Razgovarala: Iman della Luna Glušac

Kompozitor, multiinstrumentalista, autor i arhitekta po obrazovanju, Mak Murtić kroz svoj rad već godinama spaja muziku, prostor, tradiciju, improvizaciju i savremeni izraz. Ali zanimljivije od svih tih odrednica jeste način na koji ih povezuje. Kod Murtića nema pokušaja da se Balkan uljepša, objasni ili pretvori u egzotični muzički proizvod. Ono što ga zanima jeste ono što nosimo sa sobom — historija, mitovi, zvukovi, jezik, sjećanja i kolektivni obrasci — i način na koji se sve to može čuti, preispitati i iznova živjeti.

U njegovoj muzici susreću se jazz, savremena kompozicija, improvizacija, tradicija i različiti muzički uticaji, ali bez potrebe da jedan od njih bude glavni. Za Murtića tradicija nije nešto što treba sačuvati pod staklenim zvonom, nego prostor koji se, kao i svijet, neprestano mijenja. Zato su i njegove kompozicije otvorene nepredviđenom, a veliki kolektiv Mimika Orchestra mjesto na kojem pojedinačna sloboda postaje dio zajedničkog zvuka.

Sa Mimika Orchestra, Murtić će 10. oktobra nastupiti u Beogradu u okviru Changeover Festivala, koji se održava od 7. do 10. oktobra. Festival okuplja autore i izvođače koji se kreću izvan očekivanih granica, što je možda i najprirodniji prostor za muziku koja odbija biti jednostavno objašnjena.

Za Urban smo s Makom razgovarali o identitetu koji se mijenja kada dovoljno dugo živimo između različitih kultura, o arhitekturi muzike, tradiciji i mitovima, kolektivu u vremenu individualizma, Balkanu koji nije samo folklorna kulisa te umjetnosti kao prostoru povezivanja i otpora logici u kojoj vrijednost određuju klikovi, algoritmi i prodaja.

Kada biste morali opisati ono što radite bez korištenja riječi muzika, umjetnost, jazz ili Balkan, kako biste to opisali?

Smatram da svako djelovanje bilo kojeg pojedinca ili kolektiva proizlazi iz njihove kolektivne ili osobne vizije estetike, onoga što žele sebi objasniti, prikazati, doživjeti, onoga što nedostaje ili onoga što jednostavno žele ponovno, ali ponekad na iskrivljen ili permutiran način, proživjeti. Često ono što radim, bilo to uređivanje ili održavanje svog vrta na Krku, skladanje glazbe ili nastupi, doživljavam kao neke liminalne prostore između dviju krajnosti, realnosti i svakodnevice te onoga što smatramo ceremonijalnim ili iskonskim. Doživljavam to kao ono mjesto i vrijeme u kojem možemo stupiti u svojevrsni san ili neko nadnaravno iskustvo, a opet je to samo jedan mali scenski prikaz.

Balkan se često predstavlja kroz vrlo prepoznatljive zvukove i slike. Šta se dogodi kada odbijete igrati po tim očekivanjima?

Mislim da je Balkan izrazito kompleksna tapiserija kultura koje se prožimaju, razdvajaju i ponovno susreću. Trenutno postoji više vizija Balkana, ali slažem se da postoje neke prevalentne, pogotovo na Zapadu ili u našim urbanim društvima. Sve se to, naravno, mijenja. Nekada su nekima ti naši korijeni bili sramota, a neki su se uvijek inspirirali njima. U mojem kontekstu, kroz moj rad kao skladatelja, ali naravno i kroz Mimika Orchestra i kolektivni rad u grupi Truth =/= Tribe, dolazimo do tog nekog, ja bih rekao, iskrenog mjesta: šta smo mi realno, kao specifično naše društvo — ljudi odrasli na zapadnoj glazbi i duboko povezani sa zapadnom kulturom, koji ponovno otkrivaju cijelo to bogatstvo naših kultura. Otvorivši tu riznicu i prirodno je povezavši s našim svijetom, dođemo do nevjerojatne povezanosti s publikom, kako našom tako i stranom, jer se desi nešto duboko, ceremonijalno, ukorijenjeno u našu kolektivnu podsvijest, a opet van gabarita te iste.

Kada biste iz svog rada potpuno uklonili ideju Balkana, šta bi ostalo?

