Sanja Miovčić: “Zaboravili su da mi kažu” – knjiga koja mladima vraća vjeru u sebe i vlastiti put

Nakon višegodišnjeg rada, razgovora s mladima i promišljanja o pitanjima koja ih najviše zaokupljaju, nastala je knjiga „Zaboravili su da mi kažu“ Sanje Miovčić, izvršne direktorice Investicijske fondacije Impakt, organizacije posvećene osnaživanju mladih kroz razvoj preduzetništva. Ono što je prvobitno zamišljeno kao mali, simbolični poklon maturantima koji su učestvovali u projektu „Inicijativa privatnog sektora za mlade“, vremenom je preraslo u priručnik, a potom i u knjigu koja donosi odgovore, poticaje i prostor za lična preispitivanja.

Kroz stranice ove knjige autorica se obraća mladima, ali i roditeljima, mentorima i svima koji žele bolje razumjeti sebe i druge. „Zaboravili su da mi kažu“ govori o onim važnim životnim porukama koje često izostanu – o hrabrosti, samopouzdanju, talentima, komunikaciji, izborima i prihvatanju vlastitog puta.

U razgovoru za Urban Magazin, Sanja Miovčić govori o tome kako je nastajala knjiga, šta je naučila od mladih s kojima je radila, zašto vjeruje u važnost mentora i otvorenog razgovora, ali i o poruci koju bi voljela da svaki čitalac ponese nakon posljednje stranice.

Knjiga „Zaboravili su da mi kažu“ nastajala je nekoliko godina. Kada ste prvi put shvatili da priče i pitanja mladih zaslužuju da postanu knjiga?

Ono što je nastalo kao rezultat moje želje da nešto poklonim mladima, maturantima koji su se pridružili projektu koji sam osmislila pod nazivom „Inicijativa privatnog sektora za mlade“, kasnije je preraslo u priručnik, a sada i u knjigu. Moja inicijalna ideja bila je da im na kraju projekta poklonim nešto simbolično. Umjesto sertifikata ili neke slične potvrde o učešću, željela sam da im darujem nešto što bi imalo tu inspirativnu notu i nekako im poslužilo na daljem putu. Radni naziv bio je „Mali poklon za veliku maturu“.

Međutim, kako se projekat završio i krenule druge obaveze, nisam stigla da realizujem svoju želju, ali sam nastavila da pišem i da se obraćam tim mladima. Vremenom smo odlučili da tim kratkim inspirativnim poglavljima dodamo i određene vježbe i napravimo tzv. priručnik. I tako je nastala knjiga koja nosi naziv upravo po jednom od poglavlja – „Zaboravili su da mi kažu“.

Kažete da su iz razgovora sa srednjoškolcima nastala pitanja, a potom i odgovori. Koje pitanje vas je najviše potreslo ili natjeralo na razmišljanje?

Ne sjećam se da sam ikada bila toliko posvećena, sa svih mogućih aspekata, nekom projektu kao tada, kada sam se prvi put obraćala mladima. Ta vrsta odgovornosti i spoznaje da se, zapravo, uplićeš u nečiji život i preuzimaš neku savjetodavnu ulogu ponukala me da toliko uronim u čitav proces kako bih pronašla riječi koje će nekako doprijeti do njih. Pitanja su se sama nametala jer sam se, dok sam pisala, stavljala u različite uloge.

Jedna od njih svakako je bila uloga mene kao mlade osobe koja bi voljela da su joj tada rekli neke stvari koje bi život svakako oplemenile, unaprijedile i možda čak pojednostavile. Druga uloga bila je uloga roditelja jedne tinejdžerke, pa sam pokušavala da neke odgovore napišem i drugim roditeljima, uglavnom u onom stilu: „Leave those kids alone“. Treća uloga iz koje sam se obraćala bila je uloga budućeg poslodavca. Dakle, šta je ono na šta bi već sada trebali da obrate pažnju prije nego što uđu u ulogu zaposlenika ili možda vlasnika nekog biznisa.

