Emina Gegić: Voljela bih da institucije u BiH što prije shvate stvarnu vrijednost naše dijaspore u svijetu

Više od dvije decenije između Sarajeva i Italije, između jezika, kultura i različitih životnih iskustava, književnica, dramaturginja i scenaristica Emina Gegić gradi svoj umjetnički put u prostoru koji ne poznaje jednostavne granice. Autorica romana, drama i scenarija, ali i predavačica kreativnog pisanja, kroz svoje stvaralaštvo istražuje identitet, pripadnost, unutrašnje borbe čovjeka i hrabrost da se izađe iz poznatih okvira.

Odlazak iz Sarajeva za Eminu Gegić bio je bolan, ali i presudan trenutak koji je oblikovao njen umjetnički glas. Danas Italiju i Bosnu i Hercegovinu ne vidi kao suprotstavljene prostore, već kao dva važna dijela vlastitog iskustva. U razgovoru za Urban Magazin govori o domu i pripadanju, emigraciji, pisanju, generacijama koje dolaze, ulozi umjetnosti i nevidljivoj vezi koja je i dalje povezuje sa Sarajevom.

Već više od dvije decenije živite između Bosne i Hercegovine i Italije. Da li čovjek nakon toliko godina počne pripadati objema zemljama ili na kraju ostane pomalo stranac u obje?

Sve se na kraju svodi na jedno ključno pitanje: šta je za nas dom? Život u inostranstvu nas može držati u tom čudnom procjepu gdje smo, u zavisnosti od dana, dvije potpuno oprečne stvari. Nekada se možemo osjećati kao nepoželjan stranac sa čudnim naglaskom, a već sljedećeg trenutka kao egzotični „special guest“ kojeg svi žele u svom društvu, tražeći ekskluzivu. Nekada smo domaćin koji fascinira druge, a nekada se osjećamo kao oličenje lošeg ugostiteljstva, poput restorana sa žoharima. A onda se vratimo u domovinu i isto nam se to desi. To traženje identiteta je kao život na rollercoasteru u kojem nam nikad nije dosadno. On nas stavlja pred ekstremna iskustva koja nas tjeraju da rastemo i gradimo najbolju verziju sebe.

Ja se danas ne osjećam kao stranac ni u jednoj državi, jer sam spoznala da je moj dom tamo gdje sam ja i gdje mi je lijepo.

Često govorite da je odlazak iz Sarajeva bio bolan, ali i presudan za vaš umjetnički razvoj. Šta vam je emigracija uzela, a šta dala?

Bol je nešto što sam naučila da disciplinujem i nije slučajno što je moj novi roman, koji izlazi krajem godine, naslovljen „Disciplina bola“. Fizički odlazak iz Sarajeva nije bio lak. To je kao kada ostavite partnera jer shvatite da ljubav sama po sebi nije dovoljna. Nedostajao nam je zajednički projekat, nedostajala je odgovornost, reciprocitet. U tom poslijeratnom periodu, Sarajevo i ja smo bili umorni. Sjećam se da sam tada često gledala u prozore, neki su bili bez stakala, drugi sa polomljenim ručkama. Više nisam mogla da podnesem to ruševno stanje Sarajeva, a ni same sebe.

Odlučila sam da krenem dalje. Svaka moja prepreka na putu, svaki slijepi ugao, svaki pogrešan voz u koji sam u inostranstvu ušla bile su prilike da naučim nešto novo i da nikada ne ponovim istu grešku. Za nas umjetnike je neophodno izaći iz zone komfora. Neophodno je istraživati terene, mentalitete, odnose sa drugima i sa samim sobom. Biti pisac za mene je jedna prelijepa misija koja mi, na sreću, servira obroke na sto.

Pišete romane, drame i scenarije. Šta vam svaki od tih formata dopušta da kažete, a drugi ne može?

Svaki format nudi slobodu izražavanja u vlastitim okvirima, a ja se nikada nisam plašila ni izražavanja ni istraživanja novih formi. Zabavljala sam se kao dijete prelazeći iz jednog formata u drugi, kao na nekoj transverzalnoj plovidbi okeanom sa mojim likovima.

Scenarij i drama su dio kolektivne umjetnosti, ovise o budžetu, glumcima, režiseru, o energiji seta… To je zabavan rad, ali nas odnos sa ljudima u ekipi ponekad udalji od suštine. Roman je, s druge strane, potpuna autokratija. S obzirom na to da sam s godinama postala samotnjak, shvatila sam da mi je najveći užitak pisati romane. U tišini.

Radim i kao ghostwriter, takozvani „pisac duh“, što se odlično slaže sa onim eremitom u meni. Kao profesionalni pisac, pišem i prodajem romane za druge osobe koje se u javnosti potpisuju kao autori. Možda ste čitali nešto što sam ja napisala, a da to i ne znate.

