Elma Hodžić: Kustosica koja čuva sjećanje, ali ne da mu da spava

Razgovarala: Besima Svraka
Foto: Dženat Dreković

Bila je zima. Elma Hodžić, studentica četvrte godine fakulteta, prvi put je pala na ispitu. Uplakana je napustila zgradu Filozofskog fakulteta i, umjesto da krene prema tramvajskoj stanici, skrenula je prema Historijskom muzeju BiH. Pustila ju je teta Advija, kasnije Elmina draga kolegica, da uđe besplatno u muzej. Tamo ju je dočekala priča o ratu – dovoljno gorka da je podsjeti za kojim porazima (ne) vrijedi plakati. Bio je to prvi put da ju je taj muzej utješio. Kasnije, nakon položenih ispita i istraživanja za magistarski rad, bavila se procesima kolektivnog sjećanja na rat kroz muzejsku praksu. Istraživački put ponovo ju je doveo u muzej. Potaknuta pričom o njegovom preživljavanju u postratnom društvu, počela je volonterski raditi – u vrijeme kada volontiranje u kulturi nije bilo uobičajeno. Otvorenost muzeja, naslućena onog trenutka kad ju je Advija srdačno pustila unutra, bila je razlog da ostane duže nego što je planirala. Muzej joj je, kako kaže, dao konkretnost stvarnog života – onu vrstu stvarnosti koja je, ako nju pitate, ljekovita.

Elma Hodžić je već dvanaest godina uspješna kustosica i historičarka umjetnosti koja istražuje kako muzeji, predmeti i spomenici pričaju naše kolektivno sjećanje – i kako se taj narativ može mijenjati da bi služio društvenoj pravdi i obrazovanju. U ovom razgovoru pratimo njen put od studentske radoznalosti i volonterskog angažmana do projekata muzejske pedagogije, zajedničke participacije i etičkog pristupa traumatskom naslijeđu – o tome šta ju je oblikovalo, šta je željela mijenjati na početku i šta danas želi promijeniti.

S obzirom na to da si magistrirala Komparativnu književnost i historiju umjetnosti na koji način te je taj interdisciplinarni background pripremio da sagledaš muzej kao prostor pripovijedanja, a ne samo prostor čuvanja predmeta?

Ako je život zaista u nekoj cikličnoj putanji koja će me opet staviti pred životne raskrsnice, ja bih ponovo birala isto. Disciplina i širina koju sam usvojila kao učenica Prve bošnjačke gimnazije pokazale su se kao dobra osnova za nastavak školovanja na humanističkim naukama. Imala sam privilegiju da moji učitelji budu profesori Dževad Karahasan i Marko Vešović – ali i njihovi mlađi saradnici. Oni su me naučili pripovijedati, vladati procesom pisanja, promišljati. Po meni, muzej je zbirka priča. Prizivam tu i misao Dževada Karahasana, koji je govorio o čovjekovoj potrebi da prkosi prolaznosti i da u umjetnosti traži tragove vječnog trajanja. Muzej je, za mene, upravo takav san o vječnom trajanju – živa, žilava, dinamična, prilagodljiva forma kroz koju čovjek mašta da nadvlada vrijeme. Eksponati mi, zapravo, služe kao most prema naraciji – ne pasivni artefakti, već aktivni svjedoci koji u sebi nose značenja, kontekste, tišine i odsutnosti.

Kroz književnost sam naučila razmišljati o strukturi narativa, o simbolima, o slojevima teksta i podteksta. Kroz historiju umjetnosti – razumjeti vizualni jezik, kompoziciju, vrijeme, stil, formu. Te dvije discipline usmjerile su me da u muzejskoj postavci uvijek tražim glas pripovjedača – bilo da dolazi iz predmeta, iz vremena ili iz publike. Kroz muzejsku praksu naučila sam koliko je važno kome i kako pripovijedamo – i da ta pripovijest, ako je pažljivo ispričana, ima moć da ostane dugo u čovjeku.

Šta je za tebe zgrada Historijskog muzeja BiH – prostor u kojem svakodnevno boraviš, stvaraš?

