Razgovarala: Elma Fišić
Foto: Maja Topčagić
Kreativna direkcija: KENSHO Communications & Media

Priča na ovoj ljetnoj naslovnici Urbana hronološki počinje u Gradskoj biblioteci u Goraždu, gdje je jedna srednjoškolka, čitajući o genetičkom inženjerstvu, prvi put shvatila čime želi posvetiti svoj život. Godinama kasnije, Anela Hujdurović postaje jedna od vodećih stručnjakinja iz oblasti medicinske genetike u Bosni i Hercegovini, osnivačica prvog genetičkog savjetovališta u zemlji i naučnica čiji rad prati savremene svjetske naučne tokove. U razgovoru za Urban govori o genetici kao nauci koja mijenja medicinu, ali i o etici, odgovornosti i empatiji bez kojih naučna otkrića ne bi imala puni smisao. Ovo je priča o znanju koje ne poznaje granice, o hrabrosti da se u Bosni i Hercegovini grade pionirski projekti i o uvjerenju da je najveći kapital koji čovjek može steći upravo znanje!

Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da genetika neće biti samo predmet Vašeg interesovanja, nego životni poziv? Šta Vas je u toj nauci toliko privuklo da joj se potpuno posvetite?

Naravno, tačno se sjećam dana i prostora. Bila je to Gradska biblioteka Goražde – mjesto gdje sam prva znanja usvajala i razvijala osjećaj znatiželje, osjećaj potrebe za razumijevanjem kompleksnijih stvari. To je bilo vrijeme kada sam paralelno bila zaljubljenik u psihologiju Frojda i genetičko inženjerstvo. Samo jedna riječ, jedan pasus knjige o genetičkom inženjerstvu bio je dovoljan da shvatim da je to moj poziv. Bila sam treći razred prirodnog smjera gimnazije. Svjesnost da smo i tada, prije 15 godina, imali mogućnost manipulacije genetskim materijalom, poboljšanja osobina kod biljnih vrsta, otpornosti na utjecaje virusa i štetočina, bila je prekretnica da se upitam šta sve možemo uraditi s ljudskim genomom, u kom pravcu tu možemo ići, ali i nešto bez čega dan, pa ni danas, ne prođe – uvijek prisutno pitanje etike. Dinamika, mogućnost konstantnog, kontinuiranog izučavanja i shvatanja ljudskog porijekla i humane, kompleksne, ali s druge strane prekrasne fiziologije. Mogućnost da shvatite, na najdubljem nivou, u osnovi, u suštini, nastanak, porijeklo i dinamiku morfoloških karakteristika kod ljudi, ali nažalost i oboljenja.

Naslijeđe nikada nije cijela priča

Genetika je nauka koja se bavi onim najdublje zapisanim u nama. Da li Vas je rad s genima učinio svjesnijom koliko smo određeni naslijeđem, a koliko ipak slobodni da oblikujemo vlastiti život?

Genetika me naučila da naslijeđe nikada nije cijela priča. Geni predstavljaju temelj – oni nose informacije o našim predispozicijama, ali nisu konačna presuda o tome ko ćemo postati. Savremena nauka sve više potvrđuje da na način na koji se geni ispoljavaju značajno utiču okruženje, životne navike, stres, ishrana, fizička aktivnost i brojni drugi faktori. Upravo zato vjerujem da se sloboda ne nalazi u tome da biramo s čim smo rođeni, već u tome kako odgovaramo na ono što nam je dato. Ne možemo promijeniti svoju genetsku osnovu, ali možemo u velikoj mjeri oblikovati način na koji živimo, učimo, razvijamo se i donosimo odluke. Rad s genima učinio me poniznijom pred kompleksnošću ljudskog bića, ali i optimističnijom. Nauka nas uči da čovjek nije proizvod samo biologije niti samo okruženja, već njihovog neprekidnog dijaloga. U tom prostoru između naslijeđa i izbora nalaze se odgovornost, ali i najveći potencijal za lični razvoj.