Sva pitanja proizašla su iz potrebe da se odgovorima i čitavom tonu knjige da jedan holistički pristup i vraćanje na tzv. „fabričke postavke“, odnosno neke elementarne i iskonske vrijednosti koje su primjenjive u svim vremenima, svim odnosima i svim situacijama.

Naslov „Zaboravili su da mi kažu“ veoma je intrigantan. Ko su zapravo oni koji su „zaboravili“ i šta je to što nam često ostane neizrečeno?

Prije svega mislim na svoje roditelje i najbliže članove porodice, a potom i na sve one koji su me formirali u tom najranijem uzrastu. Blago ironičnim tonom obraćam se onima koji su zaboravili da mi kažu, a čini mi se da im nije padalo na pamet da mi kažu stvari poput toga da sam sasvim dobra i dovoljna ovakva kakva jesam, da sam dovoljno talentovana, sposobna, odvažna i odlučna da uradim sve što želim.

Često jednostavno zaboravimo da kažemo da je sve u redu. Jedno obično, prosto: „U redu je“ ili „Biće u redu“ ponekad može da napravi veliku i direktnu promjenu i ima veoma djelotvoran i pozitivan učinak na osobu. Zaboravili su da mi kažu da je komunikacija najvažnija stvar na svijetu i da čitav život učimo (ili bismo svakako trebali da učimo) kako da komuniciramo što efikasnije i, ako hoćete, što nježnije.

Da ste ovu knjigu mogli pročitati sa osamnaest godina, šta mislite da bi u vašem životu bilo drugačije?

Da sam ovu knjigu pročitala sa osamnaest godina, svoju prvu knjigu objavila bih već sa devetnaest godina, a ne trideset godina kasnije. I svakako bih se ohrabrila da se otisnem u nepoznato, da imam više samopouzdanja i vjere da će sve biti u redu.

Koliko su mladi danas izgubljeni između očekivanja društva, porodice i vlastitih želja?

Mislim da smo svi mi bili izgubljeni između tih različitih, mahom neispunjenih, očekivanja drugih. Upravo se tom temom dosta bavim u knjizi. Nisam sigurna koliko su danas ta očekivanja drugačija u odnosu na neke druge periode. Neke stvari se jednostavno ne mijenjaju, već svako vrijeme nosi samo još neke dodatne izazove. Imajući u vidu da svako od nas kao pojedinac dobije svoju porciju izazova koje mora da prevaziđe u ovom životu, misija knjige jeste da se mladi ljudi ohrabre i da ih mi na sve moguće načine „naoružamo“, osnažimo i podržimo da budu spremni da se sa tim izazovima izbore na najbolji mogući način, uz minimalne emocionalne, mentalne i fizičke posljedice.

Svi smo mi negdje izgubljeni u ovim vremenima koja se prebrzo odvijaju, u globalnim tokovima na koje ne možemo da utičemo i u sistemskoj težnji da nas se kontroliše. Smatram da je važno mladim ljudima osigurati sigurne luke i čvrsta uporišta, prevashodno u porodicama, ali i u drugim zajednicama i okruženjima.

Sistem podrške, razumijevanja, otvorenog razgovora i neka vrsta demistifikacije svega ključni su. Pričamo o izuzetno talentovanim i informisanim ljudima čije intelektualne sposobnosti i nivo zrelosti vrlo često nadilaze emocionalne, i tu nastaje dosta prostora za nejasnoće, konflikte, zbunjenost i lične izazove. U knjizi sam nastojala da nekako pomirim te stvari i dam odgovore na neka od pitanja koja ih muče. Zato mislim da je izuzetno važno uvesti model mentora u život svakog mladog čovjeka u što ranijoj fazi i svakako imati što je moguće više kvalitetnih mentora tokom čitavog života.

Tokom rada na projektu „Inicijativa privatnog sektora za mlade“ susreli ste se s brojnim dilemama mladih. Šta ih danas najviše brine kada je riječ o budućnosti?