Zgrada Historijskog muzeja BiH je mnogo više od arhitektonskog okvira za čuvanje eksponata – ona je sama po sebi artefakt. Njena pojava jednako snažno kao i kolekcije koje udomljava. Svakodnevno se suočavamo s vrlo konkretnim preprekama: nedostatak grijanja, ograničeni tehnički kapaciteti, oštećenja konstrukcije. Oduvijek sam imala posebnu sklonost prema arhitektonskim ruinama. Možda jer u njima prepoznajem ono ranjivo, nezaštićeno, a time i vrijedno brige. Nevjerovatno je kako ta staklena struktura reaguje na vanjski svijet – kako „diše“ s promjenom svjetla, temperature, godišnjeg doba. Arhitektura muzeja je fizička manifestacija njegove politike otvorenosti – staklena fasada kreira prostor koji se ne ograđuje od društva, već mu se otvara. Zanimljiva mi je i njena unutrašnja logika: kombinacija savremenih materijala i centralnog dvorišta koje ima eho bosanskog sloga. Centralni izložbeni prostor – takozvani kubus – izuzetno je zahvalan kustoski, minimalistički okvir koji dopušta da predmet dobije punu pažnju publike.

Historijski muzej BiH je kroz projekte poput „Opkoljeno Sarajevo“ kontinuirano proširivao zbirku građe i uključivao glasove građana, preživjelih opsade. Ti si u tom procesu kustosica koja često poziva na participaciju zajednice. Možeš li opisati jedan konkretan susret, s osobom, s pričom, iz tog procesa koji je promijenio kako si i sama razumjela opsadu, možda te iznenadio ili natjerao da promijeniš perspektivu u postavci?

Privilegija je raditi na procesu prikupljanja muzejskih priča. Ključno je razumjeti da se sjećanje na opsadu ne može svesti na jedinstvenu, linearnu naraciju, ona je polifonijska, složena mreža glasova, perspektiva i iskustava koja se nadopunjuju. Za mene je svaki susret bio dio kontinuiranog učenja, ne samo o samoj opsadi, već o ljudskoj otpornosti, ali i o složenosti kolektivnog pamćenja. Obraduje me kada ljudi, nakon što povjere predmet muzeju, dođu ponovo da prijateljima i porodici pokažu svoje predmete u novom okruženju. U najljepšem sjećanju mi je razgovor sa gospodinom Janesom Tadićem, koji je muzeju ustupio baner Miss Sarajevo. Rad sa roditeljima ubijene djece „Opkoljenog Sarajeva“ bio je jedno od najintenzivnijih iskustava u mom radu. Ti ljudi su za mene postali mnogo više od sagovornika u projektu, oni su postali važan dio mog života i izvan službenih okvira muzeja.

Kažeš da je rad sa roditeljima ubijene djece jedno od najintenzivnijih iskustava. Kako u izložbama balansirate između prikaza boli i prostora za nadu? Kako u timu pristupate etici izlaganja osjetljivih priča i koje korake poduzimate da ne instrumentalizirate tuđu bol? Koliko snažno prikazati bol, a koliko dati prostora za nadu i rekonstruiranje?

Kada radimo s traumatskim naslijeđem, estetski ton izložbe uvijek se povlači pred etičkim i semiotičkim. Ipak, to ne znači da nestaje, naprotiv, riječ je o neprekidnom balansiranju: između prikazivanja boli, koja je neizbježna i mora biti jasno artikulisana, i stvaranja prostora za dostojanstvo, tišinu, nadu, i barem pokušaj razumijevanja. Za mene je muzej, prije svega, prostor za razumijevanje iskustva.