U Vašem poslu susreću se vrhunska nauka i vrlo intimne ljudske priče. Kako ostati profesionalno sabran kada znate da jedna informacija koju saopćavate može promijeniti nečiji pogled na budućnost?

Mislim da upravo svijest o težini te informacije zahtijeva najveći stepen profesionalnosti. U medicinskoj genetici ne saopćavamo samo rezultate analiza – razgovaramo s ljudima o nečemu što može uticati na njihove odluke, porodicu i način na koji doživljavaju vlastitu budućnost. Zbog toga svaka riječ mora biti tačna, odmjerena i izgovorena s empatijom. Genetski nalaz rijetko predstavlja apsolutnu sigurnost; najčešće govori o vjerovatnoćama, rizicima i mogućnostima, a upravo je to prostor u kojem stručnost i odgovorna komunikacija postaju jednako važne kao i laboratorijski rezultat. Profesionalna sabranost za mene ne znači emocionalnu distancu. Naprotiv, znači biti dovoljno smiren da u trenutku kada je nekome najpotrebnije ponudite jasnoću umjesto straha, znanje umjesto pretpostavki i podršku umjesto neizvjesnosti. Empatija nije suprotnost nauci – ona je ono što nauci daje smisao. U genetičkom savjetovanju vrlo brzo shvatite da nijedan nalaz nije samo medicinska informacija – iza svakog rezultata stoje čovjek, porodica i život koji se nastavlja živjeti. Možda je upravo to najveća lekcija koju sam naučila – da istinska snaga nije odsustvo ranjivosti, nego sposobnost da joj se pristupi svjesno i odgovorno. Kao klinički genetičar mogu ponuditi naučno utemeljene informacije, stručno vođenje i podršku, ali pacijenti me svakodnevno podsjećaju da su otpornost, ljubav prema porodici i sposobnost prilagođavanja često mnogo snažniji nego što i sami vjeruju. To je privilegija ovog poziva – biti svjedok ne samo izazovima koje genetika može donijeti, već i izuzetnoj ljudskoj sposobnosti da se s njima nosi.

Dio Vašeg rada posvećen je onkologiji. Šta biste voljeli da ljudi danas bolje razumiju kada govorimo o odnosu između genetike i karcinoma?

Genetika u onkologiji nije samo odgovor na pitanje zašto se bolest javila, već i važan alat koji pomaže u donošenju najboljih odluka za svakog pojedinca. Genetičko testiranje može pomoći u procjeni nasljednog rizika kod zdravih osoba s opterećenom porodičnom anamnezom, omogućavajući pravovremenu prevenciju i individualizirani plan praćenja. Kod osoba koje su već oboljele, odabir odgovarajućeg genetičkog testa i analiza relevantnih gena mogu biti ključni za razumijevanje prirode bolesti, procjenu rizika za članove porodice, ali i izbor personalizirane terapije kada za to postoje jasne medicinske indikacije. Zato je izuzetno važno da se testiranje provodi ciljano, uz stručnu procjenu i genetičko savjetovanje, jer prava informacija, u pravo vrijeme, može značajno uticati na tok liječenja i kvalitet života.

Osnovali ste prvo genetičko savjetovalište u Bosni i Hercegovini. Koliko je hrabrosti potrebno da u jednom sistemu koji još uvijek traži svoje mjesto za genetiku odlučite graditi nešto što prije Vas nije postojalo?

