Abecedarij bivšeg Sarajeva je svojevrsno ispisivanje biografija koje su činile (i čine) kulturno-umjetničku scenu Sarajeva, čime potvrđuju taj grad kao kulturni fenomen, te posljedično i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Okvir pod kojim djeluju te parcijalno subjektivne i parcijalno objektivne pripovijesti o kulturnim radnicima jeste, ni manje, ni više, nego teorija estetike i njeno najteže pitanje: šta je umjetnost? Zaključno s posljednjom rečenicom teksta, biće da je − “isijavanje bitka”.

Razgovarala: Šejla Džindo za Buybook

Pišete da je to Vaša šetnja kroz svijet, tragom poznanika koji su činili Vama znani svijet umjetnosti – čime je i knjiga subjektivno viđenje objektivne stvarnosti. Selekcija imena ima sentimentalno uporište, pa tako i njihovo predstavljanje, jer naši dragi za nas nikada ne mogu biti svedeni na činjenice… Kako nastaje takvo djelo, čime ste se vodili u kriteriju sadržaja abecedarija? Jer, poduhvat je pozamašan…

Ovo je meni važna knjiga iz više razloga. Ona je nastala nakon moje dugogodišnje pauze u pisanju. Od 1990. do 1999., dakle devet godina nisam objavio ni jednu knjigu, a u meni se nakupilo puno priča, sjećanja, uspomena. Onda jedan dan odlučih da napišem knjigu u kojoj bih kroz sjećanja na neke meni drage ljude i njihova djela ispričao priču o umjetnosti i estetici. 1999. sam napisao i objavio prvu verziju ove knjige, a 2004. u Buybooku drugu. Ona je u ovom novom izdanju dva puta duža od ranijih izdanja, no, naravno, i sada sam pisao samo o nekim mojim znancima i prijateljima, jer bi knjiga o svima koje sam poznavao bila velika, prevelika. Pisao sam ovaj svoj Sentimentalni uvod u estetiku s namjerom da pokažem da smo i mi, prije svega u Sarajevu, a i šire, dali lijep doprinos umjetnosti, pa sam govorio o onima čija djela to dokazuju. Pisao sam o ljudima koji su mi bili i osobno dragi, a čija djela su potvrđivali moje osnovne postavke o umjetnosti i estetici. Tako sam pričao o ljudima i umjetnosti, preplitao anegdote o poznatim i nepoznatim, a usto i nastojao pokazati što sve jest umjetnost. Ja sam bio i ostao pripovjedač ideja i to je očigledno i u ovim pričama, u ovom mojem Abecedariju bivšeg Sarajeva.

Vaš tekst jeste profesionalni, teorijski put ka estetici, ali ispričan kroz priče, čime imena iz historije umjetnosti poprimaju potpuni ljudski, intimni, svakodnevni obris, pripisuje im se karakternost. Za Branka Ćopića, pišete, da ste kao mali mislio da se veliki ne druže sa smrtnicima i da su odmaknuti u neki nepristupačni svijet – Vi, ovim manirom, činite ih pristupačnima i za one koji ih nisu poznavali. Vršite, rekla bih, humaniziranje kulturne mape jednog grada. Je li samo tako i moguća istinska identifikacija, bliskost sa vlastitim kulturnim miljeom?

To je još jedan razlog što mi je ovo značajna knjiga, jer sam upravo u ovoj knjizi prvi put personalizirao teorijske probleme kojima sam se bavio i mislim da sam upravo s ovom knjigom započeo u pravom smislu svoju spisateljsku karijeru.  Svako djelo nastaje iz osobnog iskustva ili je potaknuto osobnim motivima. I ova knjiga je knjiga o mojem životnom iskustvu i mojim iskustvima o drugima. A moje životno iskustvo je ponajviše vezano za svijet filozofije i umjetnika, za filozofiju i umjetničko stvaralaštvo.

Primarna tema je ono što nazivate trijadnim odnosom između stvaraoca, djela i receptora. U ispisivanju pojedinačnih praksi, zajednička nit pomenutih je opsjednutost svojim svijetom, taj neraskidivi odnos čovjeka i njegove umjetnosti, karijere u kojoj nema penzionisanja.  Stvarali su i u svom stvaralaštvu izdržali, i šta bi drugo, jer kako Eli Finci kaže: sa stvaralačkim demonom se čovjek rodi… Je li ovo i priča o nošenju s tim demonom, sa teretom neiscrpnosti stvaraoca, stalnog simultanog percipiranja toka stvarnosti i vlastite kreativne svijesti?