Primjer rada na „Sarajevskom spomenaru“, spomen-sobi posvećenoj ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, bio je jedno od najtežih, ali i najdublje smislenih kustoskih iskustava. Suočeni smo s temom koja u sebi nosi krajnju ranjivost, govorimo o djeci, o prekinutim životima čija se nevinost ne može ničim opravdati, i o roditeljima koji danas žive s tišinom praznog mjesta koje se ne da ispuniti. Ova izložba ne pripovijeda samo o smrti, ona nosi tihu prisutnost života koji je nasilno zaustavljen. Jedan od ključnih izazova bio je kako sačuvati dostojanstvo ogromnog broja predmeta unutar vrlo ograničenog prostora. Predmeti koje su roditelji donijeli, školske sveske, omiljene igračke, fotografije, sitne lične stvari, dobijaju gotovo status relikvije. Trebalo ih je pažljivo „umuzejiti”, s punim poštovanjem prema onome što oni danas predstavljaju. Posebno smo vodili računa o tonu izložbe: izbjegavali smo senzacionalizam, patetiku, ali i eufemizme. U krajnjoj liniji, muzej ne može izliječiti ličnu ranu. Ali može biti prostor u kojem se bol pokazuje, ali i priznaje. Mjesto gdje tišina ne znači zaborav, nego prisustvo. I možda, u toj tihoj prisutnosti, rana našeg društva počinje zacjeljivati.

Muzej kao institucija je i politički subjekt. U kontekstu Bosne i Hercegovine, sa „više historija“, različitih narativa, kako Muzej reaguje na pritiske, društvene, političke, da određene priče budu tihe, marginalizirane ili reinterpretirane? Kako reagujete kada se od tebe ili Muzeja traži da revidirate ili prilagodite historiografski narativ pod vanjskim pritiscima? Možeš li navesti slučaj i način na koji ste odgovorili?

Muzej nosi odgovornost prema onome što predstavlja, ali i prema onome što izostavlja. U kontekstu Bosne i Hercegovine, gdje ne postoji jedinstveni državni narativ, niti jasno definisana kulturna politika, muzeji djeluju unutar duboko fragmentiranog društvenog tkiva. U takvom društvu, muzej nerijetko osjeća pritiske da određene priče utiša, marginalizira ili reinterpretira. Ono što nas donekle razlikuje od muzeja u drugim sistemima jeste specifičnost institucionalnog okvira: izostanak jasnog državnog aparata koji bi definisao kulturnu politiku ili diktirao muzeološku liniju. Taj vakuum ima paradoksalnu posljedicu, kad nema novca, često ima slobode. A gdje postoji sloboda, mora postojati i odgovornost.

Odavno me napustila potreba da muzej romantiziram. Muzeji nisu nevini, oni su produžetak slike koju sistem ima o sebi, otjelovljenje društvene uobrazilje. U toj slici često se pokušava ukrotiti sjećanje, predstaviti poželjna verzija historije. To je proces koji nosi duboku nelagodu, ali i izazov: kako ostati vjeran etici profesije kad se očekuje ideološka lojalnost? Ne sjećam se da smo kao kolektiv ikada direktno pristali na reviziju narativa pod vanjskim pritiscima, naše borbe su drugačije prirode. Kako uopšte preživjeti kad si ničiji? Možda kod nas pritisci da se određene teme utišaju, preoblikuju ili izostave, dolaze u prikrivenim oblicima, kroz budžete i institucionalne prioritete. Ipak, ono što nas na neki način oslobađa jeste upravo ta institucionalna praznina. Ali ono što muzej može – i mora – jeste da se odupre toj potrebi da bude udoban. Na kraju dana, kad već nema sistema koji bi nas uobličio, onda postoji nešto što je bolji kompas od plate i pozicije – mogućnost da budemo istinoljubivi. Volim istinu. A to je, možda, najvrijedniji oblik ljudske i kustoske slobode.

U jednom intervjuu si rekla da umjetnost i naslijeđe često izgube vezu s onim što ljudi zaista žive. Kako ti u svojoj kustoskoj praksi premošćuješ jaz između visoke muzejske estetike i svakodnevnog iskustva publike?

Umjetnost i naslijeđe nerijetko skliznu u izolaciju, postanu suštinski udaljeni od onoga što ljudi zaista žive. U svom kustoskom radu stalno pokušavam razbiti tu elitističku auru muzeja. Ne zato da bih obezvrijedila sadržaj, već da bih ga vratila tamo gdje i pripada – u život.

