Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Amna Geljo
Kreativna direkcija: Selma Hadžiosmanović
Make up: Emily Browne
Nakit: Keli Design

Iman della Luna Glušac spaja mostove između umjetnosti, tijela, duhovnosti i kulture! Njene kreacije od instalacija i skulpturalnog nakita, do somatskih praksi, ritualnih krugova i kreativne direkcije stvaraju prostor u kojem prisustvo postaje kultura. Ono što izdvaja njen rad jeste sposobnost da poveže različite sfere života u koherentnu, multidimenzionalnu praksu u kojoj prisustvo i etika postaju temelj stvaranja. Inspirisan kolektivom OHO, njen rad istražuje kako umjetnost može biti životna praksa, kako kolektivno iscjeljenje može biti revolucionarni čin i kako etika i ekologija postaju nerazdvojni u procesu stvaranja. Ovo je razgovor o kreativnosti koja iscjeljuje, prisutnosti koja transformiše i umjetnosti koja oblikuje svijet iznutra.

Kako opisuješ svoj rad koji se proteže kroz umjetnost, somatske prakse, kreativnu direkciju i kulturne projekte, i što multidimenzionalnost znači za tebe?

Moj rad nije multidimenzionalan zato što sam odabrala biti “u svemu” nego zato što život nije linearan. Ne vjerujem u fragmentaciju. Vjerujem u integraciju: tijela i misli, umjetnosti i ekonomije, duhovnosti i ekologije, pojedinca i kolektiva. Sve što radim bilo da je to somatska praksa, kulturni projekt ili kreativna direkcija izvire iz istog mjesta: uvjerenja da su te domene uvijek bile povezane, i da ih je moderna kultura i kapitalistički sistem razdvojio. Moj posao je, u nekom smislu, vraćanje onoga što je prirodno cjelovito. Ako bih morala opisati taj rad jednom rečenicom: gradim strukture u kojima prisustvo postaje kultura, a multidimenzionalnost postaje dozvola. A multidimenzionalnost za mene nije kaos niti raspršenost, to je kapacitet da držiš više istina istovremeno. Da budeš i rigorozna i nježna. I strateška i intuitivna. I individualna i duboko kolektivna. To nije kontradikcija, to je cjelovitost.

Tijelo je arhiv

Kada si prvi put osjetila da kreativnost može biti prostor iscjeljenja, a ne samo izražavanja? Šta za tebe znači „healing through creativity“ – je li to proces povratka sebi, transformacija traume ili nešto treće?

Postoji razlika između izražavanja i regulacije. Izražavanje traži svjedoka, regulacija traži stabilnost. Prvi put sam osjetila da kreativnost ima iscjeliteljsku dimenziju onda kada sam primijetila da nakon stvaranja tijelo diše drugačije. Sve se unutra usklađuje, stišava i dolazi na mjesto bez da sam išta “riješila” na racionalnom nivou. Nije se radilo o razumijevanju emocije, nego o tome da je dobila mjesto. Kada emocija dobije formu kroz boju, pokret, materijal ona prestaje biti prijetnja. Prestaje biti raspšena i dobija svoj oblik. Umjetnost tada prestaje biti performans identiteta i postaje proces integracije. Iscjeljenje se ne događa zato što smo optimistični. Događa se zato što smo prisutni. Kada kreativnost postane prostor u kojem možeš sresti sebe bez predrasude, tada ona prestaje biti samo izražavanje i postaje povratak sebi.

Često govoriš o traumama pohranjenim u tijelu. Kako svjesni pokret i intuitivni ples otvaraju prostor za njihovo oslobađanje?

Tijelo je arhiv. Ono pamti ono što um često potisne  i to nisam naučila samo iz knjiga ili teorije, nego kroz vlastiti proces. Godinama sam radila na sebi kroz pokret i ples, i upravo taj osobni put me doveo do rada s drugim ženama kroz radionice svjesnog pokreta, joge i drugih formi duhovne i kreativne prakse. Ono što sam prvo osjetila u svom tijelu, počela sam prepoznavati i u tijelima žena s kojima radim. Mnogi traumatski odgovori nikada nisu završeni. Pokret je bio zaustavljen, reakcija prekinuta, glas zadržan. Tijelo ostaje u stanju nedovršenosti, a ta nedovršenost postaje napetost koja se nosi godinama  tiho, ispod površine.

Kada uđemo u svjesni pokret, ne izvodimo emociju. Mi dovršavamo ciklus koji je nekada morao biti prekinut da bismo preživjeli. Intuitivni ples nije koreografija niti estetika  to je dozvola tijelu da govori bez filtriranja. I ta dozvola, u prostoru koji je siguran i svjedočen, često je sama po sebi iscjeliteljska.

