Razgovarala: Iman della Luna Glušac
Postoje ljudi koji ne posmatraju grad samo kao mjesto u kojem žive već kao prostor koji neprestano čitaju, propituju, ali i mijenjaju. Haris Pašović je jedan od njih. Njegov teatarski i umjetnički put decenijama se kreće između scene i stvarnosti, između ličnog i društvenog, između Sarajeva i svijeta koji u ovo Sarajevo stalno ulazi.
Uoči osmog Sarajevo Festa, koji počinje 31. augusta, razgovaramo s Pašovićem o umjetnosti koja ne pristaje biti dekor, o gradu koji je naučio preživljavati i stvarati, o vremenu u kojem je možda najradikalniji čin upravo – ostati živ, prisutan i zainteresovan za drugog čovjeka.
Ovogodišnji festival nosi naziv „Život“. Jedna riječ, ali dovoljno velika da u nju stanu rat i mir, ljubav i gubitak, politika, tijelo, umjetnost i svakodnevica. S Harisom Pašovićem zato ne razgovaramo samo o festivalu. Razgovaramo o tome šta umjetnost može učiniti kada stvarnost postane glasnija od scene – i zašto još uvijek vrijedi pokušavati.
Sarajevo Fest ove godine nosi jednostavnu, ali ogromnu riječ – ŽIVOT. Zašto baš sada? Šta je za Vas život u ovom trenutku?
U našoj zemlji ubistva i pogibije su svakodnevni. U svijetu ratovi, glad i bolest odnose ljudske živote svakog sata. Zbog uništenja prirode život na Zemlji je ugrožen. Život je dragocjen i moramo ga čuvati. I svoj, i živote drugih ljudi i naše planete!
Kada umjetnik izabere riječ „život“ za temu festivala, ona više nije samo riječ. Šta ste željeli da publika ponese sa sobom nakon festivala?
Na plakatu za ovogodišnji Sarajevo Fest je slika iz Harkiva, ukrajinskog grada kojeg je ruska vojska razorila. Na slici se vidi ukrajinski čelista Denys Karachevtsev koji svira na ulicama bombardovanog Harkiva, onako kako je Vedran Smajlović svirao tokom Opsade i bombardovanja Sarajeva. To je izraz života i kreativnosti koji se protive razaranju i smrti.
Imate iza sebe decenije rada u teatru i umjetnosti. Da li danas drugačije gledate na umjetnost nego kada ste počinjali?
Ne. To je jako zanimljivo, moj odnos prema umjetnosti je konstantan kroz sve godine mog rada. Umjetnost je moj identitet. To sam ja.
Sarajevo je grad koji je prošao kroz iskustvo u kojem je samo preživljavanje bilo politički čin. Mislite li da je to iskustvo ostavilo trajni trag na način na koji Sarajevo razumije umjetnost?
Ne. Sarajevo je tokom Opsade bilo progresivnije, avangardnije. Danas je Sarajevo uglavnom konzervativno. I komercijalno na neki jeftin način.
Često govorimo da umjetnost treba mijenjati društvo. Ali šta ako društvo više ne želi da bude promijenjeno? Ima li umjetnik tada i dalje odgovornost da pokušava?
Ja ne mislim da umjetnost treba da mijenja društvo. Umjetnost mora da govori istinu, to je njena funkcija. Postoje mnogo produktivniji mehanizmi za promjenu društva. Vi, naravno, govorite o razvoju. Prije svega, demokratija služi za unapređenje društva. Obrazovanje, mediji, sport, sve su to masovnije i značajnije platforme za promjenu društva.
Gdje danas vidite najveću opasnost za umjetnost – u političkim pritiscima, novcu, autocenzuri, algoritmima, publici koja je prezasićena sadržajem ili u nečemu potpuno drugom?
U političkim pritiscima, novcu i autocenzuri.
Pozorište traži prisustvo. Čovjek sjedi u mraku, ispred njega je drugi čovjek i između njih se događa nešto što ne može biti potpuno digitalizirano. Je li upravo ta fizička prisutnost danas postala politički važna?
Ta fizička prisutnost je važna prije svega u ljudskom smislu. Mi vidimo ispred sebe ne sliku, nego stvarnu osobu, čitav jedan svijet. I to je nekad fantastično, a nekad zastrašujuće.
Šta Sarajevo danas govori svijetu, a šta svijet više ne čuje kada je Sarajevo u pitanju?
Sarajevo danas svijetu govori da se umorilo i da, poslije više od tri decenije borbe za multikulturalizam, posustaje. „Svijet“ često više ne zna gdje je Sarajevo. Znam da ovo zvuči šokantno, ali činjenica je da većina mladih ljudi u Evropi, a pogotovo na drugim kontinentima, ne zna gdje je Sarajevo. Naša fudbalska reprezentacija je doprinijela da se malo više zna o BiH sada.
Foto: Press