Mislim da je u tom trenutku to bila kombinacija hrabrosti i jedne zdrave doze ludosti. Vodila me iskrena želja da našem zdravstvenom sistemu i ljudima ponudim ono što je nedostajalo – mjesto gdje će genetičko savjetovanje biti dostupno, stručno i usmjereno na čovjeka. Istovremeno, bila sam potpuno svjesna svog stručnog znanja iz genetike, ali gotovo potpuno nesvjesna svega što poduzetništvo zaista podrazumijeva. Nisam znala kako funkcionišu tržište, finansije, marketing, administracija, vođenje tima ili razvoj proizvoda. Sve su to bile lekcije koje ne učite na fakultetu. Rasla sam zajedno s tim projektom i većinu tih škola platila vlastitim greškama. Danas se često našalim da mi je vjerovatno takva karma – sve važne lekcije u životu platim malo skuplje. Ali upravo zbog toga ih nikada ne zaboravim. Naučile su me da vizija sama po sebi nije dovoljna; potrebno je svakodnevno učiti, prilagođavati se i razvijati jednako brzo kao i ideja koju stvarate. Upravo iz tog iskustva rodila se hrabrost za novi iskorak. Ovoga puta u svijet poduzetništva ušla sam mnogo svjesnije, odlučnije i s jasnom strategijom. Tako je nastao FitGene – prvi nutrigenetički test na tržištu Bosne i Hercegovine i Balkana. Nastao je kao spoj nauke, kliničkog iskustva i želje da personalizirana medicina postane dio svakodnevne brige o zdravlju, a ne privilegija malog broja ljudi. FitGene je rezultat sinergije mog dugogodišnjeg rada u medicinskoj genetici i ogromnog znanja i iskustva uvaženog profesora Keitha Grimaldija, jednog od pionira nutrigenetike u svijetu. Posebnu vrijednost cijeloj priči daje činjenica da je potencijal ovog projekta prepoznala još u fazi ideje i moja poslovna partnerica i ambasadorica brenda, Amra Džeko, koja je odlučila postati dio ove vizije. Za mene je to bila potvrda da kada iza jedne ideje stoje znanje, kvalitet i iskrena namjera da stvorite vrijednost za društvo, onda ona prirodno pronađe ljude koji u nju vjeruju. Kada danas pogledam unazad, shvatam da nisam gradila samo dvije kompanije. Gradila sam sebe. Naučila sam da naučnik razmišlja kroz dokaze, a poduzetnik kroz odgovornost, viziju i spremnost da svaki novi izazov pretvori u priliku za rast. Vjerujem da je upravo spoj te dvije perspektive ono što danas predstavlja moj najveći profesionalni kapital.

Prepreka nije mjesto iz kojeg dolazimo, nego granice koje sami sebi postavimo

Radili ste i učili u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Da li Vas je neko iskustvo posebno uvjerilo da se vrhunska nauka može graditi i ovdje?

Rad u inostranstvu dao mi je priliku da upoznam različite naučne sisteme, ali i jednu vrlo važnu istinu – vrhunsku nauku ne određuje geografija, već ljudi, način razmišljanja i spremnost da kontinuirano učite. Imala sam privilegiju učiti od izuzetnih stručnjaka i raditi u sredinama koje njeguju izvrsnost, interdisciplinarnost i kulturu znanja. To me nije navelo da poželim ostati vani, već me uvjerilo da sve ono što naučim mogu donijeti i graditi ovdje. Često kažem da dolazak iz manje sredine ponekad može biti i prednost. Postoji veliki broj međunarodnih stipendija, edukacijskih programa i profesionalnih usavršavanja upravo za zemlje u razvoju ili zemlje slabijeg ekonomskog i socijalnog statusa. Ako ste spremni raditi, učiti i prepoznati prilike, vrata vrhunskih svjetskih univerziteta i institucija zaista su otvorena. Ono što me posebno ohrabrilo jeste spoznaja da su najveći svjetski stručnjaci često izuzetno dostupni i velikodušni kada prepoznaju iskrenu želju za učenjem. Mnogi od njih spremni su da vam budu mentori, da podijele svoje znanje i da vas vode kroz profesionalni razvoj, bez obzira na to odakle dolazite. Zato vjerujem da najveća prepreka često nije mjesto iz kojeg dolazimo, nego granice koje sami sebi postavimo.

Da li Vas budućnost genetike više fascinira ili ponekad i pomalo plaši? Šta nam to sve danas tehnologija omogućava – koje su njene prednosti u nauci?

