Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Raisa Šehu

Postoje predstave koje obilježe jednu sezonu, jednu generaciju ili jedan teatar. A postoje i one rijetke koje prerastu vlastitu scenu i ostanu trajno upisane u kulturnu i teatarsku historiju jednog prostora. „Ay Carmela“ Sarajevskog ratnog teatra upravo je takva predstava — teatarski čin otpora, ljudskosti i umjetničke hrabrosti koji je više od dvije decenije povezivao gradove, publiku i ljude na prostorima duboko obilježenim ratom i njegovim posljedicama. Od premijere 1999. godine pa sve do posljednjeg izvođenja, predstava je živjela kao podsjetnik da umjetnost, čak i u najmračnijim vremenima, može biti prostor dostojanstva, empatije i slobode.

Ovog maja, na Dan pobjede nad fašizmom, „Ay Carmela“ dobija novi život kroz dokumentarni film „Ay Carmela – Made in BiH“, autorice Selme Alispahić. Film zatvara 31. izdanje Modula Memorije i donosi intimno, ali istovremeno univerzalno svjedočanstvo o predstavi koja je obilježila teatarsku historiju Bosne i Hercegovine i regije. Kroz arhivske snimke, sjećanja publike i priču o nezaboravnom glumačkom partnerstvu Selme Alispahić i Dragana Jovičića, film otvara pitanja umjetnosti, odgovornosti, sjećanja i borbe protiv ravnodušnosti.

Sa Selmom Alispahić razgovarali smo o procesu nastanka filma, naslijeđu „Ay Carmele“, odnosu teatra i društva, umjetnosti kao prostoru otpora, ali i o tome kako sačuvati vjeru u vrijednosti u vremenu ubrzanog zaborava. Jer, kako sama kaže — „suština je u tome da se svijetli dugo i snažno.“

Predstava „Ay Carmela“ nastajala je i živjela u potpuno izvanrednim historijskim okolnostima (u vremenu o kojem smo malo dokumentovali i bilježili). Kada ste s vremenske distance počeli graditi filmsku priču o toj predstavi, šta vam je bilo najvažnije sačuvati od njenog izvornog duha i energije?

Predstava Ay, Carmela je jedna od rijetkih predstava koja ima sačuvanu arhivu, fotografije, kritike i video zapise. Predstava je nastala 1999. godine kada je direktor SARTR-a bio vizionar i sjajni pisac Safet Plakalo, koji je shvatao koliki je značaj zapisanog. U stvaranju filmske priče morala sam obuzdati emocije i praviti vrlo striktnu selekciju, pogotovo što nisam htjela da ponavljam nešto što je već viđeno o Ay, Carmeli. Na kraju, dokumentarni film treba biti zanimljiva i dinamična cjelina i potpuno je prirodno da nisam u tu cjelinu mogla staviti sve, imala sam sate i sate materijala koje sam svela na 60 minuta filma. Ali mi je bilo važno da se osjeti emocija koju je i sama predstava izazivala kod gledatelja, da se osjeti koliko je radosti i života bilo u tih 21 godinu koliko smo je igrali.

Film progovara o sjećanju, ali i o odgovornosti prema sjećanju. Koliko Vam je bilo važno da „Ay Carmela – Made in BiH“ ne bude samo intimni hommage, nego i svojevrsni društveni i politički dokument vremena?

Suština te predstave je antifašistička poruka koju nosi i priča o snazi umjetnosti u ekstremnim vremenima kada umjetnik mora sačuvati  u sebi osjećaj za jedinstvo estetskog i etičkog. Ovaj film nosi upravo tu poruku koja isijava iz svake minute tog filma koji jeste i intimni hommage, ali čovjeku koji je isto tako u najgorim vremenima opsade Sarajeva ostao čovjek, ostao uz svoj grad i stvarao teatar u ratu. Priznajem da imam mali otpor prema svemu što se svrstava u političko, jer me političko podsjeća na kalkulaciju, kod nas je politika odavno izgubila svaki smisao nekog društvenog doprinosa ili brige o dobrobiti države i njenog stanovništva. Tako da ne bih dala Ay, Carmelu politici, više volim da se o tome govori sa stanovništva kulture, morala i etike. A ova tri pojma su davno protjerana iz bh. politike, i ne bih o tome.