Čini mi se da ih najviše brinu upravo ta neispunjena očekivanja – kako prema drugima, tako i prema samima sebi. Stvorili smo još jednu generaciju koja se toliko bavi formama i normama i koja luta između onoga što bi trebala da postigne, da bude, da dostigne, i vlastitih talenata, težnji i stremljenja.

Kako je projekat rađen 2022. godine, sigurna sam da su se neke stvari ipak promijenile u međuvremenu, ali čini mi se da su njihovi strahovi od neke neizvjesne budućnosti ostali isti. To je generacija koja je sada već uglavnom diplomirala ili privodi kraju studije. Mnogi od njih se sada susreću s izazovima traženja posla i shvataju da im niko nije rekao da se od njih, pored akademskih kvalifikacija, očekuje da posjeduju i određene vještine i sposobnosti koje nisu razvijali jer su bili posvećeni (često isključivo) pripremi ispita i želji da što prije diplomiraju.

U knjizi želim da ih podstaknem da već sada razmišljaju o tome šta poslije. O tome šta znaju da rade, da razvijaju svoje talente i opredjeljuju se za ono što ih ispunjava i usrećuje – ono što ih istinski zanima ili ono u čemu su istinski dobri.

Govori li ova knjiga više o karijeri i profesionalnom razvoju ili prije svega o upoznavanju samoga sebe?

Rekla bih da će u njoj svako pronaći dimenziju ili odgovor na ona pitanja koja su mu, da tako kažem, aktuelna u ovom trenutku. Za nekoga je to profesionalni razvoj i razmišljanje o nekim karijernim ciljevima, a za druge je to neko dublje poniranje u lične dileme i preispitivanja.

Sve se to negdje i prepliće u svakome od nas i, ako mi dozvolite da se usudim da kažem, ovo je knjiga koja se može čitati više puta, možda čak svakodnevno po jedno poglavlje. Jer kako se mi budemo mijenjali, sazrijevali, razumijevali stvari i radili na sebi, tako će i određena poglavlja, misli i rečenice dopirati do nas na drugačije načine.

Vrijednost ove knjige upravo je u tome što joj se možemo stalno vraćati i, kao što sam napisala u samom predgovoru, posmatrati je i tretirati kao nekog saveznika koji je uvijek na našoj strani i tu kada nam je potreban.

Koju biste poruku izdvojili kao najvažniju za mlade ljude koji se nalaze pred velikim životnim odlukama?

Evo da se osvrnem na ovo prethodno o karijeri, ulasku u poslovne vode i izboru zanimanja ili fakulteta. U knjizi postavljam pitanje: šta je ono što biste radili i da vas ne plaćaju? Kao odgovor nudim: radite to svakako odmah i jednog dana ćete toliko biti dobri u tome da će vas itekako plaćati.

Čini se da je knjiga namijenjena i odraslima. Šta bi roditelji, profesori i mentori mogli naučiti iz nje?

Želim da svi nekako pođemo od samih sebe i da izbjegnemo zamku osuđivanja, prosuđivanja i uvjerenja da smo mi (uvijek) u pravu i da znamo najbolje. Postavljam tezu da mi možda uopšte ne znamo šta je najbolje za našu djecu, mada se često tako samouvjereno ponašamo kao da znamo. Mi smo isto tako naslijedili modele ponašanja i određene obrasce od naših roditelja, profesora, mentora, partnera i mislimo da je to jedini, i svakako jedini ispravan, način. Predlažem da im knjiga posluži da i oni neke stvari preispitaju i koriguju kod sebe.

Ako su neka ideja vodilja i svakako ultimativni cilj izgradnja dugoročnih i kvalitetnih odnosa s osobama u našem okruženju, onda je neminovno stalno se preispitivati i raditi na ličnom razvoju kako bismo korigovali ono što možemo u vlastitom ponašanju, poimanju i slično. Vrlo često je upravo to i jedino što možemo da uradimo i na šta možemo da utičemo – promjena sebe samih. Odatle sve počinje i to je najbolji i najintrigantniji primjer i drugima u našem okruženju.