Pank! Ostao bi pank! Zagreb, pank scena, John Zorn koji otvara prostor eksperimenta panka i jazza, pa nadalje moj veliki uzor Duke Ellington i njegov harmonijski jezik. Ali ja doista mislim da je sve to uvijek bilo povezano i kako je Ellington tražio konekciju s bluesom i drugom primalnom glazbom, tako i mene zanima ta, reći ću s velikim oprezom, spiritualnost u svakodnevici balkanskog i šireg područja. Bez Balkana ostaje ta arhitektura glazbe i često odlazim u apstraktnije forme, a opet toliko mi je interesantno i toliko me naježi to naslijeđe da nekad ni ne želim micati taj kontekst jer čak i u najapstraktnijim skladbama koje sam pisao podsvjesno ostaju elementi tog našeg prostora.

Prije nego što ste se ozbiljno posvetili muzici, studirali ste arhitekturu. Šta je arhitektura ostavila u načinu na koji danas komponujete?

Studij arhitekture naučio me da rad na „umjetničkom djelu“, opet kažem s velikim oprezom, ne podrazumijeva samo inspiraciju već rad, disciplinu i organizaciju tog djela. Iako sam u skladateljskom smislu krenuo neobičnim putem, počevši od sviranja bas-gitare u bendovima, baš me taj studij nekako indirektno inspirirao da krenem razmišljati o strukturi glazbe. Mislim da ti koncepti, prostori, kretanja i simboli koji se dešavaju prilikom razmišljanja o arhitekturi jako utječu na moje viđenje glazbe i stvaranje iste. Primjerice, svaki album ima koncept od početka do kraja. Prije prve note postoji barem okvirna priča i neki tzv. placeholderi koji mi daju smisao prema kojem gradim estetiku i koncept albuma, pa kroz proces radim na detaljima, primjerice jesu li to aranžmani, određeni dijelovi melodija ili sam tekst.

Da li kompoziciju doživljavate kao prostor koji treba izgraditi ili kao prostor koji treba otvoriti da bi se u njemu nešto nepredviđeno moglo dogoditi?

Mislim da je i jedno i drugo. Netko je rekao da je kompozicija dobra ako zvuči kao da upravo nastaje, da ima elemente iznenađenja, da zvuči kao improvizacija. Ali mišljenja i želje tu, naravno, variraju. Meni je jako zanimljiv taj suodnos raspisanog, određenog i oslobođenog, inspiriranog u trenutku. Pa tako i u većini mojih projekata imamo priliku na svakom nastupu odsvirati ipak malo drugačiju verziju svake skladbe, a ponekad se dese nevjerojatne izmjene koje ni sami ne očekujemo. Nepredvidljivost u strukturi stvarno zna biti nevjerojatna jer, koliko god nam nešto bilo poznato, to istraživanje je kao kretanje kroz, evo, već postojeću arhitekturu — hram, grad, botanički vrt. Nešto što je definitivno čovjek napravio, ali dopušta svojoj intuiciji da djeluje, da otvara vrata koja su ponekad samo odškrinuta i pozivaju da zaviriš.

Živimo u vremenu u kojem se gotovo sve može proizvesti brzo. Vaš rad često zahtijeva veliki broj ljudi, vrijeme i slojevit proces. Zašto vam je to važno?

Mislim da u današnje vrijeme sve više i više ispada da se priča o „produktivnosti“ — jesi li bio proaktivan, koliko si danas napravio i slično. To je, naravno, postalo toliko ukorijenjeno u naše društvo da se sve radi brzo da bi trajalo kratko, jer se, naravno, inače ne može ponovno nešto prodati. Dakle, konzumeristički princip postavio se u svaki aspekt našeg života, vjerujem da i u živote čitatelja, kao i u privatne sfere. Mi smo sami sebi proizvod, nažalost, često si i sami stvaramo taj pritisak, pogotovo na društvenim mrežama. Svakako nisam imun na to, ali duboko u sebi mislim da najbolje skladbe, najbolje i najdugovječnije ideje imaju svoj proces koji mora imati odmak od takvog načina razmišljanja i gdje pitanja postaju apstrahirana i dubinski univerzalna. Iako ja volim požuriti stvari, jer uvijek postoji mogućnost da se na kraju neće desiti inače, sama činjenica da od ideje do izlaska albuma traje par godina više me toliko ne muči, a nisam osobno najmirnija osoba. (Smijeh.) Velik broj ljudi, specifično u Mimika Orchestra, bitan mi je jer svaki instrument, a onda unutar sekcija svaka harmonija ili kontrapunkt, imaju svoju boju, svoj karakter, svoju priču. Mislim da je to jednostavno nešto što mene, kao glazbenog storytellera, jako zanima jer nekad neka banalnost postane vrlo interesantna kada je aranžirana za velik broj spojivih i nespojivih instrumenata. S druge strane, nama kao društvu je to interesantno jer smo i sami refleksija šireg društva, pa tako i publike. A meni je stvarno nezamjenjiv zvuk orkestra koji sa svim svojim karakterima nosi velik žar i veliku živost.