Budućnost genetike me prije svega fascinira, ali mislim da bi svaki naučnik koji iskreno razumije razmjere tehnološkog napretka trebao osjećati i određenu dozu opreza. Historija nas uči da tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša – njena vrijednost zavisi od načina na koji je koristimo i etičkog okvira koji je prati. Danas, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji, svjedočimo promjenama koje su prije samo nekoliko godina djelovale nezamislivo. AI alati već pomažu u prepoznavanju fenotipskih karakteristika rijetkih genetskih sindroma analizom fotografija lica, ubrzavaju interpretaciju ogromnog broja genetskih varijanti i pomažu ljekarima da brže dođu do dijagnoze, posebno kod rijetkih bolesti gdje su godine čekanja često predstavljale najveći problem za pacijente. Istovremeno, algoritmi sve više pronalaze svoju ulogu u onkologiji, predviđanju odgovora na terapiju i razvoju personalizirane medicine. Međutim, upravo zato što ove tehnologije postaju toliko moćne, jednako brzo moramo razvijati i etičke standarde. Umjetna inteligencija može analizirati milione podataka u nekoliko sekundi, ali ne može preuzeti ljudsku odgovornost, empatiju ni kliničko rasuđivanje. Vjerujem da budućnost neće pripadati ni isključivo ljekarima ni isključivo umjetnoj inteligenciji, već njihovoj sinergiji. Najbolji rezultati nastajat će onda kada vrhunsku tehnologiju bude koristio stručnjak koji razumije nauku, čovjeka i etičku odgovornost koju nosi svaka medicinska odluka. Upravo u toj ravnoteži vidim budućnost genetike – ne kao zamjenu za čovjeka, nego kao najmoćniji alat koji smo do sada imali da ljudima pružimo precizniju, bržu i kvalitetniju zdravstvenu zaštitu.

Danas se sve češće govori o personaliziranoj medicini i liječenju prilagođenom pojedincu. Da li ulazimo u eru u kojoj će genetika iz temelja promijeniti način na koji razumijemo zdravlje i bolest?

Vjerujem da budućnost medicine neće biti definisana pitanjem koju bolest liječimo, nego pitanjem koga liječimo. To je suština personalizirane medicine. Decenijama je medicina počivala na principu prosjeka – razvijali smo terapije i preporuke koje su bile namijenjene većini. Međutim, biologija nas uči da prosječan pacijent zapravo ne postoji. Svaki čovjek nosi jedinstvenu kombinaciju genetskih, epigenetskih i okolišnih faktora koji utiču na rizik od bolesti, odgovor na lijekove, metabolizam i tok liječenja. Upravo zato genetika danas postaje jedan od najvažnijih temelja moderne medicine, jer nam omogućava da od reaktivnog modela – u kojem liječimo bolest kada se ona razvije – pređemo prema prediktivnoj, preventivnoj i istinski personaliziranoj medicini. To više nije vizija budućnosti. Danas genetske informacije već usmjeravaju izbor onkoloških terapija, pomažu u dijagnostici rijetkih bolesti, određivanju farmakoterapije kroz farmakogenomiku, a sve značajniju ulogu imaju i u nutrigenetici, gdje razumijevanje genetskih specifičnosti pojedinca omogućava individualizirane preporuke o ishrani i životnim navikama. Upravo iz tog uvjerenja nastao je i FitGene – kao pokušaj da personalizirana medicina izađe iz okvira naučnih radova i postane dio svakodnevne brige o zdravlju. Naravno, genetika nikada neće zamijeniti klinički pregled, iskustvo ljekara niti značaj životnog stila. Ona nije odgovor na sva pitanja, ali je vjerovatno najmoćniji alat koji smo dobili da bolje razumijemo biološku individualnost svakog čovjeka. Smatram da će najveći iskorak medicine u narednim decenijama biti upravo u tome da prestanemo prilagođavati pacijente terapijama i počnemo terapije prilagođavati pacijentima. To nije samo tehnološki napredak – to je potpuno nova filozofija medicine, utemeljena na nauci i usmjerena na čovjeka.

