Razgovarala: Elma Fišić
Svjetlana Panić tokom godina razvila je prepoznatljiv autorski rukopis koji se ne nameće efektom, nego dosljednošću pogleda. Krećući se između fotografije, dizajna i dokumentarnog filma, ostala je vjerna temama koje je najviše zaokupljaju – čovjeku, prostoru, prirodi i njihovim međusobnim odnosima. Njena umjetnička praksa ne počiva na spektakularnom prizoru, već na sposobnosti da u svakodnevnom prepozna ono što drugi često ne primijete. U vremenu hiperprodukcije slika, takav pristup djeluje gotovo kao čin otpora: poziv da zastanemo, pogledamo pažljivije i iznova promislimo svijet koji nas okružuje.
Vaš kreativni izraz kreće se između dizajna, primijenjene umjetnosti i fotografije. Kako biste nekome ko Vas prvi put upoznaje opisali ono što radite i ono što Vas pokreće?
Rođena sam i odrasla u Splitu, u porodici u kojoj umjetnost nije bila nešto strano. Moj otac se amaterski bavio fotografijom i slikarstvom i još kao dijete gledala sam kako nastaju fotografije i umjetničke slike. Fasciniralo me kako se nešto što vidiš oko sebe može prenijeti u sliku. Mama me je, s druge strane, usmjerila prema plesu. Danas mi je zanimljivo kada razmišljam koliko su njih dvoje, svako na svoj način, zapravo odredili moj kasniji odnos prema umjetnosti. Završila sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, smjer dizajn interijera i eksterijera, a prije toga i klasičnu baletnu školu. Kasnije sam radila kao kostimografkinja, dekorirala izloge, bavila se umjetničkom grafikom. Nekako sam uvijek nešto kombinirala i rijetko se zadržavala samo u jednom mediju. Godinama sam vodila fotografsku radnju i to je bio jedan sasvim drugačiji dio mog života.
Voljela sam fotografiju, ali posao u radnji je nosio svoje obaveze, klijente, rokove i ono što jednostavno moraš uraditi. Tek kada je radnja prestala sa radom, zbog sve veće pojave digitalne fotografije, shvatila sam koliko mi je nedostajalo slobode da fotografiram ono što mene zanima. Nisam više morala izrađivati fotografije za druge, razmišljati šta neko očekuje od mene, nego sam mogla uzeti kameru i bilježiti ono šta bi sama primijetila i poželjela sačuvati. Tada su došla putovanja, terenski rad, upoznavanje ljudi, dokumentarne priče, kursevi i radionice iz fotografije…
Danas se bavim fotografijom i videoprodukcijom, a posebno su mi bliske dokumentarne priče o ekologiji, prirodi i odnosu čovjeka prema njoj. Radila sam i na dokumentarnim filmovima koji su dobili priznanja, ali iskreno, meni je važnije što su te priče uspjele skrenuti pažnju na probleme koji se tiču svih nas, na uništavanje prirode, uzurpaciju prostora i ono što ćemo, ako ne budemo pazili, jednog dana samo gledati na starim fotografijama. Iza sebe imam šest skupnih izložbi, među njima i izložbe u Muzeju pomorskog nasljeđa u Tivtu, Galeriji Ljetnikovac Buća, Umjetničkoj galeriji Dubrovnik i Pomorskom muzeju u Orebiću, kao i međunarodne izložbe i nekoliko priznanja. Lijepo je kada neko prepozna tvoj rad, naravno da godi, ali nikada nisam fotografirala zbog priznanja. Više me raduje kada znam da je neka fotografija ili priča nekoga zaustavila, natjerala ga da pogleda još jednom ili razmisli o onome što sam željela pokazati.
Ne moraš uvijek znati unaprijed šta tražiš
Zašto je kreativnost važna u životu svakog čovjeka? Šta nam stvaranje donosi i kako mijenja način na koji gledamo svijet?
