Premijera predstave „Smrtni ishod atletskih povreda” održana je 7. marta ove godine u Kamernom teatru 55, a predstava je u kratkom vremenu postala jedno od najzapaženijih teatarskih ostvarenja sezone u Sarajevu, što potvrđuju rasprodane izvedbe i snažan odjek kod publike.
Riječ je o četvrtom projektu nezavisnog Udruženja „Moje pozorište”, koje već drugu godinu zaredom bilježi rasprodane termine. Udruženje je osnovao glumac i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Alen Muratović, a kroz predstave „Moja predstava”, „Ne daj se, generacijo”, „Blank” i najnoviji naslov kontinuirano gradi prepoznatljiv scenski jezik i publiku koja mu vjeruje.
Jedna od specifičnosti predstave „Smrtni ishod atletskih povreda” jeste način na koji tretira prostor i gledalište: publika nije izdvojeni posmatrač, već ulazi u samo središte izvedbe, gotovo postajući „scenografija” i aktivni učesnik scenskog događaja. Upravo ta blizina pretvara izvođenje u intimno iskustvo u kojem se razvija ono što glumac Alen Muratović naziva „dramaturgija publike” — proces u kojem reakcije, tišine i gestovi gledalaca postaju dio same priče.
U središtu drame nalazi se odnos Eve i Viktora, obilježen napetošću između privlačnosti, kontrole i emocionalne manipulacije, pri čemu se fokus ne stavlja na spektakl, nego na posljedice i nevidljive oblike nasilja unutar odnosa.
O procesu rada, specifičnoj energiji izvedbe i načinu na koji publika postaje aktivni sudionik scenskog događaja, za Urban magazin razgovarali smo s glumcem i osnivačem Udruženja „Moje pozorište” Alenom Muratovićem.
Foto: Dženat Dreković
Predstava „Smrtni ishod atletskih povreda” već ima rasprodane izvedbe i snažan odjek kod publike. Šta vam to govori o trenutku u kojem se ova priča pojavila u Sarajevu?
Iskustvo mi govori: kada imam ideju koja me potpuno obuzme, ideju s kojom liježem i budim se, ideju koja godinu dana bridi u meni, tada znam da sam na dobrom putu. Kao i u prethodnim produkcijama u okviru udruženja koje vodim, „Moje pozorište”, slična matrica se pojavljivala. Publika prepoznaje istinite, iskrene i radne namjere, što nas vodi ka tome da se traži ulaznica više za predstavu.
Ovaj komad se opisuje kao intimno, gotovo klaustrofobično iskustvo. Šta se dešava s publikom kada više nije samo posmatrač, nego postaje dio prostora odnosa?
Izazovno je bilo postaviti predstavu na način da je publika zapravo „scenografija” i aktivni sudionik u predstavi. Ni mi nismo mogli pretpostaviti kuda bi nas to sve moglo odvesti. Pojavilo se nešto što sam, nakon premijere, imenovao kao „dramaturgija publike” — priča koja se pojavljuje u samoj publici: njen uvod, razvoj i zaplet. Fokusirajući se na publiku, možete učitati šta se u datom trenutku odigrava. Na licima i gestama prepoznajete trag scenskog djelovanja, uzrok i posljedicu. Publika između sebe traži način da izdrži i da pomogne protagonistici u njenoj borbi. Jako uzbudljivo i posebno iskustvo.
Predstava “Smrtni ishod atletskih povreda”
Ljubav se ovdje ne prikazuje kao osjećaj, nego kao proces koji se postepeno raspada. Da li vam se čini da savremena publika lakše prepoznaje raspad nego početnu iluziju ljubavi?
Pred samu premijeru sam rekao da je najbolja afiša za našu predstavu „Evin udah i izdah”. Džana Pinjo kao Eva svojim udahom zaljubljuje publiku u svoju priču, publika je prihvata. Svojim izdahom traži spokoj, možda i razumijevanje. Kada taj udah postaje sve kraći, publika shvata da je Eva u raljama i da ljubavi nikada nije ni bilo u odnosu sa Viktorom.
Nakon premijere i prvih igranja, da li ste imali osjećaj da se izvedba počela mijenjati kroz publiku — kroz reakcije, tišine, nelagodu?
Sam čin naše postavke i igre nije se mijenjao i ne bi bilo dobro da jeste. Kroz dva nepuna mjeseca spremali smo se za ono što moramo uraditi na premijeri i repriznim izvođenjima koja su slijedila. Uz publiku smo dobili jače podražaje, intenzitet osjećanja je negdje rastao, a negdje se i pojavljivao tamo gdje to nismo očekivali. Takođe, stepen koncentracije i fokusa da bi se odigrala predstava rastao je, jer u tako intimnom kontaktu s publikom dešava se da vam nešto skrene pažnju s onoga bitnog. Ne možete ignorisati nekoga ko sjedi preko puta ili pored vas i sklanja pogled od zbivanja. Taj djelić pažnje može vas zavesti da ne odreagujete u pravom momentu, i stvari se mogu zakomplikovati.
