Balet je umjetnost koja traži disciplinu, dugogodišnju posvećenost i snažnu unutrašnju motivaciju, ali i duboku emotivnu vezu sa scenom koja se često gradi još u djetinjstvu. Put balerine rijetko je linearan i lagan, a upravo takav profesionalni i životni put obilježio je Selmu Efendić, članicu baletskog ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo, koja je vrlo rano zakoračila u svijet profesionalnog baleta.

U razgovoru za Urban magazin govori o svojim prvim koracima na sceni, intenzivnom obrazovanju koje je paralelno pratilo njen umjetnički razvoj, svakodnevici balerine, izazovima održavanja forme, ali i o ulogama, gostovanjima i iskustvima koja su oblikovala njen umjetnički identitet.

Baletom si se počela baviti još u djetinjstvu – možeš li se prisjetiti trenutka kada si shvatila da je to tvoj životni poziv?

Tako je, jako rano se razvila moja ljubav prema baletu, što su moji roditelji odmah primijetili i podržali. Kroz sve faze školovanja zadržala sam jednaku strast i želju prema baletu, pa ne mogu reći da je postojao baš jedan određeni trenutak kada sam shvatila da mi je to životni poziv. Nekako sam uvijek bila svjesna da je balet dio mene i moje budućnosti.

Na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo prvi put si stala sa samo 13 godina – kako danas gledaš na taj rani početak i koliko te je on odredio?

Jako mi je značilo da se tako mlada već priključim repertoaru Narodnog pozorišta i počnem sticati iskustvo rada sa profesionalnim ansamblom. Smatram da je to samo ubrzalo moj razvoj i rast te obogatilo i uljepšalo moje školovanje. Značajno je i iz razloga što sam odmah imala uvid u to kako zaista izgleda dan jedne profesionalne balerine, pa sam mogla osvijestiti da li je to za mene ili ne.

Tvoj put obrazovanja bio je vrlo intenzivan i ubrzan – kako si uspijevala balansirati školu i profesionalne obaveze u tako ranoj dobi?

Ja sam imala zaista specifično i izazovno školovanje. Sa 13 godina, kada su moji vršnjaci upisivali 8. razred osnovne škole, ja sam uporedo upisala i prvi razred Srednje muzičke škole. Tako da sam u dvije godine završila četiri razreda (8. i 9. razred osnovne škole te 1. i 2. srednje). Pored toga, kao što sam spomenula, imala sam i probe i predstave u Narodnom pozorištu Sarajevo. Smatram da me samo ljubav gurala naprijed i davala snagu da izdržim taj tempo, kao i podrška najbližih.

Koliko je okruženje – posebno porodica i profesori – bilo presudno da ostaneš na tom putu uprkos velikim odricanjima?

Sigurno da je podrška svima jako bitna i značajna. Ja sam dosta uporna, tako da mislim da ne bih posustala ni da sam imala prepreke te vrste, ali nema ništa ljepše nego kad su vaši najbitniji ljudi ponosni na vas. Pored porodice koja je svim srcem bila tu za mene, i moje profesorice baleta u osnovnoj i srednjoj školi su me uvijek gurale naprijed.

Često se kaže da je balet više stil života nego posao – kako za tebe izgleda jedan tipičan “radni dan” balerine?

Da, definitivno je više stil života jer ga nosite sa sobom kući i ne ostavljate ga samo u sali kada završi radno vrijeme. Zahtijeva konstantno razmišljanje o korekcijama, ulozi, održavanju forme itd. Što se tiče rasporeda rada, počinjemo ujutro u 10h sa svakodnevnim vježbama koje traju 1h i 15min. Tu održavamo formu i usavršavamo tehniku. Nakon toga, od 11.30h kreću probe za predstavu koju spremamo u tom trenutku. Probe traju u zavisnosti od toga koliko je zahtjevna predstava. Nekada završimo do 14h, a nekada i do 16h, uz kratke pauze. Kada je dan predstave, tada nemamo probe i dolazimo nekoliko sati ranije kako bi nam napravili frizuru i šminku te da se dobro zagrijemo prije početka.

Koliko je fizički i mentalno zahtjevno održavati formu i konstantnu spremnost za repertoar i probe?

Zna ponekad biti zamorno za psihu održavati optimalnu fizičku spremu. Meni lično je najzahtjevnije paziti na kvalitet ishrane i količinu unosa. Ali jako volim trening i naše baletske vježbe, tako da sam sretna da mi je to svakodnevica.

Koji dio procesa pripreme jedne predstave ti je najizazovniji – učenje koreografije, scenski nastup ili rad na izrazu i emociji?

