Razgovarala: Elma Hodžić

Urban ovog puta izlazi na ulicu – šetamo sa fotografom Jasminom Memagićem kroz grad koji za njega nije samo prostor, nego živi organizam, improvizovani studio u kojem se svakodnevica pretvara u niz fragmenata, znakova i neuhvatljivih trenutaka. Njegov rad polazi iz svakodnevice, ali se ne zadržava na njenoj površini. Ulični prostor, tijela u pokretu, banalni tragovi grada i tamne zone lične introspekcije postaju jednako važni elementi jedne šire vizuelne i psihološke naracije. Crno-bijela fotografija tu nije samo estetski izbor, nego i način razmišljanja o svijetu koji se kreće između svjetla i tame, prisustva i odsustva, Erosa i Tanatosa. Istražujemo kako zapravo izgleda Jasminov put jednog trenutka kroz svjetlost i tamu.

Jasmin Memagić | Foto: Ahmet Rešidović

Kako biste danas definisali Vaš fotografski pristup — da li ga vidite više kao estetski izbor, autorski stav ili način promišljanja svijeta?

Iskreno rečeno, ja sebe ne smatram fotografom, nego posmatračem koji voli da manipuliše realnošću, slično kao političar — samo što on koristi riječi, a ja fotoaparat (smijeh). Radi se jednostavno o mom pogledu na svijet, a ponekad i o tome kako ga ja zamišljam.

Šta Vas je prvobitno privuklo fotografiji, i u kojem trenutku je crno-bijela fotografija postala Vaš pristup fotografiji?

Za vrijeme koronavirusa sebi sam naručio polovni fotoaparat i počeo da eksperimentišem, zatim da čitam knjige iz teorije fotografije i gledam sadržaje na YouTube kanalima, uvijek na istu temu. Tako sam upoznao Maria Giacomellija i Daida Moriyamu, tj. njihove radove, koji su bili moja inspiracija da se odmah opredijelim za crno-bijelu tehniku.

Jasmin Memagić, autoportret

Da li crno-bijeli izraz doživljavate više kao tehničku odluku ili kao način razmišljanja o svijetu?

Prvi koraci bili su izrazito tehničkog izbora, ali što sam dublje ulazio u te, za mene nove dimenzije stvaranja, otkrio sam da mi to pomaže da posmatram sebe i svoju podsvijest, posmatrajući u isti mah i svijet, razmišljajući o njemu, te da je to također i zabavno.

Gdje se, po Vašem mišljenju, nalazi granica između vizuelnog minimalizma i emocionalne kompleksnosti?

Mislim da je samo nebo granica. Granice su izmišljene — bilo fizičke, društvene ili mentalne — da bi vlast imala kontrolu nad nama. Umjetnost treba biti oslobođena svih tih okova, a baš taj minimalizam i jednostavnost joj dopuštaju da bude opuštena, da roni u ponor emocija i stvara veličanstvena djela. Sve ostalo je marketing.

Jasmin Memagić, autoportret

Fotografija je skoro sve: psihoanaliza i filozofija

Kako doživljavate odnos svjetla i sjene — da li ga vidite kao simbolički okvir ili kao čistu vizuelnu strukturu? Koliko psihoanalitički ili filozofski koncepti utiču na Vaš proces stvaranja slike?

Odlična pitanja. Za mene su boje također iluzija — postoji samo svjetlo i tama, Eros i Tanatos, dualizam. Svjetlo i sjene su veoma bitni jer pružaju fotografu široko polje gdje njegova imaginacija i kreativnost mogu da “jure”, ali meni lično to predstavlja i simbolizam.

U mom slučaju, fotografija je skoro sve: psihoanaliza i filozofija. Zato slikam pretežno ljude — oni su odraz moje duše. Eros, ne mislim samo na fizičko zadovoljstvo, već kao izvor života, počeo sam spoznavati u djetinjstvu, sasvim instinktivno, sa možda pet godina.

Filipinka | Foto: Jasmin Memagić

Krišom sam krao lutke od mojih rodica pa se sakrivao u kuhinju, ispod sećije, skidao odjeću i onda ljubio te gumene, plastične figure. Zato se na mojim fotkama često nalaze lutke sa izloga. A kada bi dolazile tetke ili komšinice u goste, uvijek bih se sakrivao ispod iste sećije i strpljivo čekao trenutak da bacim pogled ispod njihovih haljina. U većini slučajeva nisu nosile donji veš ljeti, i ta vizija me uvijek fascinirala, ostajao bih bez daha. Tako da sigurno kroz objektiv nalazim i dimenziju voajerizma.

