filmu i glumi pred kamerom. Od svih ljudi sam mnogo naučila, a naročito sam imala sreću da jedan od kolega bude Mustafa Nadarević, koji je imao ogromno filmsko znanje i iskustvo. Trudila sam se da što pažljivije promatram šta radi i kakvim se sredstvima služi. I kasnije je bilo situacija u kojima sam morala „krasti znanje“ od kolega u drugim medijima, žanrovima i sličnim okolnostima. Možda mi je upravo zbog takvog početka u ranoj mladosti zauvijek ostao stav da stalno učim. I danas učim od scenskih i filmskih partnera, reditelja, tehničke ekipe i svih ljudi s kojima se neko djelo zajednički stvara.

Za mene odustajanje naprosto nije bilo opcija

U jednom intervjuu rekli ste da Vas mladi ljudi “ne puštaju da starite”. Šta danas učite od mlađih generacija umjetnika? Ili od Eve, Vaše kćerke?

Eva me uči da budem u korak s vremenom i da se prilagođavam njenoj stvarnosti. Svijet u kojem živimo već je sada mnogo više svijet naše djece nego naš. Ja želim i moram u tom svijetu intenzivno živjeti, a ne romantizirati neka prošla vremena i prošle živote. Eva mi puno pomaže da savladam sve tehnološke izazove našeg vremena, koji su njenoj generaciji prirodni kao disanje, a ja se trudim da je sustižem koliko god mogu. Vidim da su moja kćerka i njeni prijatelji zapravo jedna nova generacija, mnogo slobodnija i otvorenija nego neke prethodne. Oni nisu zatvoreni u lokalne okvire, dobro poznaju svijet i osjećaju da im je dostupan. Slobodoumni su, liberalni, a mnoge društvene pojave koje u našem društvu još uvijek nailaze na otpor razumiju i priznaju samo svijet slobodnih ljudi, u kojem svaki čovjek ima puna ljudska prava. Strani su im nacionalizam i patrijarhat i mogu se samo nadati da će što prije doći njihovo vrijeme, u kojem će definitivno nadglasati ove trenutno najglasnije konzervativne olupine.

Vaša borba s bolešću trajala je paralelno s glumačkim radom. Koliko Vas je to iskustvo promijenilo u profesionalnom i ljudskom smislu?

Na samom početku me to iznenadno i neočekivano iskustvo bolesti nije promijenilo. Dugo sam se samo borila da preživim. To je bila jedna centrifuga straha, u kojoj sam, osim na svoje tijelo, najviše mislila na svoju, u trenutku prvog moždanog udara, četverogodišnju kćerku. Željela sam da preživim kao njena majka, a također sam se nekako automatski borila da ostanem ona ista Mirela, ona ista glumica, da mi bolest ne oduzme ništa od moga bića. Rehabilitacija je bila kompleksna i većinom sam rezultate postizala sama, svojom upornošću i svojim uvjerenjem da ću nastaviti tamo gdje sam stala. I zato danas često u razgovoru kažem da ja imam problem jer sam ostala u vremenu kad je bolest počela. Mislim na svoje godine i uvijek se šokiram kad shvatim da mi je u stvarnosti 50 godina. Čovječe, kad prije ostarih! Hahaha, ozbiljan je to problem. Tek je operacija srca promijenila moje stavove i osjećanja, a sigurno su tome doprinijele i zrelije godine. Konačno sam shvatila da za umjetnošću i za životom ne mogu biti u stalnoj trci, da moram sebi davati dovoljno vremena i prostora za unutrašnje blagostanje. Sad mi je mnogo važnije da radim zaista relevantne umjetničke projekte nego da stalno trčim sa bilo kakvog posla na drugi. U ljudskom smislu mislim da sam ostala ista.

Posebno je potresno iskustvo gubitka govora nakon moždanog udara, za nekoga čiji je instrument upravo glas. Kako danas gledate na taj period i vlastitu odluku da ne odustanete?

Ja sam zapravo u svim tim teškim zdravstvenim stanjima imala puno sreće. Kada sam na sceni dobila prvi moždani udar, on je pogodio upravo centar za govor. Desilo se to u trenutku kad sam završila sa tekstualnim scenama u predstavi, a ostale su mi samo dvije neverbalne scene uz muziku i ja sam ih odigrala, vjerovatno najintenzivnije u životu. Tada smo gostovali u Drezdenu sa predstavom Bog, rat i ostalo, u režiji Aleša Kurta. Danas mislim da rijetko koji glumac ne bi u takvoj situaciji prekinuo predstavu. Kasnije, nekih 30–40 minuta, bila je pogođena i desna strana tijela. Drugi moždani udar. Samo sam „progovorila“, vježbajući glumačke govorne vježbe. Sav taj napor neodustajanja danas može izgledati malo nerealno, ali za mene odustajanje naprosto nije bilo opcija; nisam ni pomišljala na to. Operacija srca mi je dala novu dimenziju, imam mehanički mitralni zalisak na srcu i šalim se da sam sad Terminator. Zalisak je od titanijuma, pa bi mi i sam nekadašnji Terminator pozavidio!

