Razgovarala: Iman della Luna Glušac

Neke stvari nastanu tek kada prestanemo pokušavati da ih učinimo razumljivima svima. Upravo iz takvog odnosa prema stvaranju nastaje i UniUkiyo Marine Mićanović – brend koji torbu ne posmatra samo kao modni dodatak, već kao predmet, statement i produžetak ličnosti.

Marina Mićanović danas živi i radi u New Yorku, gradu koji joj je, kako kaže, dao prostor da svoju kreativnu ekspresiju učini glasnijom. Ipak, Beograd i iskustvo odrastanja na Balkanu ostali su važan dio njenog stvaralačkog identiteta. Između ta dva svijeta razvijala se njena potreba da bude drugačija, da ne prati pravila i da vlastitu viziju ne prilagođava onome što se od nje očekuje.

Njene torbe zato nisu samo torbe. Multifunkcionalne, ručno izrađene i često neočekivanog oblika, one privlače pažnju upravo zato što odbijaju biti predvidive. Marina u njima spaja dizajn, umjetnost, ženstvenost, lično iskustvo i ideju autentičnosti koja se ne može nametnuti, već se mora živjeti.

Sa Marinom smo razgovarali o tome kako je nastao taj prepoznatljivi dizajnerski jezik, šta je New York promijenio, a šta nije, koliko je teško ostati vjeran vlastitoj viziji kada tržište traži razumljivost i sigurnost, te zašto je za nju veći rizik postati predvidiv nego ostati neshvaćen.

Kada ste prvi put shvatili da ne želite praviti „lijepe torbe“, nego nešto što će ljudi morati pogledati dva puta?

Kada sam dobila viziju svoje prve torbe (Icon), koja se nosi kao odevni predmet, prsluk, a ima funkciju torbe, ustvari. Tada se to „ludilo“ rasplamsalo i napravilo još više nastavaka ovog jedinstvenog dizajna, još 2013. godine.

Da li je New York od vas napravio hrabriju dizajnericu ili vas je samo natjerao da glasnije budete ono što ste već bili?

Ja mislim da mi je hrabrost pomogla da dođem u NY i lično i kao dizajner, ali me je definitivno NY naterao da budem glasnija u svojoj kreativnoj ekspresiji i stvaranju. Kao da je deo mene čekao upravo to, da se spoji sa hrabrošću i da bude tamo gde pripada. Zajedno kao celina.

Šta je najviše „Balkan“ u UniUkiyo, iako to na prvi pogled možda niko ne vidi?

Unikatnost. I to se vidi, i te kako. Mi sa Balkana imamo fenomenalne umetnike u svakoj sferi, ali imamo i obrasce (malo zastarele) gde je „sramota“ izaći hrabro i odvažno sa nečim drugačijim i ličnim, a da ne postoji „opasnost“ šta će drugi reći… U NY je prisutno divljenje ideji i hrabrosti da se tako nešto iznese i to mi je mnogo trebalo.

Jeste li ikada napravili nešto što vam je bilo umjetnički važno, ali ste znali da tržište to neće razumjeti? Šta se dogodilo?

Čini mi se da samo takve komade i pravim, uključujući i odevne komade koje sam pravila ranije. Ako napravim nešto što će svi razumeti, osetim u sebi nezadovoljstvo i frustraciju što sam nešto „umanjila“, a to već kao takvo ima svoju vrednost. Tako da se ipak to dogodilo i obećala sam sebi da se više neće događati. Ostajem dosledna svojoj viziji, a razumevanje će za to imati onaj ko ima kapacitet da to razume.

Koliko ste puta morali objasniti ljudima da to što gledaju nije samo torba?

Mnogo puta. Važno mi je da razumeju koncept. Da razumeju da iza svake torbe postoji priča, ali ne ona slatka bajka, već stvaran život i put koji je upravo ta torba prošla. Ona je unikatna zbog ručnog rada, ne samo dizajna. Unikatna je jer je multifunkcionalna, nosiva, a pre svega je statement koji se nosi. To je ipak čitav koncept koji ima svoju „ličnost“ u sebi.

Da li vas više zanima šta žena nosi u torbi ili šta torba govori o ženi koja je nosi?

Ako bih birala, izabrala bih drugo. S tim što to delimično uključuje i ovo prvo. Jer i ja je nosim, pa razmišljam kad je pravim šta ona/on može da stavi u tu torbu, a da joj i dalje bude udobno i da se oseća posebno.

Vaši komadi imaju gotovo neku tjelesnost. Da li vas više zanima kako predmet izgleda ili kako se ponaša na tijelu?

Umetnička vizija i moja estetika su za ovo prvo, tj. kako izgleda… Zato se to i zove statement torba, koja obožava da privlači pažnju svojom unikatnošću, dajući primer jedne autentičnosti koju svi treba da živimo i nosimo u i na sebi.

Postoji li razlika između Marine koja je otišla u New York i Marine koja danas tamo dizajnira? Šta je tačno nestalo između te dvije žene?

Nema razlike. Ista je ona, samo je izoštrila svoja čula i naučila o sebi i lično i profesionalno. Nisam imala mnogo izbora, ili da se razvijam i napredujem ili da stagniram i životarim, a tada ne bi bilo ni ovog divnog intervjua koji mi je trenutno veliko zadovoljstvo. Nije nestalo ništa, nastalo je i nastaje mnogo toga najboljeg. NY u meni budi i menja to staro u novo i perspektivnije.