Identitet je mnogo više od onoga što nosimo u svojim genima

Iza impresivne profesionalne biografije stoje godine discipline, odricanja i stalnog učenja. Šta Vas i danas, nakon svih priznanja i uspjeha, najviše pokreće?

Kroz različite faze života pokretale su me različite ambicije. Nekada su to bili znanje, dokazivanje i želja da pomjeram profesionalne granice. Danas je kruna svih mojih ambicija jedna nova titula – titula majke. Ona je u meni probudila potpuno novu snagu, odgovornost i želju da stvaram nešto što će imati trajnu vrijednost, ne samo za mene već i za generacije koje dolaze. U javnosti se najčešće vide titule, priznanja i uspjesi, ali rijetko ono što im prethodi – godine učenja, neuspjeli pokušaji, padovi, teške odluke, gubici, napetost koju često nesvjesno ponesete kući, gdje porodica i vama bliski ljudi budu svjedoci i okuse gorčinu vašeg rada, preispitivanja i odgovornosti da izaberete prave ljude koji će dijeliti vašu viziju. Uspjeh gotovo nikada nije pravolinijski put i mislim da je važno o tome govoriti iskreno i dati tome više prostora. Ono što me i danas pokreće nije želja da skupljam nove titule, nego da stvaram novu vrijednost. Poseban entuzijazam osjećam u trenutku kada se ideja počne pretvarati u nešto stvarno – bilo da je riječ o novom projektu, proizvodu ili rješenju koje može unaprijediti nečiji život. Volim cijeli taj proces stvaranja, od prve ideje i brojnih preispitivanja do trenutka kada vidite da ono što ste gradili zaista ima smisla i donosi korist ljudima. Pokreću me ljudi i njihove priče. Privilegija je imati znanje koje nekome može pomoći da bolje razumije svoju bolest, donese važnu odluku ili barem osjeti da kroz izazov ne prolazi sam. Ako svojim radom mogu dati makar mali doprinos da nekome olakšam put kojim prolazi, onda vjerujem da moj posao ima istinsku svrhu. Zato mi danas najveća motivacija nije da budem uspješnija od drugih, nego da svakog dana stvaram više vrijednosti nego jučer – kao genetičar, poduzetnica i, prije svega, kao majka. Jer na kraju, ono po čemu ćemo ostati zapamćeni nisu titule koje smo nosili, već vrijednost koju smo ostavili ljudima iza sebe.

Čini se da ste uspjeli sačuvati onu rijetku kombinaciju profesionalne ambicije i lične jednostavnosti. Kako čovjek ostaje prizemljen kada mu se otvaraju svjetske prilike i velika profesionalna priznanja?

Prije svega, moram priznati da mi je ovo jedno od najljepših pitanja, jer ga doživljavam kao veliki kompliment. Iskreno vjerujem da čovjek ostaje prizemljen onda kada zna ko je i odakle dolazi. Mene su oblikovale vrijednosti koje sam ponijela iz porodice – poštenje, rad, odgovornost i poštovanje prema ljudima. To su temelji kojima se uvijek vraćam, bez obzira na to gdje se nalazim ili kakve mi se prilike otvaraju. Nauka vas vrlo brzo nauči poniznosti. Što više učite, sve ste svjesniji koliko još toga ne znate. Zbog toga velika priznanja nikada nisam doživljavala kao cilj, nego kao odgovornost da nastavim raditi još bolje. Naravno, postoje trenuci kada vas uspjeh može ponijeti i mislim da bi bilo neiskreno reći da se to nikada ne dogodi. Ali upravo tada je važno vratiti se sebi, ljudima koji vas poznaju izvan svih titula i vrijednostima koje vas podsjećaju šta je zaista važno – a tome sam se uvijek znala vratiti zahvaljujući svojoj porodici i svojoj bazi.