Mislim da nas kreativnost prije svega izvlači iz rutine. Tjera nas da ne prihvatamo sve zdravo za gotovo, da se zaustavimo i razmislimo može li nešto drugačije, bolje, na neki naš način. Ne mora svako biti umjetnik da bi bio kreativan. Neko će to pokazati kroz fotografiju, neko kroz muziku, kuhanje, uređivanje stana, vrt, odjeću, način na koji riješava neki problem… Ima ljudi koji možda nikada nisu uzeli fotoaparat u ruke, a nevjerovatno su kreativni u svakodnevnom životu. Za mene je kreativnost uvijek bila povezana sa slobodom. Valjda zato što sam kroz život prošla kroz dosta različitih stvari, od baleta, preko dizajna, kostimografije i izloga, pa do fotografije i filma. Nikada nisam imala potrebu da se zatvorim u jednu ladicu. Fotografija mi posebno daje taj prostor. Mogu otići negdje bez unaprijed određene teme i vratiti se sa sasvim drugom pričom. Nekada krenem zbog jednog razloga, a fotografiram nešto potpuno deseto. I upravo u tome i jeste dio ljepote, ne moraš uvijek znati unaprijed šta tražiš.
Šta za Vas znači dobra fotografija? Da li je važnija tehnička perfekcija ili emocija koju fotografija uspije prenijeti?
Tehnička strana fotografije jeste važna. Naravno da treba znati šta radiš, kako ćeš namjestiti aparat, svjetlo, ekspoziciju, fokus, kako ćeš napraviti kadar. Ali ne mislim da tehnička savršenost sama po sebi čini fotografiju dobrom. Mogu pogledati tehnički savršenu fotografiju i proći pored nje bez ikakvog osjećaja. A mogu vidjeti fotografiju koja nije savršena, možda je malo pomjerena, možda svjetlo nije idealno, kadar, fokus – ali me zaustavi jer ima nešto svoje. Meni je važno da fotografija prenese atmosferu, da osjetim prostor, trenutak, čovjeka, neku energiju. Volim kada se svjetlo, kompozicija i trenutak jednostavno poklope i kada fotografija priča priču bez potrebe za neko dodatno objašnjavanje. Možda je to i razlog što ne volim previše namještene fotografije. Više volim spontanost, kada ljudi zaborave da ih fotografiram. Takve fotografije meni imaju veću vrijednost od fotografije koja je tehnički bez greške i nema ono nešto što bih poželjela ponovo pogledati.
Fotografija nas uči da zastanemo i pogledamo svijet drugačije. Šta Vi najčešće primijetite u nekom čovjeku, prozoru ili pojavi?
Ja sam vječiti pješak i zato imam privilegiju da putem naiđem na mnoštvo različitih motiva. Nekad to budu ljudi koje putem sretnem,neka njihova njihova individualnost koja me vizuelno privuče. Ne mora čovjek biti posebno „fotogeničan“, naprotiv, bitno mi je da osoba ima nešto svoje, neki zanimljiv izraz lica, držanje, način kretanja ili odnos prema prostoru u kojem se nalaze. Privlače me i tragovi koje ljudi ostavljaju iza sebe, ali i problemi u urbanim i prirodnim sredinama. Fotografiram ono pored čega svakodnevno prolazimo, narušene pejzaže, otpad u prirodi, beton koji polako potiskuje zelenilo ili detalje koji govore o tome kako se odnosimo prema prostoru u kojem živimo. S druge strane, jednako me zaustavi i sasvim običan prizor ako u njemu vidim zanimljiv kontrast ili prelamanje svjetlosti, neobičan odnos boja, zanimljive perspektive, geometriju u prostoru. Kod prirode su to teksture, oblici, voda, stijene, promjene svjetla. More, rijeka ili neki pejzaž nikada nisu potpuno isti. Možeš stajati na istom mjestu deset puta i svaki put dobiti neki drugi kadar. Nemam jednu temu kojoj se stalno vraćam, više su to slučajni, meni zanimljivi kadrovi koje putem primijetim. Kada me nešto zaintrigira, bez obzira radi li se o ljudima, arhitekturi, prirodi ili nekom sasvim običnom detalju, znam da se vrijedi zaustaviti i to zabilježiti. Valjda me zato upravo i privlači da fotografiram, jer znam da će već sljedeći trenutak taj prizor iščeznuti, izgledati drugačije.