Važno je da muzej prevaziđe svoju naslijeđenu ulogu elitne institucije. Podsjetimo, muzeji su nastali otvaranjem kraljevskih zbirki, dakle kao sistemski čin „davanja“ kulture narodu, ali bez stvarne redistribucije moći nad tim naslijeđem. I ta struktura se dugo zadržala: muzej zna, publika uči. A čini mi se da je važno da muzej postavlja dobra pitanja, ne samo da daje odgovore. Naslijeđe nije vlasništvo institucije, ono pripada zajednicama koje ga žive, prenose, redefinišu. Zato stalno postavljam sebi dva pitanja: kome pričam i zašto? Ta pitanja me drže blizu ljudi, ne da bih im „nudila sadržaj“, već da bih s njima dijelila mogućnost da ga zajedno oblikujemo.

U nekoliko projekata bavili ste se pitanjem spomenika koji su zastarjeli, koji nose ideološke terete, ili više ne odgovaraju načinu kako zajednica želi da ih se sjeća. Kako vidiš budućnost spomenika u BiH, da li ih treba uklanjati, reinterpretirati, dopunjavati, ili ipak ostaviti kao dokument vremena?

Volim govoriti o spomenicima kroz konkretne primjere, jer se tek tada vidi koliko je slojevita njihova pozicija u savremenom društvu. Jedan od mojih prvih radnih zadataka bio je vezan za Spomen-park Vraca u Sarajevu. Organizirali smo akcije čišćenja i promocije parka, a paralelno pokušavali spasiti jednu njegovu jedinicu, spomenik Stratišta, u narodu poznat kao Spomenik heroini Drugog svjetskog rata Radojki Lakić, autora Alije Kučukalića. Ono što je važno znati jeste da je spomenik, kao i sam park, dijelio sudbinu muzeja koji je učestvovao u njegovom podizanju – i kao da je, simbolično, zajedno s njim potisnut iz aktivnog društvenog sjećanja. Ostavljen na liniji razgraničenja, godinama je bio izložen vandalizaciji, ignorisanju, povremenom prisvajanju.

Sjećam se dana kada smo, nakon dužeg traganja, pronašli jedan dio skulpture i – doslovno – na improviziranim muzejskim kolicima ga dovukli do muzeja. Ostavili smo ga u bašti, gdje i danas čeka restauraciju. Ta restauracija se još nije desila. A kada će, ne zna se. To je možda i najpreciznija slika odnosa prema spomenicima u BiH: oni nisu uklonjeni, ali nisu ni stvarno prisutni. Lebde negdje između ignorisanja i nesigurne reinterpretacije. Kao društvo, vrlo smo precizni kada pamtimo zulum koji nam je neko nanio, ali kolektivno brzo zaboravljamo. I ne bi to možda bio toliki problem da nismo istovremeno skloni radikalnim rezovima, brisanju, pa i protjerivanju „nepoželjnih“ sjećanja. Ako ne vrijeđa, ako ne poziva na nasilje, onda postoji prostor da opstane, ne kao predmet divljenja, već kao materijalna fusnota jedne epohe. Brisanjem tragova ne rješavamo problem, samo ga potiskujemo. A potisnuto se, znamo, uvijek vraća – često u neugodnim oblicima.

Publici često bude nejasno koliko stručnog, arhivističkog, istraživačkog rada stoji iza jedne izložbe. Proces prikupljanja građe, razgovora s ljudima, konzervacije, restauracije traje jako dugo. Možeš li nas kratko provesti kroz taj poces – od ideje, prikupljanja građe, izbora objekata, etičkih i tehničkih pitanja restauracije, postavke i otvorenja?