Šta vas je New York naučio o ambiciji, a šta vas je Balkan naučio o preživljavanju?

Imala sam ambiciju i na Balkanu, dok nije počela da me iscrpljuje do te mere da sam razmišljala sve da batalim, i snove i ideje… baš zbog tog preživljavanja… Ipak, ne može zajedno pod isti „krov“. Dok je NY „video“ moju strast i želju za stvaranjem, dao mi je prostor da naučeno preživljavanje sa Balkana postepeno eliminišem. Iako je dosta toga promenjeno u tom smislu, osećam da ima još uvek nekih delova „naučenog“ i tako ukorenjenog iz tog sistema preživljavanja… Ali i to je proces, pa se i to rešava…

Da li ste ikada imali trenutak u kojem ste pomislili: „Ovo je previše moje, niko ovo neće razumjeti“?

Jesam, više puta. Ali vremenom sam shvatila da je upravo ono za šta u prvom trenutku pomislim da je možda „previše moje“ često ono što najviše treba da uradim. Ne mora svako da razume ono što stvaram, važno mi je da prepozna osećaj i autentičnost iza toga. Mislim da dizajn gubi smisao kada pokušavamo da ga učinimo razumljivim svima.

Moda danas često govori o „statement pieces“. Šta je vaš statement koji nikada niste morali izgovoriti?

Torba sama po sebi. Njen koncept. Njeno postojanje i izgled. Extraordinary je ono što ne možete naći bilo gde, što nosi emociju, što u sebi sadrži strast i ozbiljnu autentičnost. Ne onu na silu stečenu, već onu prirodnu koja se često izgubi da bi bili deo mase, pa se onda vraća da bi iz te mase izašli.

Da možete izbrisati jedno pravilo iz mode, koje bi to bilo?

Ja lično ne verujem u pravila i uopšte ih ne pratim. Ali ono što „vidim“ jeste da stvari moraju da se „slažu“. Moja estetika to ne podržava, pa bih možda, eto, to istakla.

Koji je najbizarniji kompliment koji ste dobili za svoj dizajn?

„Izgleda skroz cool, a šta je to?“ Možda nije najbizarnije, ali to mi je prvo palo na pamet. Primećujem podeljenost „mišljenja“. Ranije sam se obazirala na to, a sada se obazirem jedino na konkretno nešto i to sa pokrićem. E, to mi ima smisla i to je konstruktivno.

Da vam neko sutra ponudi neograničen budžet, ali traži da napravite nešto što će se sigurno prodavati, biste li pristali?

Mislim da ne bih to mogla. Predložila bih mu/joj fenomenalnu strukturu upravo postojećeg, uz potpunu garanciju da baš ovo ovako unikatno može da se prodaje.

Šta je veći rizik za dizajnera: biti neshvaćen ili postati predvidiv?

Postati predvidiv. Neshvaćenost dilujemo sa sobom… U smislu da je to potpuno u redu i da je to stvar koja se čak i podrazumeva, da ne kažem i poželjna… Naša lična percepcija toga da smo neshvaćeni je lična stvar.

Da li danas još uvijek dizajnirate za osobu koju zamišljate ili za ljude koje susrećete na ulicama New Yorka?

Ja prvo zamislim sebe u tome. Svaki susret je moje ogledalo i deo tog susreta sam ja. Tako da mi slike dizajna dolaze prirodno date kao najlepši blagoslov, a to jeste i kroz susrete i kroz sebe.

Koji dio sebe još uvijek niste pretvorili u dizajn?

Ne znam da li bih mogla da izdvojim jedan deo sebe koji još nisam pretvorila u dizajn. Mislim da se i ja, kao i moj rad, stalno menjam. Ono što stvaram uvek na neki način nosi deo mene iz određenog trenutka, ali postoje slojevi koje tek upoznajem i koji će verovatno tek pronaći svoj oblik kroz dizajn. Znam da je u jednoj fazi to bio deo ženstvenosti, ali videla sam kako se i to prebacilo i baš zaživelo kroz moje torbe.

Postoji li nešto što nikada ne biste stavili na svoju torbu, bez obzira na trend?

Da, postoji. Labubu, ona vrlo neprikladna igračka ili privezak koji, BTW, podsećaju na Teletabise.

Kada biste morali izabrati samo jednu svoju torbu koja bi preživjela narednih 30 godina — koju biste spasili?

Icon bag, moja prva torba. Iz nje su nastale sve druge.

Šta biste voljeli da ljudi osjete kada prvi put dodirnu UniUkiyo, prije nego što uopšte shvate šta gledaju?

Nežnost, kvalitet, moć, snagu i jednu energiju onog što je zauvek i što će biti i postojati uvek.

Da li vam je važnije da vas neko prepozna kao dizajnericu ili kao umjetnicu?

Možda više kao umetnicu, jer moje ideje, stvaralaštvo i inovativnost obuhvataju mnogo više od samog dizajniranja. Biti umetnik za rešenja, za kreaciju, za lepotu, za život, to je nešto što mi je draže.

Šta danas želite dokazati, ako išta i kome?

Ranije sam za to imala potrebu, sada samo sebi želim svaki dan da pokazujem i ukazujem na vrednosti i na to šta sve moje postojanje može doprineti ovom svetu.

Šta jedna Beograđanka ima u svojoj torbi, a jedna Njujorčanka nema?

Spontanost. Njujork me je naučio da u torbi nosim sve što mi treba za ceo dan, a Beograd da ipak ostavim malo prostora za ono što nisam planirala.