Odnos između prostora, čovjeka, svjetla i priče
Radite u različitim medijima – od dizajna do fotografije. Da li svaki projekat traži drugačiji način razmišljanja ili Vas kroz sve vodi ista kreativna filozofija?
Svaki medij ima svoja pravila, ali moj način gledanja je uglavnom isti – kao šta sam već rekla, uvijek tražim odnos između prostora, čovjeka, svjetla i priče. Dok fotografiram ili snimam za video, razmišljam o kadru, svijetlu, pokretu, ritmu, zvuku. Kada sam se bavila dizajnom ili dekoracijom izloga, razmišljala sam o tome kako će čovjek koji prolazi doživjeti ono što vidi u tih nekoliko sekundi. Možda mi je upravo i balet tu dosta pomogao. Tamo naučiš da pokret, prostor i ritam nisu odvojene stvari. Kostimografija me opet naučila da primjećujem detalje, boje, teksture. Danas se sve to nekako prelilo u medij kojim se bavim.
Živimo u vremenu u kojem svakodnevno nastaju milioni fotografija. Šta danas jednu fotografiju čini zaista vrijednom i pamtljivom?
Kada smo nekada fotografirali analognim aparatima, imali smo film od 24 ili 36 snimaka i svaki put si morao dobro razmisliti prije nego što pritisneš okidač fotoaparata. Nije bilo: „Ma nema veze, napraviću još deset.“ Imaš tih 36 i paziš šta radiš. Danas fotografiramo sve. Telefonom, koji nam je stalno u ruci, napravimo deset fotografija istog prizora, pa poslije među stotinama snimaka tražimo onu jednu sa kojom smo zadovoljni. Ne mislim da je digitalna fotografija loša zbog toga, naprotiv, donijela je ogromne mogućnosti. Ali mislim da smo pomalo izgubili težinu fotografije. Sve se nekako pretvorilo u količinu.
Vrijedna fotografija može biti zapis nekog važnog historijskog događaja, ali može biti i potpuno običan banalni prizor iz svakodnevnog života. Nekada će za pedeset godina upravo ta „obična“ fotografija nekome biti najzanimljivija jer će pokazati kako smo živjeli, kako su izgledale ulice, kuće, ljudi, odjeća. S druge strane, danas nas često bombarduju senzacionalističke fotografije, nesreće, skandali, tračevi, sve ono što mora odmah privući pažnju. Kao da smo se navikli na to da fotografija mora biti što senzacionalnija, da bi je neko primijetio. Voljela bih da ponovo možemo jednu fotografiju gledati malo duže, da nam ostane u sjećanju. I možda je najljepše kada nakon svega poželimo da je imamo na zidu svog doma. Meni je to možda i jedan od najljepših komplimenata u fotografiji, kada neko poželi da mu ona krasi dom.
Koliko su digitalni alati i umjetna inteligencija promijenili način na koji stvaramo i doživljavamo vizuelnu umjetnost? Vidite li u tome više priliku ili izazov?
Digitalni alati su promijenili fotografiju ogromno i to je činjenica. Danas možemo napraviti stvari koje su prije dvadeset godina bile nezamislive. Obrada je brža, mogućnosti su veće, a granica između fotografije, dizajna i drugih vizuelnih formi sve je tanja. Umjetna inteligencija će sigurno imati sve veću ulogu u kreativnim industrijama. Ja je za sada ne koristim za obradu svojih fotografija. Za neke standardne obrade koristim Photoshop ili Lightroom, bez nekih velikih intervencija. Još uvijek više vjerujem vlastitom oku, svjetlu koje sam zatekla i trenutku koji sam stvarno vidjela i doživila.