„Ay Carmela“ je više od dvije decenije povezivala ljude i gradove nakon rata. Kako danas gledate na moć teatra da obnavlja pokidane veze i otvara prostor dijalogu tamo gdje politika često zakaže? Je li nam teatar i dalje potreban kao kohezivno tkivo?

Teatar je u svojoj suštini prostor dijaloga, razmjene mišljenja, kritike, slobode, dobrote, plemenitosti i ljudskosti. Barem bi trebao biti. Ay, Carmela je to bila, prva predstava koja je prešla granice nakon rata, prva predstava koja je prešla i entitetsku granicu u ovoj zemlji, obraćali smo se ljudima koji su žudili za istinom i istinskim ljudskim dijalogom. Ova predstava je bila istinski patriotizam jer smo je igrali u 26 gradova naše zemlje, pokazali smo da je teatar namijenjen i treba biti namijenjen svima, a ne samo onima koji žive u tzv. centru. U regiji smo ostavili isto značajne tragove, što se i u ovom filmu vidi jer u njemu govore i ljudi iz regije koju su predstavu gledali i do dan danas zapamtili.

U filmu se vrlo snažno osjeća prisustvo Dragana Jovičića, ne samo kao glumca nego i kao čovjeka. Kako ste pronalazili ravnotežu između lične emocije i umjetničke discipline dok ste gradili priču o vašem partnerstvu?

Nije mi to bilo nimalo komplikovano jer svaki trenutak života predstave je bio trenutak istinskog profesionalizma, ali i prijateljstva. Dragan je bio moj najbolji prijatelj pored toga što je bio moj najdraži kolega. Disciplina s kojom smo igrali ovu predstavu bila mi je prirodna i u radu na ovom filmu, mi smo se i prepoznali kao glumci upravo po toj disciplini i odnosu prema radu.  Dragan je bio čovjek koji nije često davao izjave za medije, bio je vrlo zatvoren i okrenut svom privatnom životu, rijetko je puštao ljude blizu sebe u smislu prijateljstva. I zato sam se osjećala privilegovanom što sam imala njegovo potpuno povjerenje, tako je i moja disciplina u ovoj filmskoj priči bila odraz tog povjerenja.

Predstava je nosila izrazito antifašističku poruku, a film dolazi pred publiku u trenutku kada svjedočimo novim oblicima nasilja, revizionizma i društvene ravnodušnosti. Da li danas osjećate da umjetnost ponovo mora govoriti glasnije i direktnije nego ranije?

Umjetnost nema izbora nego da govori glasno i direktno. Najteže je gledati svijet oko sebe i shvatiti da se ništa nije promijenilo, da je potreba za borbom protiv fašizma sve jača i jača. I to je porazno, ali i obavezujuće, za umjetnike, da ne mogu praviti kompromise kada je odbrana lične i društvene slobode u pitanju.

Kroz arhivske snimke i svjedočanstva publike film pokazuje da „Ay Carmela“ nije ostavljala trag samo na sceni, nego i u životima ljudi. Da li vas je tokom rada na filmu posebno iznenadilo ili dirnulo neko sjećanje publike koje ste čuli?

Dirnulo me je to što su svi sagovornici željeli da govore i kao da im je bilo ljekovito što imaju priliku da se sjećaju ove predstave. Lijepe su misli ljudi podijelili u ovom filmu, a posebno me je dirnulo što su neki od njih rekli da im je Ay, Carmela davala snagu u nekim teškim trenucima u životu.  Ili kad sam shvatila da su neki od sagovornika odrastali uz predstavu, to nekako otkrije tu činjenicu protoka vremena – kada čovjek shvati da je pola svog radnog vijeka proveo igrajući jednu ovako važnu priču.