Predstava “Smrtni ishod atletskih povreda”
Komad ne nudi moralni okvir niti traži jasne strane. Koliko je danas važno ostaviti odnose otvorenim, neurednim i bez „zaključka”?
Naš komad je Eva. Evina priča, njene želje, strahovi, usponi i padovi, nade. Rediteljica Tara Manić ogoljava Evinu suštinu, donoseći nam mogućnost izbora: prihvatiti, shvatiti ili „osuditi” što voli osobu preko puta sebe. Težina je u tome kako prihvatiti činjenicu stalnog povratka u odnos koji je mizogen, toksičan, sociopatski. Viktor, lik kojeg tumačim, „pokušava” sve što može — Evine slabosti, sreću, ljubav, bol, čežnju, snove. Svjestan kapitala koji posjeduje, a bez stvarne empatije, predodređen je da trguje tuđim osjećanjima.
Ovakvi projekti često se nazivaju angažovanim teatrom, ali izbjegavaju direktnu poruku. Gdje vi vidite granicu između angažmana i prevelikog objašnjavanja?
Za mene teatar ne postoji bez emocije. Ogroman fokus stavljam na emociju. Birajući projekat na kojem ću raditi, on u meni mora izazvati snažan emotivni doživljaj. Teme koje obrađuje predstava „Smrtni ishod atletskih povreda” itekako su aktuelne i vode ka angažovanoj umjetnosti. Ali nazivati se angažovanim radi angažovanosti nije dobar put. Moja angažovanost rađa se iz empatije prema ljudima koji doživljavaju nepravdu, zapostavljenost i neravnopravnost. To je potreba da nekome pružite ruku i poručite da ste tu — da i jedna riječ ili osmijeh može izazvati reakciju koja traje i nakon predstave. To je za mene angažirani teatar — bez objašnjavanja.
Predstava “Smrtni ishod atletskih povreda”
Udruženje Moje pozorište već gradi prepoznatljiv pravac nezavisne scene u Sarajevu. Da li to doživljavate kao novu scenu u nastajanju ili kao nastavak nečega što je ranije bilo fragmentirano?
Posljednja predstava „Smrtni ishod atletskih povreda” ujedno je i naš četvrti projekat. Započeli smo sa „Moja predstava”, nastavili sa „Ne daj se, generacijo” i „Blank”. Za četiri godine možemo reći da smo relevantan pozorišni subjekt i očigledno je da stvaramo svoju priču. Najljepše je što smo prepoznati od strane publike, vjeruju nam i traže kartu više. Rasprodani smo već drugu godinu zaredom.
Vizuelno i glumački, fokus je na blizini, dahu i tišini, bez spektakla. Da li je to i odgovor na današnju prezasićenost sadržajem?
Razni putevi doveli su nas do toga da predstavu igramo gotovo u publici. Kada nemate svoj prostor, morate pronaći način gdje radite. Znali smo da materijal zahtijeva intiman prostor. Publika i prostor su postali dio koncepta. Blizina je postala neminovnost. Svaki dah i svaki treptaj imaju značenje. Možda je to i trenutak da se fokus stavi na samu izvedbu, u odnosu na prezasićenost sadržajem koji nas svakodnevno okružuje.
Predstava “Smrtni ishod atletskih povreda”
Nasilje u ovoj priči nije spektakularno nego gotovo nevidljivo. Da li je upravo ta nevidljivost ono što najviše uzdrma publiku?
Tara Manić je već na prvoj probi jasno rekla da fizičkih scena nasilja neće biti. Smatrala je da knjiga sama proizvodi mučninu bez potrebe za uprizorenjem takvih scena. Bavili smo se posljedicama. Takvi momenti su akcentovani zvukom i svjetlom. Materijal je sam po sebi težak, pa bi dodatne eksplicitne scene samo otežale recepciju. Autorica Milica Vučković kroz djelo provlači ironijski i duhoviti ton, koji omogućava da ostanete do kraja.
Šta vam je u reakcijama publike bilo najneočekivanije — ne ono što su rekli, nego kako su reagovali?
Već sam spominjao „dramaturgiju publike”. U gesti, pogledu i uzdahu vidi se sve što donosimo glumačkom igrom. Publika je s nama od početka. Iz gledalaca postaju saučesnici — brane se, bore, strahuju i nadaju se. Dolazak majki sa kćerkama i njihovo držanje za ruke tokom predstave bio je snažan trenutak, i za njih i za nas.
Predstava “Smrtni ishod atletskih povreda”