Otišao sam zvanično u penziju prije desetak godina, ali ne prestajem čitati, pisati, objavljivati, ići na znanstvene skupove i promocije. Od onih sam koji će do kraja ostati na svom “radnom mjestu”. Za mene stvarati znači živjeti, a živjeti stvarati.

Ovakav opis kulturnih djelatnika i osvrt na njihova djela omogućava čitaocu da pronikne u mehanizme različitih formi umjetnosti, npr. fotografiju kroz Edwarda Serrotu, film kroz Sadudina Musabegovića, skulpturu kroz Aliju Kučukalića, umijeće portretiranja kroz Maria Mikulića, poeziju kroz Iliju Ladina… Je li to Vaše iskustvo konkretnog poznanstva primarni način na koji ste spoznavali umjetnost i uči li čovjek tako najlakše, najprirodnije? I ako jeste, potvrđuje li to da je svako obrazovanje i gradnja umjetničkog ukusa pitanje ponude i mogućnosti da se sretnete s djelatnicima i djelima, neka slučajnost nabasavanja?

Išao sam obrnutim putem. Prvo sam usvojio određene filozofske ideje i estetičke koncepte, a onda sam potražio dokaze i primjere u djelatnosti stvaralaca koje sam poznavao. I na moje zadovoljstvo našao primjere za sve što smatram važnih u umjetnosti i estetici u djelima mojih znanaca i prijatelja.

Bivše uvijek sugeriše prošlo, neko u sadašnjosti nepostojeće stanje, te iz naslova čitamo da je ovdje riječ o Sarajevu kakvog danas i nema. Pišete, ništa mi, zapravo, više nije kao što je nekad bilo, ponajviše zato što se još uvijek jasno sjećam kako je bilo… Da li se to isključivo odnosi na odlazak aktera o kojima pišete ili i na opću izmjenu umjetničke, stvaralačke klime? Koje su te ključne razlike između Vama upamćenog i aktuelnog? Za sadašnjost, kažete, ima mnogo razloga za pesimizam… Za primjer novije prakse uzet ću ono i što sami navodite, Zanatlija ustupi mjesto duhovnom avanturisti…, jer, kič je zavodljiv…

Promjena je suština svakog događanja. Sve je naprosto drukčije. Ne kažem ni bolje ni gore. Ali ipak jasno vidim da je manje onih koji drže do umjetnosti, iako ih srećom ima. No, ljepota je uvijek bila rijetka i često samotna.

U takvom poretku stvari, koga vidite kao predanog, glavnog zainteresiranog čitatelja – one koji su odrasli u Sarajevu, one koji su iz njega otišli, ili pak one nikad tamo nisu živjeli?

Moja je nada da bi ova moja knjiga mogla zanimati sve koje zanima umjetnost, ali će, vjerujem, ipak prije svega zanimati one koji znaju barem nešto o ljudima koje u ovom Abecedariju bivšeg Sarajeva spominjem.

Foto: Tanja Draškić

Inicijalna potreba i svrha svakog zapisivanja je pamćenje, a u naše vrijeme kao da više ništa ne traje, a zaborav sve brzo prekriva, te navodite kako ova knjiga je borba protiv te tišine, protiv zaborava, jer nismo toliko bogati da zaboravimo ono što imamo. Konstatujete, srećom, da ima nešto što vas tješi – da oni koji osjete i shvate umjetničko djelo, u sebi ga sačuvaju. Iako smo u navratima, kao društvo, poprilično nemarni prema kulturnom identitetu, mislite li da se za ključna ostvarenja ispostavilo tačnim ono Ive Brešana: važno je svoje uraditi, ako djelo vrijedi sve će jednom doći na svoje mjesto?

Vrijednosti mogu biti zanemarene, ali ne mogu nestati. One jednom dobiju mjesto koje zaslužuju. A ono što ne vrijedi vremenom padne u zaborav. Pogledajte samo liste onih koji su bili nagrađivani i bili članovi raznih akademija, a koje danas više niko ne spominje. Nobelovu nagradu nije dobio ni Tolstoj, ni Prust, ni Borhes, a upravo njih danas smatramo najvećim piscima, jer ih je takvima učinila snaga njihovih djela. Uostalom, ni Mak Dizdar nije bio član ovdašnje Akademije, nije dobivao ni neke nagrade kojima su bili ovjenčani mnogi marginalni pisci, ali vrijednost djela Maka Dizdara danas ne može niko osporavati.