Dramaturg mora pažljivo slušati ljude. Imate li osjećaj da danas, u vremenu brzih reakcija i društvenih mreža, sve manje zaista slušamo jedni druge?

Mislim da smo kao društvo na korak od kraha i dva koraka od ponovnog rođenja. Ono što primjećujem je konstantna potreba za vanjskom potvrdom vrijednosti. Imamo hitnu potrebu da budemo viđeni. I eto, viđeni smo. I previše. A pjesnikinja Alda Merini kaže: „Pokrij se, vidi ti se srce, a oni će ti ga iskidati na komadiće.“

Živimo u vremenu velikih pomjeranja. Mijenjaju se sistemi odgoja, odnosi, prava. Djeca se više ne tuku, srećom, brakovi se raspadaju, žene konačno zarađuju više, svijest se budi. Kolektivna svijest se budi. Ljudi se traže, ali i lutaju. Mislim da je to samo jedna konfuzna faza, udaljena tek korak od ravnoteže. Nadam se da ćemo uskoro početi zaista da se vidimo, a ne samo da se gledamo; da ćemo početi da se čujemo, a ne samo da slušamo.

U vašim djelima često su u središtu obični ljudi i njihove unutrašnje borbe. Šta vas najviše zanima kada gradite neki lik?

Da, ja pišem o običnim ljudima koji posjeduju herojsku unutrašnju arhitekturu. I kada kažem herojsku, ne mislim na onu mitsku, recimo Herkulesovu, ili onu velikih historijskih figura poput Tesle, Linkolna ili Majke Tereze. Dosad nisam pisala o takvim likovima. Zanimaju me ljudi koji posjeduju hrabrost ili onu prijeko potrebnu dozu „luckastosti“ da naprave radikalan zaokret kada je to neophodno. Ljudi koji su spremni da kažu „ne“ svijetu kakav jeste, samo zato što im taj svijet ne dozvoljava da budu autentični.

Naravno, zanimaju me i njihove rane, njihovi lični karnevali, laži u koje vjeruju, tajne koje nose. Ali, da bi me neki lik zaista privukao, i ovdje govorim o glavnom liku, mora posjedovati snagu slobodne volje. Mora biti spreman da zakorači u nepoznato i preuzme odgovornost za sopstvene postupke.

Predajete scenarij i kreativno pisanje mladim autorima u Italiji. Kakve priče žele ispričati današnje generacije i po čemu se razlikuju od vaše?

Kao i sa mojim likovima, kada radim sa studentima, bitno mi je da budu autentični kao pisci. Bitno mi je da nauče da budu i neposlušni, da se ne pokoravaju slijepo pravilima i trendovima. Primijetila sam da mladi ljudi pokušavaju pomiriti teror sa radoznalošću i zato im, kada radim s njima, prvenstveno budim tu radoznalost. Ono što ih zanima nije puko pričanje o svijetu, već odnos pojedinca i samog tijela pojedinca sa tim svijetom. Žive u vremenu u kojem se postavljaju filteri između njih i stvarnosti, i nekada im se to čini kao jedino rješenje. Seksualna sfera im često stvara nelagodu, jer se u njoj sudaraju njihova ranjivost i ta potreba za definicijama od kojih zapravo pokušavaju pobjeći.

Ključna razlika između moje i njihove generacije je možda upravo u toj potrebi za definisanjem i „viđenjem“. Dok oni odrastaju pod imperativom društvenih mreža, gdje stalno moraju konstruisati i dokazivati svoju vrijednost vani, moja generacija je imala luksuz da se gubi bez svjedoka.

Često se odrasli, da ne kažem ostarjeli ljudi, žale na te nove generacije, govore da su razmaženi, neposlušni, nesposobni. Ali sjetimo se da je još Platon smatrao da će nove generacije, zato što se oslanjaju na zapisane tekstove umjesto na pamćenje i usmeni dijalog, postati površne. Dakle, to je samo naš drevni, antički strah koji je, na kraju krajeva, potpuno neosnovan.

Koliko je danas teže biti autor nego prije dvadeset ili trideset godina? Imamo više mogućnosti za objavljivanje, ali i mnogo više buke.

Mislim da zapravo nije teže. Danas imamo kompletan uvid u tržište: znamo koji su procenti prihvatljivi, koje klauzule treba staviti u ugovore, a istraživački rad koji smo nekada morali obaviti prije samog stvaranja danas je neuporedivo lakši i brži. Stvari se mijenjaju nabolje.