Sami početak, kada još utvrđujemo koreografiju, a istovremeno se trudimo tehnički dobro uraditi svaki pokret. U toj fazi rada istovremeno moramo razmišljati o dosta stvari i detalja koji nam se počnu slagati i biti prirodniji tek nakon niza proba i narednih dijelova procesa.

Iza tebe su različite uloge – od “Uspavane ljepotice” do “Šeherzade” – postoji li uloga koja ti je posebno obilježila dosadašnju karijeru?

Nedavno sam imala priliku otplesati svoju prvu naslovnu ulogu, riječ je o ulozi Snjeguljice. Želja svake balerine jeste da bude „prva balerina“ u predstavama, tako da mi je ta prva naslovna uloga neupitno najznačajnija u dosadašnjoj karijeri.

Kako doživljavaš baletnu predstavu “Šeherzada” i ulogu koju si u njoj igrala?

“Šeherzada” je stilom specifična predstava. Sadrži tu orijentalnu notu koja je čini posebnom i izdvaja od drugih predstava na našem repertoaru. Imali smo zanimljiv proces spremanja predstave sa koreografkinjom Vesnom Orlić i mogu reći nimalo zamoran. Jako lijepo nas je inspirisala i bila precizna u onome što želi da prenesemo publici. Kostimi, scenografija kao i muzika idealno upotpune cijelu priču “Šeherzade”, koja je već par godina na našem tekućem repertoaru.

Koliko se razlikuje rad u ansamblu Narodnog pozorišta Sarajevo od iskustava gostovanja ili saradnji s drugim institucijama?

Svako pozorište i ansambl nose svoju specifičnu energiju i autentičnost. Od raznih profila baletskih igrača, do pedagoga, korepetitora te ljudi koji rade u tehnici. Raspored rada također varira od pozorišta do pozorišta, u zavisnosti od količine repertoara. Zanimljivo je i beskrajno korisno širiti iskustva i znanja kroz rad sa drugim baletskim ansamblima.

Pozvana si da učestvuješ u “Labudovom jezeru” u SNG Maribor – šta za tebe znači prilika da plešeš u jednom od najpoznatijih baletskih klasika?

Od velikog značaja je za mene bio taj poziv. “Labudovo jezero” je sinonim za balet, tako da je sigurno san svake balerine plesati taj veliki klasik. Pritom sam taj balet po prvi put doživjela na meni novoj sceni sa novim ansamblom, što je dodatno uljepšalo cijeli proces spremanja i izvođenja predstave.

Koliko su takva međunarodna gostovanja važna za tvoj profesionalni razvoj i umjetničko iskustvo?

Naravno, od velikog su značaja. Jako je inspirativno i veliki vjetar u leđa za koračati ka naprijed. Pored profesionalnog iskustva koje oplemeni, lijepo se uvezati i sa drugim plesačima te razvijati konekcije i prijateljstva.

“Labudovo jezero” je djelo koje gotovo svaka balerina smatra snom – kako se ti lično pripremaš za susret s tako velikim klasicima?

Veliki klasici uvijek zahtijevaju najvišu fizičku i tehničku spremu, tako da sam se ja potrudila doći u Maribor već kondiciono spremna za probe i izvođenja koja nas očekuju. Pripreme su bile veoma intenzivne, a na meni je bio dodatni blagi pritisak jer sam nova balerina u kolektivu. Iako mi je fokus bio na fizičkoj spremi, emocije naravno nisu manjkale kada je počela ta divna muzika Čajkovskog.

Imaš li profesionalne uzore ili koreografe koji su posebno uticali na tvoj umjetnički razvoj?

Ne mogu reći da imam neke određene uzore, ali kupim inspiraciju od raznih uspješnih internacionalnih balerina. Također smatram da me svaki novi proces rada na ulozi sa određenim koreografom oplemeni i ostavi svojevrstan trag.

Završila si i Pedagoški fakultet – vidiš li sebe u budućnosti više u ulozi izvođača ili i u radu sa mlađim generacijama?

Moj fokus je naravno i dalje na ličnom razvoju i usponu u karijeri balerine, ali sam kroz studiranje dosta zavoljela i rad sa djecom. Mada i dalje ne idem u tom smjeru jer ima još dosta stvari koje bih htjela ostvariti u svojoj karijeri prije razmišljanja o novim pravcima.

Šta bi danas poručila djevojčici koja tek ulazi u svijet baleta i ima iste snove koje si ti imala nekada?

Da se trud, rad i ulaganje vremena u ono što voliš uvijek isplate. Rezultati ne dolaze naglo i odmah, ali su kad-tad itekako vidljivi. Bitno je ostati ustrajan i prije svega naravno paziti na svoje zdravlje jer ništa od toga nije bitnije.