Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Almin Zrno i Privatna arhiva

Osman Arslanagić je umjetnik koji svoju strast prema stvaranju nije ograničio samo na jedan medij, već je djelovanje na polju likovne umjetnosti uspješno proširio na scenografiju i pedagoški rad. Njegovo ime je nezaobilazno u svijetu pozorišta, filma i televizije. U decenijama rada, Arslanagić nije samo oblikovao scenografske prostore, već i stvarao vizualne svjetove koji se pamte i koji ostavljaju dubok trag na publiku. Njegov put u svijetu umjetnosti bio je sve samo ne običan. Danas kao redovni profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Arslanagić prenosi svoje bogato znanje i iskustvo na mlade generacije. U razgovoru koji slijedi, Arslanagić dijeli svoju filozofiju umjetnosti, poglede na ulogu pozorišta u društvu i komentar na stanje likovne scene u Bosni i Hercegovini. Razgovaramo o izazovima i ljepoti života u umjetnosti, koja se, kako tvrdi, najjasnije vidi s planinskih visina.

Hoćemo li krenuti od početka? Kako je izgledalo Vaše obrazovanje i profesionalno sazrijevanje?

Moj obrazovni put bio je pomalo neobičan. Jedne godine sam bio odlikaš, a druge malo problematičan. Već u osnovnoj školi imao sam afiniteta za crtanje i osvojio sam nekoliko nagrada, pa sam želio upisati umjetničku školu. Međutim, moj otac je smatrao da bi bilo bolje da završim neku srednju školu koja bi mi pružila praktične vještine, pa da potom nastavim sa studiranjem onog što želim. Tako sam upisao Elektrotehničku školu. Sticajem okolnosti, završio sam na smjeru za preciznu mehaniku i optiku i tri godine studirao te oblasti. Međutim, da nisam doživio nesreću u kojoj sam bio povrijeđen i proveo dva mjeseca u bolnici, mislim da nikada ne bih upisao Akademiju. Ta situacija me je uveliko promijenila. Nakon što sam izašao iz bolnice, otišao sam na vojnu službu. Po završetku jednog semestra na Vojnoj akademiji, konačno sam upisao onu akademiju koju sam oduvijek želio: likovnu. Kao što vidite, imam razna zvanja i iskustva.

Pretvaranje teksta u sliku

Kako su Vam ta različita iskustva pomogla u karijeri? Je li bilo lekcije koju ste usvojili, a da je niste kasnije upotrijebili?

Prošao sam kroz različite faze obrazovanja i karijere, a svaki korak mi je pomogao da oblikujem svoj profesionalni put. Čovjek, na kraju, sve iskoristi. Sjećam se da sam u osnovnoj školi bio usmjeren prema knjigama. U mojoj generaciji se puno čitalo, pa se o knjigama često razgovaralo. Kao dijete, dok sam čitao, stvarao sam slike u glavi. Taj proces – pretvaranje teksta u sliku, kreiranje nečega u umu – duboko je utjecao na moj put. Mislim da je to iskustvo iz djetinjstva, oblikovano kroz knjige, imalo veliki utjecaj na moj kasniji razvoj i odnos prema umjetnosti.

Od koga ste učili?

Iako sam bio usmjeren prema umjetnosti, srednja škola mi je donijela mnogo tehničkog znanja koje danas koristim. U tom periodu sam sreo nekoliko dobrih profesora i zanimljivih ljudi. Na Akademiji, jedan od ljudi koji je posebno utjecao na mene bio je Petar Waldegg. Njegov pristup pedagogiji i način kako je prenosio znanje, koristim i danas. Također, mnogo sam učio i od svog daidže, koji je bio profesor na Šumarskom fakultetu. On nas je vikendima učio francuski jezik i, osim što je bio izuzetno stručan, imao je i zanimljiv način objašnjavanja. Taj njegov pristup objašnjavanju, uz ljubaznost i dostupnost, ostao mi je urezan u pamćenju i utjecao je na moj vlastiti pristup učenju i poučavanju.