Kada se pokret dozvoli, tijelo počinje da se reorganizuje. Disanje se produbljuje. Nervni sistem prelazi iz stanja preživljavanja u stanje regulacije. Oslobađanje često nije dramatično ono je tiho, ali duboko. Osoba ne postaje drugačija. Ona postaje više svoja.

Kako balansiraš duhovnu disciplinu i kreativnu spontanost?

Disciplina i spontanost nisu suprotnosti, one su struktura i život unutar nje. Duhovna praksa daje okvir, ali ne i rigidnost. Spontanost bez strukture može postati puki poriv koji se brzo rasipa, struktura bez spontanosti postaje dogma. Između te dvije tačke nastaje zrelost.

Moj životni princip  ne polazi iz potrebe da budem “duhovna”, nego da budem svjesna. A svijest traži i strukturu i fluidnost. To je isti princip koji koristim i u kreativnoj direkciji: intuicija je smjer, a strategija daje kontinuitet.

Zajedništvo je revolucionaran čin

Koliko je važno kolektivno iscjeljenje u vremenu individualizma i ubrzanog načina života?

Živimo u vremenu koje je radikalno individualizovalo patnju. Umor je postao “lični problem organizacije vremena”. Anksioznost je “nedostatak otpornosti”. Burnout je “neadekvatno upravljanje energijom”. Na taj način sistemski pritisci postaju individualna krivica. Ali ljudska bića nisu izolovani sistemi. Naš nervni sistem se razvija u odnosu, reaguje u odnosu i smiruje se u odnosu. Trauma se ne dešava u vakuumu, ona nastaje kada je odnos narušen, kada sigurnost nestane, kada se tijelo mora prilagoditi prevelikoj prijetnji bez podrške. Zato vjerujem da kolektivno iscjeljenje nije idealistička ideja, nego biološka i društvena potreba.

Kolektivno iscjeljenje znači vratiti prostor u kojem je dozvoljeno svjedočiti. U kojem je dozvoljeno reći “ovo je previše”, bez da to bude slabost. To znači stvoriti strukture u kojima zajednica postaje regulator, a ne dodatni izvor pritiska. Bez tog prostora, individualni rad ostaje ograničen. Možemo razvijati alate, tehnike, prakse, ali ako se vratimo u izolovano, kompetitivno, fragmentirano okruženje tijelo se ponovo zatvara. Kolektivno iscjeljenje ne znači masovnu terapiju. To znači obnoviti kulturu dijaloga, sporosti i međusobne odgovornosti. U vremenu ubrzanosti, zajedništvo je revolucionaran čin.

Tvoj umjetnički rad – instalacije, skulpture, performansi – nosi snažnu poruku o odgovornosti prema planeti. Kada su ekologija i duhovnost postale nerazdvojne u tvom izrazu?

Odnos prema prirodi i odnos prema tijelu nastaju iz istog mjesta pažnje. Kada tretiramo zemlju kao resurs bez granice, radimo isto sa sopstvenim tijelom, iscrpljujemo ga, guramo preko limita, ignoriramo njegove signale. Kada zatrpavamo rijeke, zatrpavamo i vlastiti unutrašnji tok. Duhovnost, za mene, nije transcendencija. Ona je odgovornost. Ako meditiram o miru, a živim u sistemu koji razara pejzaž i zajednicu, tada moja praksa nije integrisana. U mom umjetničkom radu materijal nikada nije neutralan. Smola, drvo, tekstil, reciklirani elementi, svaki izbor nosi odluku o tome kako želim da učestvujem u svijetu. Ljepota bez svijesti je površna. Estetika bez etike je prazna. Ekologija i duhovnost su se spojile onda kada sam shvatila da je odnos osnovna jedinica svega: odnos prema zemlji, prema tijelu, prema drugome.

Moguće je živjeti i stvarati bez rigidnih granica

Postoji li umjetnički fenomen ili proces koji je uticao na tvoje razumijevanje umjetnosti — ne samo kao estetske forme, nego kao načina života?

Ono što je najviše oblikovalo moje razumijevanje umjetnosti nije bio jedan fenomen, nego jedno pitanje koje sam sebi počela postavljati: šta se događa u meni dok stvaram, a ne samo šta nastaje.

Proces me vraćao prisutnosti, još prije nego što sam imala jezik za to. Za mene je stvaranje duboko intiman čin upravo zbog toga.

To je prostor u kojem mogu sresti sebe bez da moram negdje stići. Krajnji rezultat nastane, i to je lijepo ali nije razlog zašto ulazim u proces. Ulazim jer me proces vraća prisutnosti. U tom smislu, umjetnost za mene nije odvojena od duhovne prakse ili somatskog rada. Svi oni dijele isti princip: kada si zaista prisutna u onome što radiš, granica između stvaranja i življenja nestaje. I upravo tu, u toj prisutnosti, za mene živi umjetnost kao način života.

Kako ti praksu OHO kolektiva — njihovu povezanost s prirodom i zajednički način rada — primjenjuješ u svom umjetničkom i profesionalnom radu danas?