Mimika je veliki kolektiv. Šta se događa s vašom muzikom kada je više ne možete u potpunosti kontrolisati?

U toj glazbi ima puno momenata potpune slobode pojedinaca, a kakvi jesu, iz različitih glazbenih korijena, imaju i puno toga za reći i odsvirati. Kada je glazba uvježbana i prosvirana, onda dolaze momenti veoma interesantnih interpretacija. Nekad sebe doživljavam kao dirigenta specifičnih momenata, a nekad kao „promptera“, kao u John Zornovoj glazbenoj igri „Cobra“, u kojoj naznačavam šta se može, a ne mora desiti, pogotovo u tim slobodnim dijelovima. Reći ću primjer: na jednom od posljednjih koncerata nastao je potpuno nepredviđeni moment interakcije tube s elektronikom, kontrabasa s gudalom, gitariste i saksofoniste koji je intuitivno svirao samo na gornjem dijelu saksofona, iliti luli, te stvorio zvuk plačućeg djeteta, intimno povezavši dva dijela iste skladbe koju već godinama sviramo, a tako nešto se do tada nije dogodilo.

Može li veliki kolektiv danas biti oblik otpora kulturi individualizma i stalne potrebe da sve nosi ime jedne osobe?

To je isto jedno veliko pitanje, jer u nekom stvaralačkom i smislenom kontekstu, a ovo ne govorim samo o Mimika Orchestra ili raznim ansamblima oko naše udruge „Živa Voda“, ili pak kolektivu „Jeboton“ iz Zagreba, gdje se nalaze i Antun Idem, Porto Morto i slični, ili pak nekim londonskim kolektivima koje znam, pošto sam tamo i živio, kako smo stariji, tako se neke uloge ipak definiraju jer je uvijek neko više fokusiran na nešto od drugih. Stoga realne kolektivne odluke nisu nužno iste kada imaš 20 godina, kad i jesmo u tom stvaranju više naslonjeni na zajedničke odluke, nego u svojim kasnim tridesetim. S time da treba imati na umu da jedan dobar orkestar, kao što kažem, ima prostora za te zajedničke muzičke odluke unutar već zadanog konteksta, a time daje jedno viđenje svijeta u kojem to, istina, postaje otpor individualizmu i patentu.

Često koristite elemente tradicije, ali ih ne tretirate kao nešto što treba sačuvati pod staklenim zvonom. Šta vas više zanima kod naslijeđa, njegovo očuvanje ili njegovo preispitivanje?

Mislim da tradicija nikad ni nije bila sačuvana, tj. hermetički „spašena“ od promjene kroz povijest. Naime, mislim da upravo takvim tretiranjem tradicije, često u namjeri da se neke cipele iz 1930-ih, narodna nošnja iz 1925. i pjesma čija je jedina tradicijska verzija iz 1953. sačuvaju, zapravo izrazito štetimo samoj tradiciji, odnosno nasljedstvu, jer se ono mijenja kako se i svijet mijenja. Ako ga zatvorimo i spremimo, ono se teško vraća u kolektivnu svijest te ljudi tada prirodno odluče zadržati to muzejsko jer se to, tako i tako, ne mijenja, a odnekud drugdje posuditi ono „sadašnje“. Ako bismo to radili s jazzom, on bi stao 1925. i ne bi se mijenjao, ili pak blues, pa ne bi nastao rock, pa ne bi bilo permutacija koje su dovele do savremene glazbe koja isto nosi korijene iz raznih tradicija.

Da li ste nakon života izvan Balkana počeli drugačije čuti prostor iz kojeg dolazite?

Apsolutno, puno mi je značilo, iako sam uvijek gajio neki interes prema tradiciji, jer mi je bilo nevjerojatno da se ljudi u mojoj generaciji kunu u blues i rock, a istovremeno negiraju naše naslijeđe ili ga pak smatraju nečim primitivnim. S druge strane, baš mi je doticaj s raznim kulturama u Engleskoj i njihovo vrednovanje vlastitih korijena, a pritom ne negiranje vrijednosti tuđih, dapače, izuzetno otvorio neke perspektive o tome šta i kako vidim nas, našu realnost, našu povezanost, a i nas kao univerzalna bića. Jer realno, što dublje kopamo u tradiciju, bilo koju, dolazimo do istih ljudskih ideala i zaključaka o životu te nas onda to opet poveže preko svih mora i planina.

Koliko se čovjekov identitet promijeni kada dovoljno dugo živi između različitih kultura? Postoji li trenutak kada više ne pripadate potpuno nijednoj od njih?

