Benjamin Čengić: Možemo živjeti u boljem društvu, ali ga zajedno moramo graditi

Benjamin Čengić pripada generaciji kulturnih radnika koji nisu čekali da se prostor za umjetnost otvori – nego su ga sami stvarali. Od prvih grafita, kojima je, kako kaže, želio poručiti svijetu da postoji, do osnivanja Obojene klape, međunarodnog FASADA Festivala i Galerije Manifesto, njegov put obilježen je nastojanjem da umjetnost izađe iz zatvorenih prostora i postane dio grada i svakodnevnog života.

Za Benjamina je Sarajevo neodvojivi dio identiteta – grad koji ga je oblikovao, ali i grad koji on, „cijelim svojim bićem“, pokušava oblikovati kroz umjetnost. Murali tako nisu samo estetske intervencije na fasadama već prostor susreta, dijaloga i novih značenja. Oni mogu promijeniti način na koji ljudi doživljavaju grad, sačuvati sjećanje, otvoriti pitanja i javni prostor učiniti bližim njegovim stanovnicima.

Ipak, stvaranje takvih prostora nije bez prepreka. Od složenih procedura za oslikavanje murala i borbe za zidove koje sve češće zauzimaju reklame do neizvjesnosti nezavisne kulturne scene, umjetnost se često mora iznova izboriti za svoje mjesto. U toj borbi Benjaminu snagu daju ljudi s kojima stvara i susreće se, dok njegovu umjetnost i produkciju povezuje jedna šira vizija – vizija društva u kakvom želi živjeti.

Za Urban Magazin govori o odnosu Sarajeva i umjetnosti, street artu koji je sistem prisvojio, ali koji i dalje snažno govori u javnom prostoru, o odgovornosti galerija, izazovima mladih umjetnika i potrebi da se kulturi posveti više pažnje. Na pitanje šta bi volio da ostane važnije od svih murala, festivala i galerija koje je stvorio, odgovara jednom riječju – ljudskost.

Grafiti su nekada bili glas onih koji nisu imali prostor da govore. Danas ih nalazimo u galerijama i na turističkim mapama. Da li je street art pobijedio sistem ili ga je sistem jednostavno prisvojio?

Da ukratko odgovorim na pitanje – sistem je definitivno prisvojio street art. Mnogi ljudi širom svijeta grade karijere i dobro žive od stvaranja, a street art je uveliko postao dio pop kulture. Da li to znači pobjedu nad sistemom ili stranputicu, nisam siguran. Graffiti i druge forme street arta i danas snažno govore u javnom prostoru, na svu sreću, i siguran sam da je to pobjeda.

Prije nego što su nastali Galerija Manifesto i FASADA Festival, postojao je Benjamin koji je prvi put uzeo sprej u ruke. Šta je tada želio reći svijetu, a šta želi reći danas?

Mali Benjamin je samo htio reći svijetu da postoji. Danas pokušava reći da možemo živjeti u boljem društvu, ali da ga zajedno moramo graditi.

Kaže se da gradovi oblikuju ljude. Koliko je Sarajevo oblikovalo tebe, a koliko ti danas pokušavaš oblikovati Sarajevo kroz umjetnost?

Sarajevo je neodvojivi dio mene i oblikovalo me na načine kojih nisam ni svjestan. Sigurno je ostavilo i dobrih i loših tragova. A ja cijelim svojim bićem pokušavam da ga oblikujem. Ono to nekad prihvata, a nekad odbija i tako mi godinama plešemo.

Svaki mural mijenja pogled na prostor. Vjeruješ li da umjetnost zaista može promijeniti način na koji ljudi osjećaju grad ili je to romantična ideja umjetnika?

Siguran sam da umjetnost ima moć da promijeni način na koji ljudi osjećaju grad. Čak i obična fasada može promijeniti osjećaj, a pogotovo umjetničko djelo. Inače sam sklon romantičnim idejama, ali u proteklih deset godina imao sam mnogo dokaza koji potvrđuju ovu tvrdnju.

Obojena klapa već godinama vraća boju javnim prostorima. Kada biraš zid, biraš li prvenstveno arhitekturu, priču tog mjesta ili ljude koji svakodnevno prolaze pored njega?

Nažalost, cijela priča o dozvolama za oslikavanje murala u Sarajevu prekomplikovana je pa često nemamo luksuz biranja. Naravno, uvijek se trudimo uzeti u obzir kontekst prostora i društva oko zida, ali ponekad je priča murala dovoljna.

FASADA Festival doveo je umjetnike iz različitih dijelova svijeta u Sarajevo. Šta oni vide u ovom gradu što mi, koji ovdje živimo, često više ne primjećujemo?

Zapravo, najviše vide ljudskost, neposrednost i otvorenost. Budući da smo prva stvar s kojom se umjetnici susretnu, trudimo se prikazati grad i naše društvo onakvima kakvi jesu. Način na koji pravimo festival drugačiji je od načina na koji se organizuju mnogi festivali u razvijenim zemljama – dok su, recimo, u Njemačkoj festivali mašinerije posvećene produkciji, mi svoj festival, pored stvaralaštva, posvećujemo odnosima, uživanju i lijepom iskustvu.