Vi ste ovom filmu istovremeno autorica, protagonistkinja i čuvarica jednog važnog teatarskog nasljeđa. Koliko je bilo teško iz privatnog iskustva izaći u prostor javnog/zajedničkog i podijeliti sjećanje s publikom?

To radim svakodnevno kroz posao koji radim. Svaka uloga koju odigram je neki dio mene, jer gluma se bavi otkrivanjem ljudske prirode. I mi moramo biti spremni otkriti je bez predrasuda, osuda, otkriti je sa dobrom namjernom i razumijevanjem. Ovo je važna priča, teatarska priča, koja je iz određene perspektive sada ispričana i u dokumentarnom filmu. Nikad mi nije teško izići u prostor javnog kada znam da imam reći nešto važno, nešto što ljudima možda može promijeniti pogled na svijet i dati neku nadu.

„Ay Carmela“ je tokom 21 godine igranja postala gotovo simbol SARTR-a i teatarskog otpora. Mislite li da današnje generacije umjetnika imaju isti osjećaj odgovornosti prema društvu kakav je postojao tokom ratnih i poratnih godina?

Mislim da nemaju. Današnje generacije su sve više okrenute sebi i bave se sobom, bez previse svijesti o kolektivnom dobru. Ovaj film je podsjećanje na neko vrijeme koje se vjerovatno neće vratiti u teatar. Ali mi je važno da postoji i zbog toga da oni koji dolaze shvate da svijet ne počinje od njih. Da je puteve kojim oni idu već neko prije njih raskrčio i utabao. Ja sam sretna što pamtim neko bolje vrijeme, iako sam svjesna da svako vrijeme ima svoje vrijednosti i ne može se očekivati da sve ostane isto, mora ići dalje, ali bi bilo dobro da ide dalje sa vrijednostima koje su uspostavljene iz kojih se može učiti i naučiti.

U vremenu ubrzanog zaborava, gdje kultura često postaje potrošna i kratkotrajna, šta za vas znači činjenica da jedna predstava može trajati toliko dugo i nastaviti živjeti prvvo kroz izložbu u Historijskom muzeju BiH, pa sada kroz novi medij — film? Ima li nade da će kvalitet ipak biti prepoznat od vremena u kojem se javi – ali i onog koje tek dolazi?

Prepoznavanje i očuvanje kvaliteta uglavnom zavisi od pojedinca, poštovanje koje imamo prema onome što je bilo prije temelj je poštovanja koje očekujemo u sadašnjem trenutku. Mogu govoriti iz vlastitog iskustva o tome da rad, rad i upornost, beskompromisni profesionalizam i činjenica da niti u jednom trenutku nisam podcijenila publiku, donesu prepoznavanje kvaliteta čak i onda kad su okolnosti protiv vas. Ako čovjek izdrži dovoljno dugo da ostane svoj, da se ne proda za jeftine umjetničke ili, ne daj Bože, političke poene i interese, tada može biti siguran da će se rad i trud prepoznati. Vidjela sam previše primjera oko sebe onih koji su se oslonili na instant uspjeh, ali istinski uspjeh u ovom poslu je kontinuitet. Može svako bljesnuti na trenutak, ali je suština u tome da se svijetli dugo i snažno.

Premijera filma zatvara Modul Memorije upravo na Dan pobjede nad fašizmom. Koliko vam je simbolički važno da se ova priča o teatru, otporu i ljudskom dostojanstvu dijeli upravo u tom kontekstu i u ovom društvenom trenutku?

Ay, Carmela je 21 godinu igrana svakog devetog maja upravo zbog simbolike koju taj datum nosi. Izložbu u Historijskom muzeju BiH smo otvorili upravo na 9. maj 2022. godine, tako da je i datum premijere filma bio neki logički slijed želje da se obilježi taj dan.  To je samo simbolika, a borba protiv fašizma je stvarna i svakodnevna, i od te borbe ne smijemo odustati. Zbog naše sadašnjosti i budućnosti naše djece.