Jedan od najvažnijih aspekata OHO kolektiva bio je njihov odnos prema prirodi. Land art radovi nisu bili “instalacije u pejzažu”. Oni su bili dijalog sa zemljom. U našoj zemlji koja danas prolazi kroz ekološke krize, od devastacija rijeka do nelegalne sječe šuma, moj rad dobija težinu.

OHO je intuitivno razumio ono što danas tek artikulišemo: da čovjek nije odvojen od planete. Moj umjetnički rad sa recikliranim materijalima, smolom, drvetom, tekstilom nije estetski izbor. To je produžetak mog razumijevanja. Ako stvaram, stvaram svjesno. Ako koristim materijal, on nosi etiku.

OHO je bio kolektiv. To mi je jednako važno kao njihova umjetnost. U kulturi koja glorifikuje individualnog genija, oni su birali zajedništvo. Proces. Razmjenu. Život u zajednici. U mom radu sa ženama, u retreatovima, u somatskim praksama, u kulturnim projektima ja se vraćam tom principu. Kolektivno polje ima regulativnu snagu. Zajednica smanjuje fragmentaciju. To nije romantizacija zajednice. To je neurobiologija odnosa.

Kako u svom radu povezuješ umjetnost, duhovnost, tijelo i biznis, i zašto ti je ta multidimenzionalnost važna? U kojim sve sferama djeluješ?

Ja ne posmatram umjetnost, duhovnost, tijelo i biznis kao odvojene sfere. To razdvajanje je industrijsko. To je proizvod sistema koji voli kategorije jer su lakše za kontrolu.

Umjetnički objekat može nositi ekološku svijest; somatski rad može imati političku implikaciju; kreativna direkcija može biti proces samospoznaje; biznis model može biti zasnovan na vrijednostima, a ne samo na profitu.

Šta za tebe znači unutrašnji mir – je li to stanje, praksa ili svakodnevna odluka?

Mir je unutrašnja arhitektura, koju svakodnevno gradim. On je struktura u kojoj misao, tijelo i instinkt nisu u sukobu. Kada sam u miru, ne znači da nema konflikta, znači da konflikt ne upravlja mojim ponašanjem. Mir je i etički izbor. Odbijanje da živim u stalnoj reakciji, ali ne doživljavam ga kao stanje bez napetosti. Doživljavam ga kao sposobnost da podnesem napetost bez gubitka sebe. Za mene unutrašnji mir nije smirenost. Nije ni harmonija. Nije ni spiritualni ideal.

To je sposobnost da ostanem u vlastitom centru čak i kada su spoljašnje okolnosti nestabilne. U tom smislu, mir je i duboko intelektualan čin. On zahtijeva jasnoću. Zahtijeva sposobnost da razlikujem šta dolazi iz mene, a šta je projekcija sistema, očekivanja i kulture. A on je i estetski osjećaj. To je unutrašnja kompozicija koja stoji. Kao kada linije na slici više nisu u konfliktu, nego u odnosu. Kao kada pokret ne pokušava da impresionira, nego da bude tačan… Vjerujem da kada bi većina hodala ovom zemljom bez unutrašnjeg rata, spoljašnji ratovi bi izgubili snagu…

Kako tvoj rad kao kreativne direktorice odražava principe koje si usvojila kroz umjetničke i duhovne prakse, i kako ih integrišeš u multidimenzionalni pristup?

Ja sebe ne doživljavam kao kreativnu direktoricu u klasičnom smislu te riječi. Bliže mi je reći da sam arhitektica iskustva, neko ko gradi prostore, sisteme i narative u kojima ideje dobivaju tijelo, a vrijednosti postaju vidljive. I taj rad nije odvojen od ničega drugog što radim. Isti princip koji nosim u somatsku praksu da forma mora služiti prisutnosti, a ne obratno, nosim i kada radim na brendu, na produktu, kulturnom projektu ili strateškom konceptu. Pitam se: kakvo iskustvo ovo stvara u čovjeku? Šta ostaje nakon što poruka prođe? Je li ovo u skladu s onim što zaista vjerujemo?

Etika za mene nije kategorija poslovne odgovornosti. Ona je životni princip. Biznis model koji nema etiku je prazan. Duhovnost koja nema strukturu je neodrživa. Umjetnost bez odgovornosti je površna. Sve što gradim, projekat, koncept, prostor, zajednicu mora biti u skladu s onim kako živim i što vjerujem. Multidimenzionalnost nije raspršenost, ona je integracija. I u tom prostoru integracije, između umjetnosti i strategije, tijela i kulture, intuicije i strukture, nastaje ono što ja zovem svojim radom. U svijetu koji traži brzu definiciju, ja biram prisustvo. U sistemu koji voli kategorije, ja biram slojevitost. U kulturi koja nagrađuje performans, ja biram istinu.