Javni prostor danas sve više zauzimaju reklame, investicije i komercijalni sadržaji. Da li umjetnost još uvijek ima pravo na zid ili ga mora stalno iznova osvajati?

Kapitalizam je uvijek u prednosti i vodi glavnu riječ. Nažalost, zidovi su češće namijenjeni oglašavanju nego umjetnosti i to je borba koju vodimo godinama. Ljudi puno lakše pristaju na reklamu na svojoj fasadi nego na mural jer ta reklama plaća dio održavanja zajedničkih prostorija zgrade. Ne možemo baš ušetati i oduzeti taj novac stanarima zgrada, ali teško je stajati sa strane i gledati kako javni prostor postaje zagađen reprezentacijama stvari koje ne moramo kupiti, a neko nam govori da su nam neophodne. S druge strane, ako jednom nacrtamo mural na nekom zidu, taj zid postaje namijenjen umjetnosti. Tražimo svoj prostor i nadamo se da će svijest o značaju umjetnosti postati veća.

Manifesto nije samo galerija nego prostor susreta, dijaloga i novih ideja. Šta danas znači otvoriti galeriju u vremenu kada većina umjetnosti živi na ekranima?

Znači dosta muke, znoja i suza. Znači slobodu i moć biranja sadržaja koji je vrijedan i kvalitetan da bi se predstavio publici. Mislim da ekrani nikada neće u potpunosti zamijeniti stvarni svijet i nadam se da će ljudi ostati vjerni fizičkom prostoru. Galerija nije samo prostor predstavljanja umjetnosti već i prostor socijalizacije, razmjene ideja i emocija. Prostor u kojem rastemo. Znači i veliku odgovornost prema društvu.

Koliko je teško ostati vjeran umjetničkoj viziji kada svakodnevno moraš razmišljati i kao producent, organizator i menadžer?

Jako teško. Čak ponekad mislim da sam izgubio svoju umjetničku viziju. Ne znam ni da li sam ikada imao konkretnu viziju. Imam viziju društva u kakvom želim da živim i mislim da i moja umjetnost i produkcija rade u cilju dostizanja te vizije.

Kada govoriš o uspjehu, da li ga mjeriš brojem oslikanih fasada, brojem ljudi koje su one dotakle ili nečim trećim?

Meni je uspjeh kvalitativna kategorija. Ako bih ga sveo na broj fasada, postao bih moler jer bih definitivno obojio više kroz to zanimanje. Jedno umjetničko djelo dira dvoje ljudi na dva različita načina. Nekome se dopadne, nekome ne. Neko razmisli o njemu, nekome je samo lijepa slika. Umjetnost je uspješna samo ako može doprijeti do ljudi, a umjetnik ako može stvoriti takvu umjetnost.

Da li postoji mural ili projekat koji je promijenio tebe više nego publiku kojoj je bio namijenjen?

Prvi mural posvećen mom mentoru Milivoju Kasapoviću definitivno je promijenio mene više nego publiku. Kada sam ga završio, postao sam svjestan da Mile više nije živ. Nakon tog murala odlučio sam, kad god imam priliku, oslikavati murale bazirane na njegovim slikama i na taj način provoditi vrijeme družeći se s njim, ali i nastaviti učiti od njega. Čudan osjećaj i teška promjena.

Nezavisna kulturna scena u Bosni i Hercegovini opstaje uprkos brojnim izazovima. Šta tebi daje snagu da nastaviš graditi nešto što često djeluje kao borba s vjetrenjačama?

Moji Sancho Panze i drugi Don Kihoti. Ljudi koji me okružuju, s kojima gradim, ali i ljudi koje upoznajem kroz svoj posao. Kada bih bio sam, možda bih davno napustio ovo što radim jer zaista često djeluje kao borba s vjetrenjačama i put bez cilja.

Mladi umjetnici danas imaju više mogućnosti nego ikada prije, ali i veći pritisak da budu vidljivi. Šta misliš da je danas najveći izazov za novu generaciju stvaralaca?

Mogućnosti su veće, ali i konkurencija. Teško je pronaći vlastiti izraz u moru različitih izraza i teško je biti i ostati autentičan, ali mislim da je najveći izazov isti onaj koji je uvijek i bio – egzistencija.

Kada bi mogao promijeniti samo jednu stvar u odnosu društva prema umjetnosti i kulturi u Bosni i Hercegovini, šta bi to bilo?

Odnos. Mislim da moramo mnogo pažnje posvetiti naslijeđu i obrazovanju o umjetnosti i historiji umjetnosti.

Postoji li zid koji još uvijek sanjaš oslikati – ne zbog njegove veličine ili lokacije, nego zbog priče koju bi mogao nositi?

Postoji jedan zid u blizini Principovog mosta, odnosno Latinske ćuprije. Taj prostor nosi priču o početku Prvog svjetskog rata, a zid na koji mislim mogao bi nositi priču o miru.

Kada bi za pedeset godina neko pokušao ispričati priču o Benjaminu Čengiću, šta bi volio da bude važnije od svih murala, festivala i galerija koje si stvorio?

Ljudskost.

Na kraju, kada bi Sarajevo moglo odgovoriti na sve što si mu godinama ispisivao bojama, šta misliš da bi ti reklo?

„Benjamine, nađi posao i prestani da s*reš.“

Ne bih ga poslušao.