Uvijek se prvo rodi ideja. Često iz nečeg krajnje ličnog. Ja obično krećem od muzeja, od onoga što već postoji u našim zbirkama, pa onda širim istraživačku mrežu kroz literaturu, arhive, terenski rad, razgovore s ljudima. Kako muzej ne operiše sa velikim produkcijskim budžetima, rijetko je moguće proći kroz sve faze onako kako bi to teorija propisala. Ipak, kad tema ima težinu, nađe se način. Ove godine pred naš tim je postavljen izazov da osmislimo izložbu o doprinosu žena u obnovi bosanskohercegovačkog društva nakon 1945. i 1995. godine. Iza toga stoji višemjesečni proces: intervjuirali smo žene širom BiH, putovali, prikupljali priče, kopali po arhivima srodnih institucija. Nakon toga slijedi izrada tematsko-izložbenog plana: odabir narativa, selekcija materijala, razrada prostornih i sadržajnih cjelina. Poseban trenutak je predaja građe dizajnerskom timu. Uvijek je uzbudljivo gledati kako se muzejska priča – često tiha i linearna – transformiše u prostor, u boju, u vizualni jezik. Tu negdje i sama izložba počinje „živjeti“. I postoji jedna posebna radost u muzeju – radost ponovnog početka. Svaka izložba vas vrati na nultu tačku znatiželje. I svaki put se vratimo osnovnom pitanju: šta još nismo rekli?

Ti si autorica koncepta Bajke o muzejskom kraljevstvu, projekta usmjerenog ka najmlađoj publici, u kombinaciji sa ilustracijom, pričom, maskotama, muzejskim predmetima. To je jasan primjer kreativnog spoja edukacije i umjetnosti. Koji je najveći izazov u tom projektu, kako pretvoriti muzejsku građu u bajku, da bude razumljiva i zanimljiva djeci, i šta si ti naučila od djece u tom procesu?

Djeca su najiskrenija publika. Njih ne možete impresionirati ambalažom. Ako im nije zanimljivo, znate to odmah. Za mene jedino rad s djecom ima potpunog smisla. „Bajka o muzejskom kraljevstvu“ nastala je iz želje da najmlađima pokažemo da muzej nije prostor u kojem se samo šapuće i hoda oprezno, već i prostor u kojem se može postavljati pitanja, igrati, maštati i učiti bez pritiska. Najveći izazov je pretvoriti građu, koja je formalna i opterećena historijom, u bajku, a da ne izgubimo vjerodostojnost ni prema predmetu, ni poštovanje prema djetetu. Djeci ne prenosim znanje, nego otvaram mogućnost da postavljaju pitanja. Radionice ne zasnivamo na takmičenju, nego na zajedničkom prevazilaženju izazova. Učimo ih da recikliraju, da misle kreativno, da muzej ne doživljavaju kao zatvoren prostor autoriteta, nego kao prostor igre, odgovornosti i mašte. Oni mene uče šta je smislen život, uče me jasnoći. Ako ne mogu djetetu ispričati priču, znači da je ni sama nisam dovoljno razumjela. Uče me i tome da priče vrijede samo ako u sebi nose mogućnost nade. Napisala sam nedavno i nastavak “Bajke o muzejskom kraljevstvu”, to su priče za velike i male muzeoljupce. Ove priče su moj poklon muzeju za 80. rođendan – način da kroz riječi izrazim poštovanje i povezanost s mjestom koje mi je pomoglo da sazrijevam, da maštam i da u konačnici otkrijem šta bih mogla biti kad porastem.

Gledajući naprijed, koje teme u historiji Bosne i Hercegovine i njenom naslijeđu misliš da su trenutno nedovoljno istražene ili promovirane, a ti bi ih voljela pokrenuti kroz Muzej u sljedećih nekoliko godina?

U posljednje vrijeme sve više razmišljam o važnosti lokalnih historija, onih koje ne ulaze u zvanične muzejske narative, ali žive u jeziku, pamćenju zajednice, predmetima svakodnevice. Zanimljivo, upravo me jedno lično iskustvo, udaja u Gračanicu, otvorilo prema drugačijem sagledavanju prostora, naslijeđa i pripadanja. Kroz novu porodičnu priču ušla sam u mikrohistorije koje su bile izvan mog dotadašnjeg profesionalnog horizonta. Shvatila sam koliko je historiografija, ali i kustoska praksa s njom, često ograničena urbanim, centralizovanim pogledom. U toj perspektivi, mnoga znanja, jezici i naslijeđa ostaju nevidljivi.