Naročito ako se vratimo u prošle vijekove i uporedimo „nekad“ i „sad“, shvatit ćemo da autorice konačno mogu potpisati svoja djela sopstvenim, ženskim imenom, bez prepreka koje je nekada postavljao „muški“ klub umjetnika i kritičara. Sve je manje predrasuda da žena nije u stanju istraživati ozbiljne društvene teme. Na kraju, ako pomislimo samo na to koliko je tehnički bilo teško pisati romane rukom ili na pisaćoj mašini u odnosu na to koliko je danas lako napraviti više verzija jednog teksta, rekla bih da je došlo do ogromne evolucije.

Jedini stvarni problem danas je hiperprodukcija. U tom mnoštvu pisaca i knjiga ključno je pronaći jasan orijentir, kako za čitaoce tako i za nas autore.

Često se govori da umjetnost treba mijenjati svijet. Vjerujete li još u tu ideju ili mislite da je njena uloga danas drugačija?

Svijet je prevelika kategorija da bismo ga mijenjali umjetničkim djelima. Ali ako jedna knjiga, jedna slika ili samo jedna scena uspiju uvjeriti čovjeka da skine filtere i pogleda vlastitu stvarnost, to je već tektonska promjena. Umjetnost nas vraća našoj autentičnosti. Ona ne mijenja svijet, već nam pomaže da promijenimo sebe ili da se vratimo na fabrička podešavanja.

Bosna i Hercegovina i Italija imaju potpuno različite kulturne tradicije. Šta ste iz jedne kulture prenijeli u drugu, a šta ste morali ostaviti iza sebe?

Veliki dio mog stvaralaštva je zapravo posvećen mojim korijenima. Kroz moja djela, Italijani su imali priliku da saznaju mnogo toga o nama i našem mentalitetu, što na neki način smatram i svojom misijom.

Iz te naše kulture zadržala sam sve ono što me čini sretnom i snažnom: naš specifičan duh, našu rezilijenciju, ponos, hrabrost i lojalnost. S druge strane, u Italiju sam došla sa spoznajom da neke stvari moram ostaviti iza sebe. Ostavila sam nedisciplinovanu bol, našu tradicionalnu potrebu da stalno udovoljavamo drugima i tu naviku da pomažemo na sopstvenu štetu.

Postoje li teme kojima se stalno vraćate, iako ih svaki put ispričate na drugačiji način?

Bosna i Hercegovina je sigurno ta tanka crvena nit koja prožima sva moja djela, nekada u većoj, nekada u manjoj mjeri, ali je uvijek na neki način prisutna kao moj emotivni i stvaralački temelj.

Pored toga, teme kojima se neprekidno vraćam su život u procjepu između unutrašnjih lomova i vanjskih pritisaka, kao i strastveno razbijanje nametnutih ljuštura, od nacionalnih i rasnih do seksualnih kategorizacija. To su motivi koji se ciklično pojavljuju u mom radu, mada se sa svakim novim rukopisom trudim napraviti estetski i formalni iskorak, kako bi svako djelo bilo potpuno novo, neistraženo područje u odnosu na prethodno.

Koliko su rat, sjećanje i osjećaj pripadnosti neizbježni u stvaralaštvu autora koji dolazi iz Bosne i Hercegovine?

Pa, to je moja rana. Kao što sam maloprije objasnila, i moji likovi imaju rane, ali ono što ih čini protagonistima je upravo taj „bezobrazluk“ da mijenjaju stvari nabolje, ta hrabra inicijativa u potrazi za ravnotežom. Jer ljepota leži u skladu, a najzanimljivije, najdublje ljepote stvorene su upravo na ranama.

Iako više fizički ne živim u Sarajevu, ja jesam i vjerovatno ću uvijek biti stanovnik Sarajeva koji živi između korica knjige. Moja pripadnost i moje sjećanje nisu geografski prostor, oni su moj književni prostor.

Vaše stvaralaštvo često spaja lično iskustvo i univerzalne priče. Gdje povlačite granicu između autobiografskog i književne fikcije?

Te granice su zapravo nevidljive. Sve što se dešava oko pisca je potencijalna priča. Znate kako se u šali kaže: pisci su najgori prijatelji jer, dok vi plačete i ispovijedate im se, oni vam suosjećajno dodaju maramicu, a u glavi već hvataju bilješke.

Kada autor pravi orkestraciju likova, u svakom od tih likova se nalazi po jedan dio njega. Pa čak i kada je u pitanju lik serijskog ubice. To, naravno, ne znači da su pisci potencijalne ubice, već da je sposobnost da zaronimo u najmračnije i najsvjetlije dijelove ljudske psihe prirodan dio kreativnog procesa.

Već više od decenije u Italiji sarađujem sa psihijatrima i psihoterapeutima na metodi kreativno-terapeutskog pisanja, te često držim seminare o terapeutskom efektu pisane riječi. Upravo je ova tanka linija između proživljenog, potisnutog i izmaštanog najčešći predmet naših istraživanja i razmišljanja.