Objavljivanjem španskog izdanja knjige „Sarajevo Blues“ Semezdina Mehmedinovića, jedno od najvažnijih djela savremene bosanskohercegovačke književnosti dobilo je novu čitalačku publiku i još jedan kulturni prostor u kojem nastavlja živjeti. Iza ovog prijevoda stoji katalonski pisac i prevodilac Marc Casals, dugogodišnji poznavalac regionalne književnosti i autor brojnih prijevoda koji već godinama grade književni most između Bosne i Hercegovine i španskog govornog područja.

Casals, koji je značajan dio života proveo u Bosni i Hercegovini, bosansku književnost ne doživljava samo kao profesionalni interes, nego i kao lični prostor iskustva, sjećanja i pripadnosti. Nakon prijevoda romana „Me'med, crvena bandana i pahuljica“, rad na „Sarajevo Bluesu“ za njega je predstavljao susret s tekstom koji istovremeno nosi intimno svjedočanstvo opsade Sarajeva i univerzalnu poetsku refleksiju o ratu, svakodnevici i ljudskoj izdržljivosti.

U razgovoru za Urban magazin, Marc Casals govori o izazovima prevođenja književnosti nastale u ratnim okolnostima, odnosu između jezika i kolektivnog pamćenja, posebnoj vezi koju osjeća prema Sarajevu, ali i o rastućem interesovanju španske publike za bosanskohercegovačke autore te važnosti književnosti kao prostora susreta različitih kultura.

Marc Casals | Foto: Aida Redžepagić

Šta Vas je lično privuklo književnom svijetu Semezdina Mehmedinovića i kako je započela Vaša prevodilačka saradnja?

Moram priznati da sam čitao Semezdina mnogo prije nego što sam ga počeo prevoditi i da mi se tada svidio, ali tek sam ga prevodeći počeo istinski cijeniti, jer je prijevod dijelom i temeljito čitanje, pa sam mogao izbliza osjetiti njegov suptilni, topao i ljudski senzibilitet. Saradnja je započela na prijedlog izdavačke kuće Deleste da prevedem „Me'med, crvena bandana i pahuljica“. „Sarajevo Blues“ je druga knjiga Semezdina koju prevodim i nadam se da će ih u budućnosti biti još.

„Sarajevo Blues“ nastao je tokom opsade Sarajeva i nosi snažnu dokumentarnu i poetsku dimenziju. Kako ste kao prevodilac pristupili tekstu koji je istovremeno intimno svjedočanstvo i književno djelo?

Rekao bih da je glavna poteškoća pri prevođenju Semezdinovih tekstova očuvati njihovu suštinsku kvalitetu. Jedna riječ na pogrešnom mjestu, jedan pretjerano naglašen izraz i ta suštinskost je narušena. S druge strane, sama stvarnost rata je dovoljno dramatična da ne podnosi retoriku. Dakle, u stvarnosti su dva glavna zadatka s kojima sam se morao suočiti zapravo ista: održati jezik književnim naravno, a i što pročišćenijim, kako bih bio vjeran i Semezdinovoj senzibilnosti i goloj tragediji opsade.

Koliko je bilo izazovno prenijeti specifičnu atmosferu ratnog Sarajeva španskim čitateljima koji nemaju neposredno iskustvo tog historijskog konteksta?

Bilo je dosta španskih ratnih reportera koji su izvještavali o opsadi Sarajeva i, zapravo, za gotovo sve njih to je bio prvi put da se nalaze u blizini ratnog sukoba. Jedan od njih je Alfonso Armada, koji je o opsadi izvještavao za El País. U knjizi iz 2015. godine, jednostavno naslovljenoj „Sarajevo“, Armada kombinuje svoje novinske hronike (izvanredno napisane s obzirom na okolnosti) s dnevnikom koji je vodio u to vrijeme. To je bilo glavno štivo koje sam čitao dok sam prevodio „Sarajevo Blues“, kako bih pronašao atmosferu, ton i jezik.

Marc Casals | Foto: Aida Redžepagić

U više navrata isticali ste da ova knjiga zauzima posebno mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti. Šta je, po Vašem mišljenju, čini univerzalno razumljivom i izvan regionalnog konteksta?

Nažalost, rat je konstanta u historiji, a posljedice koje ima na tolike ljude koji ga trpe a da ga nisu izabrali univerzalna su tema. S druge strane, ratovi 90-ih u bivšoj Jugoslaviji, a posebno rat u Bosni, bili su veoma potresni za mnoge zapadnjake, jer se pokazalo da se, nakon Drugog svjetskog rata, užasi ratnog sukoba mogu ponovo vratiti u Evropu. Nažalost, knjiga je danas aktualnija nego ikad.

Koliko je Vaš lični boravak u Sarajevu utjecao na način na koji razumijete i prevodite tekstove koji govore o ovom gradu?

Ponekad, kada moram napraviti prijevod, putujem do mjesta gdje se radnja događa kako bih stekao dojam o pejzažu, mentalitetu i slično. S bosanskom književnošću mi to nije potrebno, jer sam ovdje živio 10 godina, imam veoma jaku povezanost kako sa Sarajevom, tako i s ostatkom BiH, i na neki način ih nosim u sebi. Mislim da mi to pomaže da tekstovima poput „Sarajevo Blues“ prenesem potrebnu živost i emociju, jer u ovom slučaju Sarajevo nije mjesto koje doživljava i osjeća samo autor, nego i prevodilac.

Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog sastavni su dio španskog izdanja knjige. Kako vizuelni elementi utiču na čitalačko iskustvo i na Vaše razumijevanje samog teksta?

Očigledno je da emocionalni utjecaj slike mnogo direktniji nego utjecaj teksta, a posebno kada su u pitanju fotografije koje je Strašni napravio tokom opsade. Osim toga, imalo je potpuno smisla koristiti njegove fotografije, kao što sam već učinio za naslovnice „Ptica na žici“ i „Pisma iz ludnice“ Darija Džamonje. Također, treba reći da je izdavačka kuća Deleste izuzetno pazila na ovu knjigu: tvrdi povez, prateće fotografije i razgovor na kraju između autora i prevodioca. Rezultat je jako kvalitetno izdanje i ponosim se što sam dio toga.

Čini se da španska publika pokazuje kontinuirano interesovanje za književnost iz Bosne i Hercegovine. Kako objašnjavate tu otvorenost i šta čitaoce najviše privlači ovim pričama?

Prije svega, tu je sjećanje na rat o kojem smo ranije govorili. Ali, također, sve više ljudi dolazi na Balkan i u Bosnu i, stupivši u kontakt s njihovom stvarnošću, fasciniraju se i žele saznati više. Također primjećujem, kod određenog broja čitatelja, neki umor od tzv. zapadne literature koja uvijek priča gotovo iste priče. Bosanska i balkanska književnost bave se svijetom koji je pomalo drugačiji, ali u isto vrijeme relativno razumljiv. Mislim da tim čitaocima to djeluje zanimljivo.

Kao prevodilac koji radi između više jezika i kultura, kako birate djela koja želite predstaviti novoj publici — vodi li Vas više lični afinitet ili izdavačke inicijative?

Ponekad prevodim sam, a ponekad zajedno sa mojom partnericom Patricijom Pizarroso. Ponekad predlažemo knjige zbog estetskog afiniteta, a ponekad nam ih predlaže izdavač, ali mislim da se u većini slučajeva radi o prvom. Srećom, tokom godina sam izgradio mrežu izdavača koji su suputnici i s kojima se jako dobro razumijemo i na literarnom i na ličnom nivou, što mi omogućava da prevodim na prilično sistematičan način knjige koje su mi važne i za koje mislim da mogu zanimati španske čitatelje.

Prevođenje književnosti često znači i posredovanje između različitih historijskih i emocionalnih iskustava. Da li osjećate određenu odgovornost kada prevodite tekstove koji govore o ratu i kolektivnom pamćenju?

Kao što sam ranije rekao, srećom nemam direktno iskustvo rata, ali tokom godina koliko sam živio u Bosni, mnogo ljudi mi je pričalo svoja iskustva, pa dobro poznajem patnje i traume koje je rat ostavio. Osim toga, svi ti ljudi su mi dragi, pa mislim da mi to omogućava da prevodim ovakve tekstove ako ne iz direktnog iskustva, barem sa empatijom. Vjerujem da se to prenosi i na španskog čitatelja.

Marc Casals | Foto: Aida Redžepagić

Nakon „Sarajevo Bluesa“, nastavljate raditi na prijevodima drugih autora iz regije. U kojem pravcu vidite dalji razvoj kulturne razmjene između Bosne i Hercegovine i Španije?

S aspekta književnosti, kojom se ja bavim, mislim da je put za bosansku književnost u Španiji već otvoren i da ga je jednostavno potrebno širiti s više prijevoda, kako suvremenih autora tako i klasika. To je ono što sam pokušao učiniti s ovim prijevodom „Sarajevo Blues“ ili s „Prokletom Avlijom“ Ive Andrića, koja do sada nije bila prevedena s originala. S druge strane, jako bih volio vidjeti u Bosni objavljene autore poput katalonke Mercè Rodorede, Manuela Chavesa Nogalesa ili Juana Beneta. Radi se o tri velika pripovjedača za koje mislim da bi ih bosanska publika cijenila i tematski i estetski.

Koliko Vas je rad na bosanskohercegovačkoj književnosti promijenio kao čitatelja i autora?

Prije svega, život u Bosni promijenio me je kao osobu, a sve ostalo je samo poslijedica toga. Već više od 20 godina sam na Balkanu a ne u Španiji i osjećam da, s književnog i osobnog stajališta, više nisam ni ovdje ni tamo, nego da imam jednu nogu s jedne, a drugu s druge strane. Knjige koje me zanimaju, teme koje me zanimaju, stilovi koji me zanimaju i moj način pisanja duboko su obilježeni ovih dvadeset godina. Dakle, pretpostavljam da me ono što me definira jest ova pozicija malo između kultura, i srećom, prevođenje i pisanje su aktivnosti koje mi omogućavaju da je izrazim.

Postoji li djelo bosanskohercegovačke književnosti koje biste posebno željeli prevesti u budućnosti, a koje još nije pronašlo put do španske publike?

Postoje, ali za sada radije ne želim ništa otkrivati dok se projekti ne materijaliziraju. Za početak ću samo reći da 11. marta izlazi španski prijevod „Schindlerov lift“ koji smo uradili zajedno s Patricijom Pizarroso. Unatoč težini teme, bilo je vrlo stimulativno tražiti balans između topline scena iz života radničke klase u Jugoslaviji 80-ih i tragedije rata, što smatram jednom od jačih strana tog romana. Osim toga, išli smo u Prijedor upoznati autora i da nam pokaže Crveni Soliter, gdje se odvijaju priče, i to je bilo izuzetno snažno iskustvo.