Tokom pisanja, jeste li i sami pronašli odgovore na neka pitanja koja ste dugo nosili u sebi?

Ja pišem od svoje šeste ili sedme godine i meni pisanje prije svega služi za samorefleksiju. Odlučila sam sada da počnem i da objavljujem nešto od onoga što sam napisala jer duboko vjerujem da će odgovori do kojih sam ja došla i koji su meni nekako pomogli da se izborim s ličnim izazovima možda, u najboljoj vjeri i namjeri, koristiti i drugima.

Koliko je danas važno naučiti mlade da postavljaju prava pitanja, a ne samo da traže brze odgovore?

Odlično vam je ovo pitanje i hvala vam na njemu. Upravo o tome se ovdje i radi i to je ono što ja želim da podstaknem kod mladih ovom knjigom. Želim da nauče da stalno preispituju stvari i postavljaju pitanja jer je to jedini način da dođu do pravih odgovora. Ne postoje pogrešna pitanja niti tačni odgovori. Sve je to u domenu ličnog, a odgovor koji mene zadovoljava ne mora značiti da ima isti efekat i na nekoga drugoga. Zato je važno tragati za vlastitim odgovorima.

Potrebno je stalno preispitivati stvari, situacije, same sebe i svakako je preporuka da se zadrži doza pozitivnog, konstruktivno-kritičkog promišljanja u svakom trenutku i prema svemu što nam se svakodnevno plasira i servira. Ovdje, prevashodno, mislim na medijske manipulacije i jednu toksičnost javnog prostora kojoj smo izloženi.

Mnogi mladi osjećaju pritisak da što prije „uspiju“. Šta biste im poručili kada je riječ o strpljenju, greškama i promjenama životnog puta?

Poručila bih im: „Sve je u redu“. Poručila bih im: „Jednom padneš – sto puta ustaneš“ i poručila bih im da ne zaborave da smo svi mi koračali tim istim ili sličnim putevima i da je sasvim u redu da se konsultuju s nekim, podijele izazov ili pitaju za savjet.

Kao što piše u knjizi: nema pogrešnih puteva, svaki put je onaj pravi i dovest će nas tačno tamo gdje i treba da budemo. Ove i mnoge druge poruke naći će upravo u ovoj knjizi. Sve napisano u njoj služi da se taj pritisak smanji, otkloni, oslobodi i da se uživa u čitavom putovanju i procesu rasta i razvoja, kao da je upravo to krajnji i jedini cilj.

Da li je bilo teško ogoliti vlastita iskustva i emocije i pretočiti ih u knjigu?

Lako je pisati kada znate da to niko neće čitati. Nije lako svakako izaći pred široki auditorijum i ogoliti se, te dati prostora ljudima, i znanim i neznanim, da vas procjenjuju, kritikuju i/ili hvale. Trenutak kada sam odlučila da ću početi da objavljujem napisano bio je kada sam shvatila da sam ja i došla na ovaj svijet s tim talentom, ali i sa svim ličnim izazovima, upravo kako bih podijelila te spoznaje i pretočila ih u riječi s jedinim motivom da posluže drugima da se lakše izbore s nekim stvarima, dilemama i situacijama.

Stoga sada mogu s punim integritetom i određenim samopouzdanjem da predstavim svoju prvu knjigu u nizu. Naredne knjige, koje su već planirane i pripremljene, bit će isto tako namijenjene onoj čitalačkoj publici koja traga za vlastitim odgovorima i do kojih moje riječi i moj glas dopiru na jedan sasvim „koristan“ i topao način. Ne trudim se niti imam aspiracija da ističem ni svoju rječitost ni neke lične priče, jer kada pišem, fokus nije na meni niti pretendujem da se takmičim za književne nagrade. Želim da pišem, kao što sam navela, „korisne“ knjige – one pored kojih znaš da „nisi sam/a“ i knjige koje „voliš“ jer te čine boljom osobom.

