Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Jasmin Memagić

U Sarajevu se pojavio prostor u kojem muzika zauzima svoje pravo mjesto – Hram, prvi listening bar u gradu. Hram nije samo bar – to je prostor pažnje, intimnosti i kuriranog iskustva, u kojem muzika prestaje biti pozadina, a postaje sredstvo istraživanja i refleksije. Hram spaja istok i zapad, tradiciju i suvremenost, osobno i kolektivno. U vremenu ubrzane potrošnje sadržaja, ovakav prostor djeluje gotovo kao laboratorij za slušanje – poziv na koncentraciju, ritual i dijalog. Hram je, stoga, više od bara: to je sofisticirani sistem u kojem publika ne samo da konzumira, već i aktivno doživljava muziku.

Hram su osnovali Meriem i Ilhan, dvoje ljudi čije biografije se ispisuju između Sarajeva, Turske, Alžira i evropskih gradova, a prostor je produžetak njihovog identiteta – intiman, precizan, spoj istoka i zapada, tradicije vinila i suvremenog urbanog senzibiliteta. U intervjuu koji slijedi, pričamo sa Meriem El Djidel o tome kako pažljivo slušanje postaje čin otpora, zašto vinil nosi ritualnu težinu, i kako Hram polako ulazi u urbanu kulturu noćnog života u Sarajevu – bez buke, ali s jasno izraženim stavom.

 

Odluka da nakon života u Europi započnete novi kulturni projekt u Sarajevu može se čitati i kao lični i kao društveni iskaz. Kako razumijete ovaj čin – kao nostalgiju, kao potrebu za intervencijom u prostoru, ili kao svjesni izbor identiteta? Šta je presudilo da izaberete upravo ovaj grad za novi početak?

Mislim da je to prije svega bio svjesni izbor, ali izbor koji je rastao iz ličnih putanja, ne iz poslovnog plana. Ilhan je odrastao između Sarajeva i Turske, a ja dolazim iz alžirsko-hrvatske porodice i odrasla sam u Rijeci. Živjeli smo u različitim evropskim gradovima, ali nas je spojila muzika i dugogodišnja razmjena ideja. Ilhan već preko dvadeset godina skuplja ploče i to je oduvijek centar njegovog života. Gdje god bili zajedno smo “kopali” muziku i dijelili otkrića. Ta razmjena postala je naš zajednički jezik. Sarajevo je za nas postalo mjesto susreta – geografski između istoka i zapada, ali i emotivno između naših biografija. Nije to bila nostalgija, nego potreba da u gradu u kojem živimo napravimo prostor koji odražava ono što jesmo. Hram je zapravo produžetak tog identiteta.

Kako je nastala ideja o otvaranju listening bara – koncepta koji je u evropskim metropolama već prepoznat, ali je ovdje potpuno nov?

Ideja je nastala vrlo prirodno. Nismo krenuli od forme niti od trenda, nego od potrebe da napravimo mjesto gdje je muzika u fokusu — gdje se sluša, dijeli i o njoj razgovara. Format listening bara jednostavno se poklopio s tim osjećajem, iako je u Sarajevu nov.

Koncept listening bara podrazumijeva aktivno, koncentrirano slušanje. U vremenu ubrzane potrošnje sadržaja, može li čin slušanja postati oblik otpora?

Mislim da već jeste. Danas je sve instantno i brzo potrošivo. Aktivno slušanje traži vrijeme i pažnju. U tom smislu, Hram je mali, tihi otpor.

Kako biste opisali atmosferu prostora – je li to mjesto susreta, kontemplacije, dijaloga ili svojevrsni kulturni laboratorij?

Sve od navedenog, ali u intimnoj skali. Hram je mjesto susreta, ali ne bučnog umrežavanja. Atmosfera je topla, pomalo ritualna. Istovremeno, to jeste mali laboratorij – testiramo nove zvukove, spajamo žanrove, organizujemo večeri poezije, tematske selekcije. Volimo da prostor ostane otvoren za transformaciju.