Mislim da postoji. Ponekad sebe smatram obzervatorom u nekom kontekstu našeg društva, koje nekad izrazito volim, a nekad i previše kritiziram jer mi se čini da se rijetko kad gleda šira slika. Iako opet mislim da upravo ljudi koji istražuju te mikromomente, tipa glazbenici tradicijskog usmjerenja, imaju jako široko znanje i o drugim tradicijama, pa su često paradoksalno univerzalnija bića, barem u našem društvu. Naravno, taj dojam imam na osnovu specifičnih primjera, pa ne mogu reći da je to svugdje tako. Osobno mislim da je interesantno jer i naša društva postaju internacionalnija, što s jedne strane stvara neku svjetsku kulturu, a s druge baš daje prostor tim temeljima. Ja sam negdje između svega toga, ali često se pitam gdje, zato i pišem takvu glazbu.

Mitovi uglavnom govore o prošlosti. Šta se događa kada ih koristimo da bismo razmišljali o budućnosti?

Mitovi su često bili prikazi viđenja stvarnosti kroz perspektivu čovjeka. Primjerice, danas u našim religijama imamo elemente starih vjerovanja i mitova, a oni se često vežu uz lov, agrikulturu, uzgoj životinja, primjerice post u proljeće, čak i očuvanje prirode, primjerice Baba Roga ili Baba Jaga u staroslavenskim viđenjima. Ono što mislim da je zanimljivo jeste da u današnje vrijeme nedostaje to simboličko viđenje stvarnosti, a ujedno je u kapitalizmu upravo beskonačno širenje gospodarstva postalo svojevrsni mit i vjerovanje. Ono gdje ja mislim da je bitno jeste opet, na neki način, prirodu, održivost i čovjeka povezati i personificirati kako bi bili bliži svakome i kako bi čovjek doista osjetio kako se to jednostavno nekada moralo iz potrebe.

U vašem radu postoji i društveni i politički sloj. Mislite li da umjetnik može biti potpuno izvan politike ili je i sama odluka da nešto stvaramo već određena pozicija?

Ja mislim da nitko ne može izbjeći političku stvarnost, iako sam i sam već smoren stalnim političkim potrebama za naizglednim prepiranjem, iza čega se nalazi ogroman biocid i kulturocid cijele zemaljske kugle. Mislim da na nekom simboličnom nivou moj rad nije direktan poziv niti rješenje ičega političkog, ali postavlja pitanja održivosti, ljudske sloge i, kao što smo spomenuli, pitanja mita. Ono gdje vidim neki smisao stvaranja jeste da ljude barem u trenutku poveže, da shvate da nismo odvojeni jedni od drugih, pa tako ni od prirode ili naše regulacije zemlje, i da kroz tu „ceremoniju“ nastupa, glazbe i simbola odlaze kući s voljom prema povezivanju, razumijevanju na kulturološkom nivou i interesu za živi svijet…

Šta danas najviše nedostaje muzici — tišina, rizik, vrijeme ili mogućnost da ne mora odmah biti razumljiva?

Mislim da postoji izuzetno dobra glazba danas, kao i uvijek, i da takvoj glazbi samoj po sebi ništa ne nedostaje, dapače. Ono što mislim da generalno nedostaje jeste vidljivost takve glazbe i u velikim medijima i onim drugim, jer mislim da se generalno, kako s glazbom tako i sa svime ostalim, stvorio kontekst „algoritma“ u kojem klikovi i prodaja znače vrijednost. Upravo tu mislim da gubimo mogućnost samoorganizacije i te dublje povezanosti. Ono što mi je generalno žao jeste da stari mediji poput radija i televizije često isto povlače perspektivu interneta i tako najlakše „prodaju“ svoj program, čime se samu publiku često smatra nedovoljno inteligentnom da se zainteresira i poveže s nečim što nije najprimalnije. Ali vrijeme će pokazati, stvari se stalno mijenjaju. Mislim da samoj umjetnosti ništa ne nedostaje osim vidljivosti koja omogućava njen daljnji razvoj i povezanost sa širim društvom.

I kada 10. oktobra izađete na pozornicu Changeover Festivala u Beogradu, šta biste voljeli da se dogodi između Mimike i publike, a da to niko od vas nije mogao unaprijed isplanirati?

Ne mogu ništa željeti što ne znam da će se desiti. Ali ono čemu se veselim jeste to što prvi put nastupamo s punim sastavom u Beogradu, mjestu koje izrazito volim i s kojim sam povezan i gdje mislim da će ova glazba itekako rezonirati. Nadam se da će publika zajedno s nama otputovati u duboke praiskonske prostore, rasplesati se, nasmijati, rasplakati. Vidimo se!