Koji dio knjige smatrate njenim srcem – poglavlje ili poruku koja vas posebno predstavlja?

Hmmm, teško pitanje. Vjerovatno poglavlje po kojem knjiga i nosi naziv „Zaboravili su da mi kažu“, u kojem bih voljela da mi je neko davno rekao da je sasvim u redu da „samo“ pišem i njegujem svoj talent i da imam nepokolebljivu vjeru da sam uvijek na pravom putu.

Nakon promocije i prvih reakcija čitalaca, kakve povratne informacije su vas najviše dirnule?

Još uvijek sumiram utiske i dirnuta sam svime. Prije svega, samom promocijom koja je ispala mnogo bolje nego što sam očekivala i na kojoj sam se zaista osjećala kao zvijezda. Zahvalnost dugujem svojim bliskim prijateljima i mnogim divnim i dragim ljudima koji su došli da mi pruže podršku i od toga napravili zaista veče za pamćenje. Dobijam stalno povratne informacije i predivne prve pozitivne kritike. Možda ljudi neće ni dijeliti sa mnom one negativne, mada bi mi i one značile.

Što se tiče konkretno ove knjige, koja je posvećena mojoj kćerki Nađi, odlučila sam da je objavim nakon što je ona pročitala radnu verziju i rekla mi: „Molim te, objavi je, svaki roditelj će poželjeti da ovu knjigu pokloni svom djetetu“. To je bila najvrijednija povratna informacija za mene i najbolji motiv. Sada se svakodnevno uvjeravam da je Nađa bila u pravu jer me zovu i znani i neznani koji žele da kupe knjigu i poklone je svojim dragim osobama.

Ako bi čitalac nakon posljednje stranice zapamtio samo jednu rečenicu iz knjige, voljeli biste da to bude koja poruka?

Voljela bih da to bude poruka da nastave da čitaju i ovu i mnoge druge knjige, jer ćemo u svakoj od knjiga koje stignu do nas pronaći, u tom trenutku, traženu i potrebnu poruku koja će nam pomoći ne samo da prevaziđemo određeni izazov, već će nas odvesti dalje u potragu za novim odgovorima i načinima da budemo bolji, pristojniji i plemenitiji ljudi.

Da li je „Zaboravili su da mi kažu“ početak jednog novog autorskog puta i možemo li očekivati novu knjigu?

Kao što sam već spomenula, jeste. Ovo je prva knjiga u nizu. Za sada imam ideje i naslove za još tri. Prva među njima nosit će naziv „Put“, a, ako sve bude teklo po planu, čitaoci je mogu očekivati već naredne godine.

Kada biste danas mogli nešto reći mlađoj verziji sebe, šta joj više ne biste „zaboravili da kažete“?

Ne bih zaboravila da sebi kažem da je ljubav najmoćnija sila iz koje smo svi potekli i da je sve što mi radimo ili što su radili naši roditelji i naši najbliži, ma kako se često činilo pogrešno, naopako, šturo ili čak okrutno, zapravo samo još jedan od načina iskazivanja njihove ljubavi. Možda jednostavno nisu znali ili nisu umjeli bolje ili drugačije.

Šta biste poručili svim mladim ljudima koji upravo stoje pred nekim velikim izborom i ne znaju kojim putem krenuti?

Poručila bih im da se stave u poziciju trećeg lica i da posmatraju čitavu situaciju kao da se dešava nekom drugom, recimo bratu, sestri ili prijatelju. Šta bi im rekli da urade? Kako bi ih savjetovali da postupe? Da li bi ih pitali: Zašto im je to važno? Šta ako se ne ostvari ono što su planirali, imaju li plan B? Šta je ono najgore što može da se desi? Šta je ono najbolje? I svakako: u kojoj situaciji ili zbog kakvog ishoda će se oni bolje osjećati?