Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Collegium Artisticum
Umjetnik Roger Dale je tokom ljeta 2024. godine u galeriji Collegium Artisticum otvorio izložbu “Struthof, 100 pogleda prema slobodi”. Kroz izložbu je predstavljen ciklus od 100 slika naslikanih tokom ljetnih i jesenjih mjeseci 1994. godine na području nekadašnjeg nacističkog koncentracionog logora Struthof. U ovoj seriji Dale nudi jedinstven pogled na prekrasni krajolik, pružajući promatračima priliku da vide prirodu u svom najljepšem izdanju, dok u isto vrijeme duboko priziva tragičnu prošlost mjesta. Kroz rad Rogera Dalea, ovaj kontrast između prirodne ljepote i ljudske patnje postaje gotovo metafizička meditacija o pomirenju i nadi. Umjetnik je svoj projekt zamislio kao izraz solidarnosti prema žrtvama rata u Bosni i Hercegovini, ali i kao širi komentar na sve ratove i tragedije kroz historiju.
Roger Dale je rođen u Engleskoj, školovao se u Kanadi i Francuskoj, a trenutno živi u Strasbourgu. Kroz slikarstvo prenosi snažne poruke i iskustva, koja se protežu daleko izvan granica vlastite zemlje. U ovom razgovoru, Roger Dale će podijeliti svoja razmišljanja o nastanku ove serije slika, inspiraciji koja je stajala iza njih, te o značaju umjetnosti u savremenom svijetu.
Vaše slike prikazuju pejzaž oko koncentracionog logora Struthof. Možete li nam reći šta Vas je motivisalo da odaberete ovo specifično mjesto za svoja umjetnička istraživanja? Kako je nastao ovaj ciklus?
Došao sam u Alsace kao student 1977. godine. Slučajno sam otkrio koncentracioni logor Struthof, što me duboko potreslo, jer nisam znao da takvo mjesto postoji. Logor se nalazio u planinama, 50 kilometara od mjesta gdje sam boravio. Bio je to logor političkog karaktera, u kojem su bili zatočeni protivnici nacističkog režima. Prije nego što je logor osnovan, taj lokalitet je bio skijalište s fantastičnim pejzažem, što je dodatno zagolicalo moju maštu.
Kao slikar, ubrzo sam počeo istraživati paradoks između ljepote prirode i ljudske patnje. Sve te impresije su bile prisutne u mojoj glavi gotovo deset godina. Godine 1994., s pojavom prizora iz logora u Bosni i Hercegovini, fraza „nikad više“ postala je besmislena. Morao sam nešto učiniti – i tako sam počeo slikati. Uradio sam seriju od 100 slika. Proveo sam 50 dana na lokalitetu logora, uz posebne dozvole koje sam morao dobiti da bih boravio tamo. Razmišljao sam o događajima u logoru Struthof, ali i o onome što se dešavalo u Bosni i Hercegovini.
Kontrast između predivnog pejzaža i prizvuka ljudske patnje koja se tamo odvijala je veoma snažan. Prisutan je u gotovo svim memorijalnim mjestima stradanja. Kako ste uspjeli da prenesete ovu dualnost kroz svoje slike, a da ne prikažete direktne scene užasa?
Svi smo nekako preplavljeni slikama rata i ljudi su postali imuni na njih. Želio sam realizirati projekt na tom mjestu kako bih učio i kako bi mi boravak na takvom lokalitetu otvorio oči i povećao svijest. Htio sam istražiti fenomen koncentracionih logora i unijeti nešto ljudsko u taj kontekst. Pitao sam se da li su ljudi u logoru imali predstavu o horizontu, nekoj nadi, nečemu pozitivnom. Htio sam istražiti to pitanje, pa sam odlazio u logor i kući, slikajući unutar i izvan logora. Cjelokupno iskustvo je imalo osjećaj hodanja tamo-ovamo, šivanja rane, koje mi je donijelo nešto ljekovito u život.
Vaš rad je nastao kao odgovor na rat u Bosni i Hercegovini. Kako ste došli na ideju da povežete koncentracioni logor Struthof sa Bosnom i Hercegovinom?
Sjećam se trenutka kada sam vidio prizore iz logora u Bosni i Hercegovini, ljude zatočene iza bodljikave žice, kojima su oduzete sloboda i osnovna ljudska prava. Govorili smo „nikad više“, a opet se historija ponavljala. Nije mi bilo moguće podnijeti tu tjeskobu. Vjerujem da smo svi mogli doprinijeti. Svako od nas može na neki način doprinositi boljem društvu. Ako si vodoinstalater, budi najbolji vodoinstalater koji možeš biti. Izbalansiraj svijet tako što ćeš biti dobar čovjek.
