Jasna Diklić: Ljubav i odanost prema ljudima kojima je stalo do mene ostaju moja pokretačka snaga

Razgovarala: Iman della Luna Glušac

Postoje umjetnici koji u prostor ne ulaze samo svojom pojavom, nego energijom, iskustvom i istinom koju nose. Jasna Diklić jedna je od njih.

Više od pola stoljeća živi između scene i stvarnosti, između likova koje je stvarala i vremena kojima je svjedočila. Njena gluma nikada nije bila samo zanat; u njoj uvijek postoji nešto od života samog – njegova ranjivost, snaga, tišina, humor i borba. Kroz decenije rada nosila je brojne ženske sudbine, a između privatnog života i pozorišnih uloga prepoznavala onu tanku liniju između realnosti i fikcije.

Od sarajevskih pozorišnih scena do ratnih godina, kada je umjetnost bila način da se sačuva ljepota i vjera u bolje ljude i bolje svjetove, pa sve do novih filmskih priča, Jasna Diklić ostaje vjerna umjetnosti i potrebi da bude angažovana u vremenu u kojem živi. Govori o Sarajevu koje se mijenja, mladim glumcima, tehnologiji, pozorištu i odgovornosti umjetnika, ali i o vlastitom odnosu prema životu i radu.

Povod za ovaj razgovor je nagrada Velika povelja Leotara za najbolju žensku ulogu u filmu „Paviljon“ Dine Mustafića. S Jasnom Diklić razgovaramo o ulozi koja ju je dotakla, o ljudima koje društvo više ne vidi, Sarajevu koje se mijenja, ratnom teatru i predstavi „Sklonište“, generacijama koje dolaze, ali i o onome što nakon više od pet decenija rada još uvijek ostaje najvažnije – radu, ljubavi, odanosti i umjetnosti koja je, kako kaže, „između ostalog, i utjeha“.

Za ulogu u filmu „Paviljon“ dobili ste Veliku povelju Leotara za najbolju žensku ulogu. Šta vas je kod ovog lika dotaklo i zbog čega ste osjetili da je to priča koju morate ispričati?

Često se govori o glumačkom senzibilitetu, ali to je upravo ono što me je uvelo u priču, kao i rediteljski koncept. Prepoznala sam važnost ove ideje i željela sam biti dio poruke koju ona nosi. Nagrada je potvrda da su u našem poslu jako važni i partneri, kao i svi ostali učesnici.

„Paviljon“ govori o ljudima koje društvo često prestane da vidi. Koliko umjetnost danas ima odgovornost da govori u ime onih koji su nevidljivi?

Da, „Paviljon“ govori o okrutnosti odnosa uposlenika u staračkom domu, kao i o društvu koje to toleriše.

Vi ste glumica koja je kroz karijeru nosila mnoge ženske sudbine. Šta ste naučili o ženama kroz sve likove koje ste igrali?

Privatnost i uloge u teatru su se decenijama ispreplitale, vrlo je tanka linija između realnosti i fikcije. Neke sam moje glumačke likove u potpunosti razumjela, a neke ne. Neke likove sam zavoljela i mogla sam ih odbraniti, a neke ne… Kao u životu! Jedna drugoj smo mnogo darivale!

Vi ste jedno od lica kulturnog Sarajeva. Kada danas gledate grad koji se promijenio – šta vas raduje, a za čim žalite?

Prirodno je da se gradovi mijenjaju, prirodno je da nosimo sentiment i nostalgiju za prošlim vremenima, ali ono što me rastužuje jeste odnos prema Gradu. Devastacija svugdje, na razne načine. Grad je kao živo biće, mora se njegovati, imati poštovanja prema njemu. To danas nije tako. Stanovnici Grada moraju da nauče da budu Građani.

Igrali ste i u vremenu kada je umjetnost bila pitanje hrabrosti, posebno tokom rata u Sarajevu. Šta vas je tada držalo na sceni kada je bilo najteže?

Držala me svijest o tome da umjetnost može u tim vremenima osvijetliti ljepotu koju ona nudi, pa tako i vjera da postoje neki bolji ljudi i bolji svjetovi.

Predstava „Sklonište“ ostala je jedan od simbola ratnog teatra. Kako danas gledate na snagu umjetnosti u trenucima kada se društvo raspada?

Društvo se nikada neće raspasti, jer postoji umjetnost. To je pokazala i predstava „Sklonište“, koja je u takvim teškim vremenima govorila jezikom ljubavi i humora. Bez mržnje.

Danas se mnogo govori o mladim glumcima i novim generacijama. Šta im najviše nedostaje, a šta vas kod njih inspiriše?

Ima izuzetno talentovanih mladih glumaca, volim njihovu energiju i glumačku inspiraciju. Treba im još malo iskustva i eto nam dostojne zamjene!

Pripadate generaciji koja je gradila odnos s publikom kroz živu riječ i neposredan susret. Kako doživljavate današnje vrijeme ekrana, brzine i kratke pažnje?

Često komentarišem pogubnost moderne tehnologije, a onda odem na Netflix i gledam sjajne serije i filmove. Treba imati mjeru u svemu!

Postoji li uloga koju niste igrali, a osjećate da još uvijek negdje živi u vama?

Sve uloge koje sam dobila s razlogom su bile moje, a ostale su otišle nekom drugom.

Kada pogledate unazad, koja je bila najteža scena koju ste morali odigrati – ne kao glumica, nego kao čovjek?

Bilo je nekoliko uloga, ali glumac uvijek igra nekog drugog. To treba imati na umu.

Kroz decenije rada ostali ste snažno prisutni u kulturnom prostoru, svjedočeći različitim vremenima i promjenama. Šta za vas danas znači biti umjetnica koja iskustvom, radom i vlastitim glasom nastavlja otvarati važne teme?

Ja ne živim život samo glumice, ja živim mnoga turbulentna vremena i imam potrebu da ponudim svoju kritičku recepciju, da budem angažovana i u tom prostoru i vremenu.

Da danas možete razgovarati s mladom Jasnom koja tek ulazi u svijet glume, šta biste joj rekli?

Rad, rad i samo rad… Ubirat će se plodovi posvećenosti!

Koja je najvažnija lekcija koju vam je umjetnost dala o životu?

Umjetnost je, između ostalog, i utjeha!

Šta je za vas danas veći uspjeh – nagrada, aplauz publike ili osjećaj da ste nekoga dotakli svojom ulogom?

Sve pomalo!

Nakon više od pet decenija umjetničkog rada, šta još uvijek budi onu istu iskru zbog koje i dalje stvarate?

Ljubav i odanost prema ljudima kojima je stalo do mene.