Kada biste danas razgovarali s djevojkom koja je u srednjoj školi prvi put otkrivala genetiku, šta biste joj rekli o putu koji je čeka? Imate li neku poruku za mlade ljude u BiH koji bi se upustili u neka drugačija istraživanja, ali ih sabotira pritisak tržišta i egzistencije?

Rekla bih joj da će put biti mnogo teži nego što može zamisliti, ali i mnogo ljepši nego što trenutno vjeruje. Da će biti trenutaka kada će sumnjati u sebe, kada će joj se činiti da ide sporije od drugih i kada će pomisliti da su neki snovi preveliki za sredinu iz koje dolazi. Ali bih joj rekla i da nikada ne potcjenjuje snagu upornosti, jer sam upravo zahvaljujući njoj ostvarila gotovo sve ono što je nekada izgledalo nedostižno. Rekla bih joj i da više vjeruje sebi. Da bude nježnija prema sebi i manje samokritična, jer sam s vremenom shvatila da težnja izvrsnosti ne smije prerasti u teret perfekcionizma. Ponekad je mnogo važnije da nešto završite i napravite prvi korak nego da cijeli život čekate da bude savršeno. Savršenstvo često usporava, dok napredak uvijek pokreće. Voljela bih da ranije nauči i koliko je važno svjesno uživati u procesu. Toliko sam puta bila usmjerena prema sljedećem cilju da sam zaboravljala zastati i biti ponosna na put koji sam već prošla. I možda najvažnije od svega – da nikada ne zaboravi prepoznati trenutak kada treba stati, odmoriti i udahnuti. Ne zato što odustaje, nego zato što se za najveće životne i profesionalne iskorake ne pripremamo samo radom, već i sposobnošću da obnovimo sebe. Ponekad je upravo pauza ono što nam da snagu za najveći zalet.

Razumijem dileme mladih ljudi u BiH – egzistencija, tržište rada i osjećaj nesigurnosti realni su i ne treba ih romantizirati. Ali isto tako vjerujem da nikada nije bilo više prilika za one koji su spremni učiti, graditi međunarodne saradnje i biti najbolji u onome što rade. Danas znanje više nema granice – ono putuje mnogo brže nego ljudi. Možda će zvučati paradoksalno, ali mislim da naša najveća prednost nije to što dolazimo iz male zemlje, nego što smo često naučeni da se borimo za svaku priliku. Ta upornost, kada se spoji sa znanjem, postaje ogromna konkurentska prednost. I zato bih svoju mlađu verziju, ali i sve mlade ljude, podsjetila na nešto u što i danas duboko vjerujem: ne dozvolite da vam okruženje određuje domet vaših snova. Znanje je jedini kapital koji raste svaki put kada ga podijelite i jedina investicija koju vam niko ne može oduzeti.

Nakon svega što ste vidjeli i naučili, šta danas vjerujete da je suština ljudskog identiteta – ono što nas zaista čini ljudima?

Paradoks mog poziva je da, što više razumijem genetiku, sve više poštujem ono što se njome ne može objasniti. Svakodnevno radim s ljudima u njihovim najranjivijim trenucima i tada shvatite da čovjeka ne određuje samo njegova biologija; određuju ga karakter, vrijednosti, sposobnost da voli, da oprosti, da izdrži i da pronađe smisao čak i onda kada okolnosti nisu na njegovoj strani. Jačina koju bira kada život piše manje lijepe priče, karakter koji ostaje jak i dosljedan u teškim vremenima i sposobnost lakoće voljenja, prihvatanja i zahvalnosti. Kroz svoje porijeklo, odgoj i profesionalni put uvijek sam vjerovala i vjerujem da je identitet mnogo više od onoga što nosimo u svojim genima. To je način na koji živimo svoje vrijednosti, kako se odnosimo prema ljudima i osjećamo druge – empatija, koju smo u doba brzine tehnologije tako lako zanemarili.