Šta je za Vas, Oma, umjetnost?

To nije jednostavno pitanje, umjetnost nije nešto što se može svesti na jedan konkretan odgovor. Umjetnost je ono što je izvan svakodnevne psihološke stvarnosti. To je prostor u kojem se, iako može imati elemente životne realnosti, izlazi iz okvira onog što je samo funkcionalno i nužno za preživljavanje. Umjetnost nas podiže iznad toga, pomaže nam da ne budemo svedeni na puko preživljavanje, reprodukciju i osnovne životne funkcije. Ona nas povezuje s nečim višim, s nečim što daje dubinu našem postojanju.

Treba li umjetnost biti socijalno angažirana ili samodovoljna?

Umjetnost ima moć da pokazuje i upućuje na stvari koje bismo inače zanemarili. Ona otvara oči, pomaže nam da vidimo svijet iz drugih perspektiva i da razumijemo dublje slojeve stvarnosti. Umjetnost potiče ljudsku slobodu, jer nas oslobađa od svakodnevnih ograničenja i poziva da razmišljamo izvan okvira. Ona nas također upozorava na nepravdu.

Naša stvarnost

Kakva je naša stvarnost? Kakva je likovna scena u Bosni i Hercegovini?

U posljednjih dvadeset godina nije došla neka velika promjena, izložba. Ja sam, recimo, išao u Trogir da vidim Dalija…  već dugo ništa veliko se ne dešava u umjetnosti. Osim što imamo povremene godišnje presjeke, kao što su izložbe, retrospektive, ali to je sve – tanko je. Sve se svodi na male, lične doprinose, na povremene inicijative, ali ništa što bi izazvalo stvarnu promjenu, ništa što bi nas pomaknulo iz okvira.

Šta biste prvo promijenili da imate moć? Treba li nam više sredstava ii volje?

Volja za stvaranjem i napretkom uvijek postoji, ali za kvalitetan rad potrebna su i odgovarajuća sredstva. Nažalost, vremenom ljudi gube volju jer im nedostaju resursi i podrška. S dovoljno potentnim budžetom, mnoge mogućnosti bi se otvorile. Zamislite izložbu Pabla Picassa u Sarajevu. Umjetnost i kultura zahtijevaju pažnju i resurse, a bez adekvatne podrške teško je postići stvarnu promjenu.

Jedan metafizički svijet

Djelujete godinama u pozorištu. Šta je za Vas pozorište?

Pozorište je jedan od dva metafizička svijeta – jedan je groblje, drugi je pozorište – koje predstavlja prostor stvaranja novog svijeta prema pravilima našeg vlastitog. Pozorište je mjesto gdje se sloboda ostvaruje na najintimniji način – ono nam omogućava da u okviru jednog koncepta, jednog teksta, istražimo različita čitanja, različite interpretacije. To je dinamičan svijet koji se uvijek iznova pokreće, bez prestanka. U pozorištu, svaki put kad izađemo na scenu, svaka nova izvedba donosi nešto drugačije, jer pozorište nije statično – ono je uvijek u pokretu, u stalnoj promjeni.

Kako pristupate pozorišnim zadacima? Kako nastaje scenografija?