Ciklus slika koje ste predstavili u Sarajevu djeluje kao gest solidarnosti i nade. Kako vidite ulogu umjetnosti u procesima pomirenja i izgradnje mira, posebno u kontekstu ratnih sukoba?
Umjetnost je najbolje što ljudska bića mogu proizvesti. Mi smo duhovna bića, a umjetnost je duhovna njega. Umjetnost može biti izvanredna povezujuća sila, poput muzike i pozorišta. Može ujediniti ljude, pružiti zajedničko iskustvo i biti od velikog značaja. Imamo priliku da kroz umjetnost istražujemo različita iskustva. Možda će vještačka inteligencija pokušati da nam oduzme taj aspekt, ali moramo se boriti protiv toga i proizvoditi umjetnost koja ima stvarnu vrijednost. Duhovni aspekt umjetnosti je veoma važan i mora se zaštititi.
S obzirom na to da ste rođeni u Engleskoj i da ste se školovali u Kanadi i Francuskoj, zanima me kako su vaša životna iskustva u različitim zemljama oblikovala vaš umjetnički pogled na svijet?
Putovanje je važno jer nas izlaže različitim kulturama i načinima života. Izlazimo iz zone komfora i bolje razumijemo druge i njihove kulture, što nam pomaže da bolje shvatimo svijet. Smatram da se zaista osjećam kao kod kuće samo dok se krećem. Upoznajem divne ljude koji mi pomažu da dublje razumijem i osjetim život.
Kakvo je Vaše iskustvo Bosne i Hercegovine?
Najnevjerojatnija stvar se dogodila. Godine 1997. imao sam izložbu i kontaktirao me tadašni ministar kulture, Fahrudin Rizvanbegović, koji me pozvao da napravim nešto u Počitelju, prekrasnom gradu blizu Mostara. Bio je to pokušaj kulturne razmjene. Zamolio me da radim u ruševinama ovog grada i da napravim slike. Te su slike bile poslane Vijeću Europe. Ispunio sam zadatak, a ruševine su bile posvuda – bio je to grad duhova, nije bilo vode. Nisu me kontaktirali oko toga gotovo 20 godina. No, Rizvanbegović je došao na izložbu u Collegium Artisticum, stigao je iz Stoca. Bilo je divno vidjeti ga, znati da je još uvijek tu, da mu je stalo do kulture i mog rada. Bilo je to izuzetno ljudsko i prosvjetljujuće iskustvo. On je još uvijek pun nade…
Možete li podijeliti neke reakcije posjetilaca nakon što su vidjeli vaše slike?
Otvorenje je bilo sjajno jer su neki od mojih prijatelja bili prisutni, ali nije bilo puno ljudi. Ipak, oni koji su došli bili su dirnuti slikama i postavljali su smislena pitanja.
Da li planirate umjetničke projekte koji istražuju slične teme ili možda druge kontekste ratnih patnji? Na čemu trenutno radite?
Ja sam slikar – volim raditi izložbe i predavati. Posljednja izložba koju sam imao bila je u Švicarskoj i sada je vidljiva na mojoj web stranici. Tamo sam izložio rad posvećen Ukrajini. Ponekad sam duboko dirnut različitim situacijama i reagiram na njih – ali te reakcije obično dolaze spontano.
Je li bilo teško raditi na ovom ciklusu u emotivnom smislu?
Moramo staviti stvari u pravi kontekst. Tamo je bilo mnogo patnje. Bilo je vrlo teško i stalno sam osjećao da mi se sudi: imam li pravo slikati ovdje? Ideja o odlasku na to mjesto činila se čudnom, ako gledamo objektivno. Je li to bilo opravdano? Stalno sam se propitivao. Ponekad sam bio sam u logoru, a kada bi sunce zašlo, čuo sam kako metalni krovovi baraka škripe dok se hlade. Imao sam osjećaj da nisam sam i da me neko promatra. Plašilo me to mjesto. Pred kraj iskustva osjećao sam olakšanje što sam slobodan i osjećao sam da sam prevladao prepreku i stvorio nešto lijepo. Ljudi koji su organizirali posjete logoru bili su vrlo ljubazni i pomogli su mi da prođem kroz to iskustvo.
Može li umjetnost pomoći u pomirenju i stvaranju boljeg društva?
Od prvih slika u pećinama, umjetnost je spajala ljude. Bila je način projiciranja ljudskosti u budućnost, nada da će se ciklus života nastaviti. Umjetnost, u svojoj pravoj biti, nije se promijenila. Umjetnost je najuzvišeniji način izražavanja ljubavi. Slikanje je moj način izražavanja ljubavi prema svijetu. Ako pravimo više umjetnosti, možemo smanjiti napetosti u svijetu. Umjetnost nam može pomoći da promatramo svijet na drugačiji način.