Zato bih u budućnosti voljela razvijati projekte koji se bave lokalnim memorijama, usmenom historijom, zaboravljenim toponimima i svakodnevnim kulturnim praksama širom Bosne i Hercegovine. Vjerujem da upravo u tim “malim pričama” leži potencijal za novi, inkluzivniji model kolektivnog pamćenja, onaj koji ne posmatra periferiju kao marginu, već kao ravnopravnog nosioca znanja i identiteta. Muzej tu može biti ključan prostor povezivanja, osluškivanja i prevođenja, mjesto gdje i najmanja priča može postati dio šire kulturne slike.

Upravo ovaj tvoj odgovor na moje pitanje pokazuje da ti kustosku praksu ne vidiš samo kao posao, već kao misiju, koja se tiče identiteta, zajednice, društvene transformacije. Koliko je teško u ovom okruženju održavati tu misiju, da muzejska praksa ostane angažirana, korisna, etička, u svakodnevnim izazovima: birokracija, finansije, politički pritisci, infrastruktura i ko su ti u tom radu najvažniji saveznički partneri u Muzeju, u zajednici, u inostranstvu?

Isprva sam morala biti stalno u muzeju, osjećati svaki kutak, raditi direktno s građom da bih zaista razumjela šta radim. Ali s vremenom sam shvatila da je neophodno i da sama stalno učim izvan muzeja, kroz putovanja, čitanje, razgovore s ljudima iz raznih oblasti. To mi pomaže da iznova pronađem smisao u svakodnevnim izazovima. Moji najvažniji saveznici u muzeju su kolege i kolegice, oni su mi često bili i mentori i inspiracija. Posebnu zahvalnost osjećam prema direktorici Elmi Hašimbegović, koja mi je, kao i čitavoj jednoj generaciji mladih ljudi, pomogla da se preobrazim u kustosicu.

Kao kustosica, historičarka umjetnosti, angažovana u muzeologiji, kako održavaš svoje profesionalno i kreativno gorivo? Koji su tvoji načini da se kroz sva ta istraživanja, putovanja, čitanje, stalno budeš motivirana da nastaviš dalje?

Moram priznati da je rad za mene jedna vrsta fokusa i psihoterapije. Baviti se kulturom jeste napor, ali i privilegija. Ponekad nepriznata, ali i dalje privilegija. Kad sam počela raditi, uvela sam sebi malu praksu: svaki dan moram napraviti tri stvari – hajr prema sebi, prema ljudima koje volim, i prema društvu u kojem radim. Vjerujem da imam odgovornost prema vremenu koje mi je dato, i prema svemu onome što mi je samo kratko povjereno na čuvanje. Sve se može kupiti i napraviti, osim vremena. I zato hoću da to vrijeme bude ispunjeno najdubljim smislom. Uz to, strašno me uzbuđuje pomisao da kroz kulturu simbolički upravljamo vremenom. Kada vam donesem neku priču iz prošlosti, ja sam vam donijela nešto što više nije prisutno, ali jeste i dalje stvarno. Upravljajmo pažljivo! U tom duhu, trudim se i da budem pažljiva sa vašim vremenom.

Šta si željela promijeniti na početku kad si došla u Historijski muzej BiH, a šta danas, nakon toliko godina rada, želiš promijeniti?

I tada i sada, smetao mi je u muzeju rat kao tema, kao osnova muzejske naracijske strukture. Kao neko u porodičnoj historiji nosi ozbiljan talog ratnog iskustva, ja sam od rata htjela pobjeći i pokazati da u bosanskohercegovačkoj historiji ima mnogo neistraženih fenomena i metoda kojima ih možemo prikazati. Unatoč želji i pacifističkom duhu koji je vremenom postajao samo snažniji, ja se i dalje bavim ratovima. Voljela bih da se rat u muzejima prikazuje tako da nam pomogne da razumijemo njegovu kompleksnost i posljedice. I da rata više nikad ne bude.