Nekoliko puta sam imao iskustvo sa smrću, tako da sam shvatio da je smrt iskrenija od života. Ona je uvijek prisutna u mojim slikama. Posmatram je sa nekim, kako bih rekao… dostojanstvom. Filozofski, kao i estetski koncept koji mene interesuje je wabi-sabi.

Kafana “Beg” | Foto: Jasmin Memagić

Ulični prostor često opisujete kao Vaš studio. Šta Vas danas najviše privlači svakodnevici u gradu? Kako izgleda Vaš rad na terenu — da li fotografiji pristupate planski ili potpuno intuitivno?

Da, baš tako — tu istražujem imaginaciju, kreativnost i realni život (Eros). Sva ta tijela koja se kreću po gradu, taj haos, to me uzbuđuje. Mnogo volim da lutam ulicama bez plana i cilja. Kad bih bio životinja, sigurno bih bio mačak lutalica. U većini slučajeva sve se svodi na intuiciju i instinkt, ali u mojoj glavi uvijek se vrte neke ideje koje prilagođavam situacijama.

Moja sjena i ja | Foto: Jasmin Memagić

Ono što budi moju radoznalost su svakodnevne, banalne stvari — opušci na kanti, razbijeni prozor, stara vrata, bačene cipele i slično. Ustvari, otkrio sam da su lutanje i fotografija postali moja potreba za lovom na momente. Mislim da je to urođena sklonost, nesvjesno ponašanje koje je potrebno za preživljavanje, a koju je koristio i moj predak neandertalac.

Kada imam potrebu da posmatram sebe iskreno — svoje strahove, svoje dvojbe, svoje unutrašnje ponore — onda istražujem smrt (Tanatos). Tada lutam po mezarima i grobljima. Fotkam cvijeće na grobovima, slike umrlih, sjene… U tom trenutku osjećam apsolutno spokojstvo, poništim do nule svoj ego. Sami smo — ja, moja svijest i moja podsvijest.

Groblje | Foto: Jasmin Memagić

Postoji samo sada

Koliko je strpljenje važno u Vašoj praksi, u kontekstu savremene brzine proizvodnje i konzumacije slika?

Ubijeđen sam da je i vrijeme izmišljeno — postoji samo sada. Carpe diem, quam minimum credula postero, što u prevodu znači: “Iskoristi dan, što manje vjerujući u sljedeći.”

Nisam naročito strpljiva osoba i priznajem da volim da živim brzo. Najvjerovatnije sam zbog toga pronašao srodnost sa digitalnim fotoaparatom. Nema puno razmišljanja — dovoljan je pogled, jedan klik i paf… imate ovjekovječen trenutak. Fantastično, zar ne?

Štikla i cigarete | Foto: Jasmin Memagić

Kada fotografišete portret, da li Vas više zanima unutrašnje stanje osobe ili trenutna emocija koju prepoznajete u kadru? Gdje za Vas prestaje portret kao dokument, a počinje kao interpretacija unutrašnjeg svijeta?

Kao što sam već rekao, volim spontanu, uličnu fotografiju, ali kada se radi o portretima, izbjegavam koliko je to moguće da to bude samo dokument.

Ulična, spontana fotografija mi je pomogla da budem bolji čovjek. Mislim da je empatija ključ tog progresa. Volim da slikam osobe iz blizine, da osjetim emocije, naravno i crte lica. Kada vidim lice koje me privlači, ne razmišljam — jednostavno priđem i predstavim se. U tom trenutku subjekt mora imati povjerenja u vas da bi pokazao barem dio svojih emocija. Bez empatije to nije moguće.

Žene su moj izvor inspiracije. Ne poznajem riječi koje bi je mogle opisati, zato pokušavam da to pokažem kroz fotografiju. Mogao bih da je slikam dan i noć bez prestanka. Ali o tome možda neki drugi put.

Sanjar | Foto: Jasmin Memagić

Smatrate li da crno-bijela fotografija danas ima novu generaciju publike ili ostaje specifičan, “zatvoreniji” vizuelni jezik?

Klasična muzika, pozorište i danas imaju svoju publiku, tako i crno-bijela fotografija ima svoju. To su neki prirodni zakoni.

Kada biste svoj odnos prema fotografiji sveli na jednu misao danas, koja bi to bila?

Put jednog trenutka kroz svjetlost i tamu…