Na planu djela, “istinski” je pridjev kojeg koristite često. Nekoliko puta pravite razliku između prave, i ako baš koristimo bukvalni antonim, krive umjetnosti. Možete li približiti – šta bi ona morala biti da odgovara vlastitoj istini?

Istinsko djelo je djelo koje ima estetske kvalitete, koje je djelo po svojim estetskim svojstvima. Ono u sebi sadrži mnoge kvalitete i u sadržajnom i u formalnom smislu i upravo zato je trajno i uvjerljivo djelo.

S druge, receptorske strane, pišete da ima i malo istinskih ljubitelja. A receptor i stvaraoc su ogledalo, podrška i utočište jedni drugima. S obzirom na to da ovu knjigu predstavljate na Međunarodnom festivalu književnosti Bookstan u Sarajevu na kojem ste i prethodno gostovali – kakvi su tamo receptori?

Svakom stvaraocu je važan feedback, jer je receptor eho njegova djela. Te reakcije i interpretacije potiču na korigiranje i napredovanje u osobnom radu i dokazuje značaj i živost samog djela.

Slika (primjenjivo i na bilo koje umjetničko djelo) koja nas se dojmi često transformira naše viđenje – to potvrđujete primjerom na vlastitoj koži, kako se na Vas odrazila slika Sarajeva u kiši Voje Dimitrijevića.  Da li u savremenosti mi posmatrači pružamo otpor? Ne komuniciramo? Jer, iako djelo mora biti otvoreno, šta učiniti ako je gledalac – zatvoren?

Sve što vrijedi postižemo strpljenjem i kroz osobnu zainteresiranost. Tako je i u umjetnosti: dobro djelo se usvaja polako, ponekad treba vremena, dobro mu se vraćati više puta, ali kada se jednom osjeti i shvati, postane trajan užitak i oplemeni onoga koji to djelo usvoji.

U Bosni i Hercegovini imamo brojne primjere jednog metaforičkog izgladnjivanja institucija. A svako ograničavanje područja kulture vodi njenom urušavanju…, jer kulturna djelatnost je u potpunosti ono što uistinu jest samo kad u potpunosti zavisi od same sebe…  – Administracija je ubistvo umjetnosti, kada kreaciju uslovimo papirom, projektom, pečatom… Kako onda djelovati institucionalno? Je li institucionalno, danas, uopšte opcija?

Zemlja koja ne drži do svoje kulture ne drži do svoje budućnosti. To bi morali imati na umu i oni koji su na vlasti, a i oni koji nisu.

Utjecaj na umjetničku praksu dolazi s još jednog fronta – globalnog manjka kritike. Čini mi se da kritičkog ima, itekako, sadržanog u Abecedariju. Jer, gdje nema kritike, nema istinskog života umjetnosti. Što se tiče bh. kritičkog siromaštva, da li se ono rađa iz svjesnosti da je kultura na labavim nogama, pa se od svake ocjene susprežemo – iz straha da i mi ne budemo, još jedan, i ko zna, možda i kobni, kamen spoticanja?

Ne bih mogao suditi o sredini čiju situaciju ne poznajem dovoljno, ali sam siguran da postoji svijeta koji bi imao što reći o svim fenomenima, pa i u domenu kulture. Ne treba zaboraviti da je obrazovanje presudno u razvoju osobene i društvene svijesti, a iz toga onda i nastaje potrebna kritička svijest.

Posljednje poglavlje, odnosno, Dodatak (ideja estetike), teorijsko je utemeljenje tog filozofskog pravca, a time i teorijski kontekst Abecedarija. Međutim, govoreći iz svoje čitalačke perspektive, može li se shvatiti i kao uputa – kako se ne ogriješiti o umjetnost i ne shvatiti je manjom nego što jeste?

Posljednje poglavlje je zapravo bila moja skica za jednu buduću estetiku. Ova moja knjiga je prvi put objavljena 1999. i nakon toga sam napisao nekoliko knjiga (Priroda umjetnosti, Djelo i nedjelo, Estetska terminologija i još neke), u kojima sam opširno elaborirao estetičke teme koje sam naznačio u ovom poglavlju, pa će oni koje ta tema zanima moći naći dodatna objašnjenja u knjigama koje spomenuh. Vjerujem i znam da su sve knjige jednog autora na kraju jedna njegova velika knjiga i znam da su sve koje sam objavio i koje ću ubuduće napisati moj osobni abecedarij.