Platforma na kojoj se susreću različiti senzibiliteti

Vinil kao medij nosi specifičnu materijalnost i ritualnost. Koliko vam je važna ta taktilna i fizička dimenzija muzike u odnosu na digitalnu reprodukciju?

Vinil je za nas sporiji, pažljiviji medij. Izvaditi ploču, očistiti je, spustiti iglu – to je mali ritual. Ta fizička dimenzija vas tjera da budete prisutni. Digitalno je praktično, ali često bez težine. Ploča ima težinu, i doslovno i simbolički. Iza svake u našoj kolekciji stoji priča – nije to dekoracija, nego arhiv jednog dugogodišnjeg slušanja.

Program koji pravite uključuje večeri poezije, izložbe i DJ setove ambijentalne, orijentalne, arapske i turske muzike. Koliko vam je važno da prostor bude više od bara – da bude kulturna platforma?

Vrlo nam je važno. Hram nikada nismo zamišljali kao klasičan ugostiteljski objekat. Piće je tu da podrži iskustvo, ne da ga definiše.

Želimo da to bude platforma na kojoj se susreću različiti senzibiliteti – od arapskog new agea do turske psihodelije, od post-punka do balearic selekcija. Taj spoj istoka i zapada je prirodan za nas, ali i za Sarajevo.

Koliko je iskustvo evropskih urbanih scena oblikovalo vašu percepciju onoga što Sarajevu nedostaje?

Boravak u sjevernoj i zapadnoj Evropi nam je pokazao koliko su važni mali, specijalizirani prostori. Ne nužno veliki klubovi, nego intimna mjesta sa jasnim identitetom.

Sarajevu ne nedostaje talent niti publika. Možda mu nedostaje više prostora koji imaju hrabrost da budu usko fokusirani i da ne pokušavaju zadovoljiti sve.

Smatrate li da savremeni grad treba prostore tišine i pažnje jednako koliko i prostore buke i spektakla?

Definitivno. Grad bez tišine postaje iscrpljujući. Hram nije mjesto apsolutne tišine, ali jeste prostor pažnje. Mislim da su takvi prostori nužni da bi gradski život ostao održiv.

Gradimo publiku polako, kroz povjerenje

Sarajevo je grad snažne historijske i muzičke tradicije. Da li listening bar nastavlja tu tradiciju ili uvodi novu urbanu paradigmu?

Imajući u vidu da je Sarajevo kroz decenije bilo važan centar pop i alternativne muzičke scene u bivšoj Jugoslaviji (kroz festivale, radio statione i aktivnu publiku), ono što mi radimo s Hramom nije pokušaj da restauriramo prošlost, nego da je nastavimo kroz savremen izraz.

Koliko je bilo izazovno formirati publiku za koncept koji zahtijeva prisutnost i koncentraciju, a ne samo socijalnu potrošnju?

Izazovno je ali i ohrabrujuće. Nismo očekivali masovnost. Gradimo publiku polako, kroz povjerenje. Ljudi koji dođu i osjete prostor često se vraćaju jer prepoznaju tu razliku.

Može li ovakav prostor doprinijeti redefiniranju pojma noćnog života u Sarajevu?

Listening bar koncept nastao je u Japanu pedesetih godina kroz kulturu jazz kissa — mjesta gdje se dolazilo isključivo zbog slušanja ploča na vrhunskim sound sistemima. Posljednjih godina taj model se proširio na evropske i američke gradove i postao važan dio savremene urbane scene.

Hram je prvi prostor kod nas koji tu formu svjesno uvodi u lokalni kontekst. Ako redefinicija znači proširiti granice onoga što grad nudi navečer, onda vjerujemo da se ta promjena već polako događa.

Da li ovaj projekat doživljavate kao poslovni poduhvat, kulturnu misiju ili lični povratak sebi? Šta biste voljeli da ljudi osjete kada prvi put uđu u Hram?

Najviše kao lični povratak suštini. Voljeli bismo da ljudi osjete da ovdje mogu jednostavno doći, u prostoru koji ih ne bombarduje, skinuti obuću sa svakodnevice i stvarno poslušati ono što svira – ili makar osjetiti da je neko mislio na taj trenutak.