Mnogo govorimo o uspjehu, ali rijetko o trajanju. Šta je, po Vašem mišljenju, potrebno da umjetnik opstane decenijama — ne samo profesionalno nego i ljudski?

Ovo je vrlo važno pitanje o kojem, nažalost, rijetko govorimo. Gluma je vrlo težak posao u svakom smislu. Zahtijeva ogromnu disciplinu i higijenu tijela i duha. Mladom glumcu uspjesi ne moraju uvijek biti prijatelji; lako je u ovom poslu previše povjerovati u svoj talenat, opustiti se, zapustiti i prestati napredovati. Često dolazi do zamora, pa se treba znati obnoviti i prikupiti iscrpljenu energiju. Dešava se i da glumce i glumice tržište strpa u fah, u masku iz koje se teško izvući i nastaviti slobodno stvarati. U tom smislu mislim da su trajanje i kontinuitet u našem poslu najveći uspjeh. Tu su jako važni i međuljudski odnosi. Gluma je kolektivan posao; mi stvaramo kao dio ansambla i dio širokog tima ljudi koji prave jednu predstavu ili film. Zato su za glumca važne osobine ljubaznost, kolegijalnost i prijateljski odnos sa svim saradnicima. Svaka nervoza, lični problem ili težak dan trebaju ostati ispred vrata pozorišne sale; u protivnom se lako prenose na kolektiv i otežavaju rad. Ponosna sam na to što, i pored zdravstvenih problema koji su me kočili u nekim periodima, mislim da trajem u svom poslu dosta godina i nadam se da ću još potrajati.

Volim svoj posao

Postoji li uloga koju još uvijek nosite u sebi — ne nužno konkretan lik, nego emocionalni prostor ili tema kojoj se želite vratiti?

Postoji mnoštvo tema i inspiracija, pozorišnih i filmskih, kojima bih se voljela baviti. Ipak, svaku ulogu koja mi se ponudi primam sa pažnjom i pokušavam da otkrijem u njoj prostor za sebe. Kroz sve što mi se godinama dešavalo vezano za bolesti, brojne boravke u bolnici i mnoštvo apsurdnih životnih situacija, poželjela sam da napravim nekad monodramu u kojoj bih ispričala to svoje iskustvo. Čini mi se da bi ljudima to moglo biti inspirativno – svi mi zavisimo od svog tijela i svog zdravlja, a podrazumijevamo ga. Tako sam i ja podrazumijevajući da sam savršeno zdrava mlada glumica, na vrhuncu tadašnje karijere, imala svoje planove i snove i onda jedno igranje u nekom Drezdenu sve promijeni. Rijetko ko je savršeno zdrav, a svi se trudimo da i dalje živimo svoje živote najbolje kako možemo. To mi je bila najteža životna lekcija koju sam uspješno savladala.

Čini se da u Vašem odnosu prema profesiji postoji gotovo egzistencijalna povezanost — kao da gluma nije posao nego način postojanja. Da li biste se složili s tim?

To je sigurno u mom karakteru, ta duboka identifikacija sa glumačkim poslom. Našalila bih se pa rekla – ja sam u horoskopu strijelac, tipični, i za tipičnog strijelca je gluma sa svom svojom dinamikom i promjenom idealna.

Kako vidite današnje stanje domaće umjetničke scene?

Ne mogu biti zadovoljna današnjim stanjem domaće umjetničke scene, kao što valjda nije zadovoljan niko ko ozbiljno promišlja o njoj. Sredstva koja se ulažu u kulturu su nedovoljna, to se vidi na svakom koraku, naše pozorišne produkcije su u materijalnom smislu sve skromnije. Kinematografija ove zemlje je pred propašću, samo zbog političkih problema. Međutim, nije problem samo u društvu, problem je često i u nama umjetnicima. Imam osjećaj da smo počeli nekako podrazumijevati svoj rad i svoje produkcije, ne trudimo se dovoljno, ne učimo ništa iz procesa u proces i nećemo da izađemo iz svojih zona komfora. Da bi pozorište bilo živo i relevantno, svi moramo stalno preispitivati i svoje vlastite granice i granice svoga medija, a bojim se da to ne činimo dovoljno često.

Nakon svih uloga, iskustava i životnih lomova kroz koje ste prošli — šta Vas danas još uvijek uzbuđuje kada se ugase svjetla i izađete na scenu?

Uzbuđuje me svaka predstava koju igram. Raduje me kad je sasvim nova i kad je publika tek otkriva. U daljnjim igranjima uvijek otkrivam nešto novo u detalju igre, u partneru, u situaciji.

Samo da nije dosadno, iz tog razloga se i trudim da prije svega sebe zabavim. U pozorištu također uživam u svojim malim ritualima prije početka predstave. Oni se tiču i nekih malih ličnih momenata, i zagrijavanja glasa i tijela… potrebno mi je da postepeno i potpuno uđem u taj magični svijet scene. Volim svoj posao, za mene je naprosto savršen.