Možda bi bilo dobro da prođemo kroz posljednju predstavu koju sam radio, “Pinkio”, u Pozorištu mladih. To je šarena scena koja odgovara muzičkom žanru, ali ova predstava je specifična jer je namijenjena djeci. Zbog toga je izuzetno važno pristupiti joj s pažljivom estetikom i razumijevanjem nivoa koji je primjeren za tu ciljanu publiku, kako bi djeca mogla sve to razumjeti i doživjeti. To je proces u kojem moraš stalno razmišljati o tome kome je predstava namijenjena i kako je približiti toj publici. Mnoge stvari radimo zajednički, puno razgovaramo o predstavi. Režiser nas uvodi u priču, a onda svako od nas pokušava iz svog ugla približiti taj svijet publici. U predstavi se uživo svira muzika, glumci pjevaju, a djeca sjede, gledaju i upijaju sve što se događa na sceni. Nedavno sam pomislio da su u publici zapravo odrasli, jer je vladala gotovo opipljiva tišina. Međutim, kad su se svjetla upalila, shvatio sam da su to bila djeca. Ta reakcija publike mi je bila izuzetno značajna, jer pokazuje koliko su djeca usmjerena na ono što se događa na sceni. Sjećam se i svog prvog susreta s predstavom – prvi put kad sam gledao predstavu u kojoj je igrao Sejo Bejtović. To je za mene bilo pravo čudo.

Koje projekte biste izdvojili iz svoje bogate karijere?

Ja sam pozorišni, filmski i televizijski scenograf i kroz svoju karijeru imao sam priliku raditi na mnogim projektima. Jedan od najpoznatijih bio je “Top lista nadrealista”. Tu su “Memoari porodice Milić”, pa koncert Joan Baez tokom rata. Radeći u ratu, uopšte, predstave su bile specifične jer su se radile pod potpuno drugačijim uvjetima, gdje su procesi bili značajniji od samog rezultata. Morao sam osmisliti scenografiju koja je trebala proći kroz vrata transportera dimenzija 60×80 cm. To je bilo vrlo izazovno, ali i uzbudljivo iskustvo koje me natjeralo da razmišljam van okvira, da budem maksimalno kreativan.

A kasnije?

Kasnije kreće i moj pedagoški angažman. Ja sam prvi profesor ovog predmeta na našoj Akademiji i osmislio sam plan i program, koji sam kasnije prilagođavao potrebama nastavnog procesa. Ovaj posao je vrlo važan, jer ako studentima ne ostavite ništa što će im biti korisno, onda se postavlja pitanje zašto uopšte radimo taj posao. Važno je prenijeti znanje na studentе, ali također im treba pokazati kako to znanje primijeniti. Ne tražim od studenata da razmišljaju isto, već da koriste metodologiju koju im pružam. Ključna stvar je da nauče kako razmišljati – kako individualno, tako i u suradnji s drugima. Također, važno je da usvoje elemente likovnosti koje učimo i da ih primjene na najbolji mogući način. Na kraju, želim da svaki student da najbolje od sebe.

Nove perspektive

Jedna od zanimljivosti vezanih uz Vašu pojavu je i Zappa. Ko je Zappa?

Zappa je moj najbolji prijatelj, dalmatiner koji sada ulazi u desetu godinu. On je u moj život ušao nakon smrti moje supruge Amele, kada sam ostao sam. Zappa mi je došao preko kolegice, kostimografkinje iz Hrvatske, koja je ujedno i uzgajivačica dalmatinera. Moje životne navike su se promijenile; sada idem samo na ona mjesta gdje ga mogu povesti sa sobom. Na primjer, Osijek volim zbog topline koju ljudi imaju prema životinjama i ljudima. Često su ga fotografirali na izložbama i kulturnim događanjima – on je sada nešto organsko na kulturnim događajima.

Često ste na planini. U čemu vidite prednost boravka u planinskim visinama?

Planina je moja ljubav još od malena, zapravo, od šeste godine. Kasnije sam kupio planinarsku opremu i počeo nagovarati prijatelje da krenemo zajedno na planine. Samo oko Sarajeva imamo deset planina, a često nismo ni svjesni njihove ljepote i bogatstva. Planine mi daju osjećaj slobode – to je ono jedinstveno iskustvo kada gledam u daljinu i osjetim atmosferu koja mi rastereti um. Ta perspektiva, ta širina koju pružaju planine, omogućuje distancu od svakodnevnih briga i napetosti.