Možda je to zato što sam počela fotografirati u vrijeme analogne fotografije, kada nije bilo mogućnosti da se fotografija poslije popravi u svakom detalju. Moralo se više razmišljati dok fotografiraš. Nemam ništa protiv tehnologije i sigurno će se stvari još mnogo mijenjati. Vjerovatno ćemo svi prije ili kasnije koristiti neke od tih alata. Samo bih voljela da tehnologija ostane alat autora, a ne da potpuno preuzme njegovu ideju. Meni je i dalje najzanimljiviji onaj prvi trenutak kad vidim nešto meni zanimljivo i pritisnem okidač baš tada.
Ponesem sa sobom i dio ljudskih priča
Postoji li projekat ili fotografija koja Vam je posebno draga, ne zbog priznanja ili uspjeha, nego zbog ličnog značenja koje nosi?
Ne mogu stvarno izdvojiti jednu fotografiju. Kada bih morala birati samo jednu, vjerovatno bih pogriješila.
Najviše mi znače fotografije koje možda nikada nisu dobile nikakvu pažnju. Fotografije moje djece dok su odrastala, neki obični dani, ljudi koji su mi bili važni, mjesta na kojima sam bila. To su fotografije koje uvijek mogu gledati i nakon mnogo godina volim kad me vrate u prošlo vrijeme. Zanimljivo je da fotografija koja drugome možda nije ništa posebno zanimljiva, meni može imati ogromnu vrijednost. Neko će pogledati običnu fotografiju i reći: „Dobro, šta je tu posebno?“ A ja znam ko je tu tada bio, šta se tog dana događalo, kako je izgledao život u tom trenutku. Dragi su mi i dokumentarni projekti jer iza njih uvijek ostaju ljudi, vrijeme i priče koje ne mogu ponoviti. Kada radim na terenu i upoznajem ljude, ne fotografiram samo ono što vidim, već uvijek ponesem sa sobom i dio njihovih priča. Ali kada sve saberem, mislim da mi ipak najviše znače fotografije nastale bez velikog plana. One koje su sačuvale nešto što bih inače zaboravila.
Šta Vas danas najviše inspiriše – ljudi, putovanja, arhitektura, priroda ili svakodnevni, naizgled obični trenuci?
Teško bih izdvojila jedan trenutak inspiracije. Zapravo, ja dosta „šaram“ i mislim da mi to odgovara jer nemam jednu temu koje se držim i ne mogu zamisliti da sebi kažem, e sada ću fotografirati samo ovo. More i priroda su mi uvijek važni, ali ne bilježim ih samo kao lijepe pejzaže. Više me zanimaju kao promjena, pokret, tekstura, svjetlo, odnos prirode i čovjeka. Arhitektura me privlači zbog oblika i strukture, ali najviše volim kada se u njoj vidi život, kada imam ljude kao sudionike u tom arhitektonskom prostoru. Nije mi zanimljiva samo lijepa zgrada, nego i ono što se oko nje ili u njoj događa. Putovanja su mi također važna kao inspiracija, jer tada upoznam nove ljude i njihove priče, običaje. Nova mjesta i drugačiji način života mogu biti sjajni izvori za nove putopisne fotografije. Možda je upravo to ono što me najviše i pokreće, kada nešto sasvim neočekivano privuče moju pažnju i ja to moram da zabilježim svojom kamerom. Mislim da inspiraciju ne treba posebno čekati. Ako gledaš dovoljno pažljivo, stalno se nešto događa oko nas što možemo ovjekovječiti.
Foto: Aleksandar Škorić
