Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Haris Adžem

Ensō nije samo izložba – to je jedinstveno iskustvo koje prožima sva čula. Kroz prostor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine posjetilac se kreće ukrug, baš kao što i naziv izložbe simbolizira, prateći pažljivo osmišljenu postavku u kojoj se isprepliću namještaj, fotografija, grafički dizajn, zvuk i miris. Ova priča o formi, tišini i prirodi nastala je iz plodonosne saradnje dizajnerice Nataše Perković, fotografa Harisa Adžema i tima stručnjaka iz različitih oblasti. U razgovoru s njima otkrivamo kako su ideje i zajednički rad oblikovali jednu od najimpresivnijih izložbi savremenog dizajna u Bosni i Hercegovini. Ensō postavlja nove standarde kreativnosti, hrabrosti i interdisciplinarne sinergije!

Kako biste predstavili izložbu? Šta je njena suština?

Nataša: Izložba Ensō je prva samostalna izložba produkt dizajna u Bosni i Hercegovini, što je već samo po sebi veliki korak. Dugo radim u oblasti dizajna namještaja, posebno kroz saradnju s domaćim proizvođačem GoEs. Mnogo puta sam imala priliku izlagati vani – na sajmovima, izložbama i sličnim manifestacijama – i primijetila sam da već postoji čitav niz etabliranih bh. proizvođača koji ozbiljno nastupaju na međunarodnoj sceni, posebno kada je riječ o drvetu kao materijalu, međutim taj novi uzlet bosanskohercegovačkog dizajna i proizvodnje namještaja nije poznat široj javnosti. Kroz ovu izložbu željela sam ne samo predstaviti svoj rad, već i rad svojih kolega – Harisa koji se bavi fotografijom, Mirne Ptiček koja radi grafički dizajn, te produkt dizajnera Tarika Rizvanovića, ali i općenito savremeni bosanskohercegovački namještaj i prateću kreativnu industriju. Ensō je, zapravo, kolektivni trenutak – zajednička energija i vizija ljudi koji djeluju unutar kreativne industrije.

Kako je izgledao proces pripreme izložbe?

Nataša: Proces je trajao pune tri godine i, iskreno, bio je poprilično haotičan. Sve je krenulo s mnogo entuzijazma, ali i dosta prepreka. Na osmišljavanju koncepta radila sam s kustosicom Adnom Muslija, a ubrzo nam se pridružio i producent Benjamin Čengić. Njihov dolazak u tim donio je jasniju strukturu i od tog trenutka je postalo realno da se izložba zaista i desi. Neizostavna je uloga produkt dizajnera Tarika Rizvanovića koji je kao moj suradnik radio na razvoju samog namještaja, ali i izložbene postavke. Najveći izazov je bio finansiranje izložbe. Nažalost, nismo dobili podršku od nadležnih ministarstava, a u isto vrijeme su strani donatori počeli povlačiti sredstva iz BiH. Tako da smo, na kraju, izložbu realizirali uglavnom vlastitim sredstvima i volonterskim radom.

Kako izgleda proces razvoja namještaja?

Nataša: Proces razvoja mojih komada i kolekcija iz oblasti dizajna namještaja alegorija ensō-a. Promišljam da li uraditi novi komad, pa zatim zašto i kako ga uraditi. Posmatram svijet oko sebe, gledam, slušam, bivam… Antroposfera, sve napravljeno ljudskom rukom, zapravo je dio biosfere – čovječanstvo i ono što pravimo dijelom je prirode, a ne izolovana pojava i svakako ne vrhunac. Sve što naš um osmišljava, oslanja se na stvaralačke elemente i principe univerzuma. Kada postavim projekat u koncepcijskom smislu, ulazim u duboki istraživački proces traženja forme koja utjelovljuje taj koncept – traganja za proporcijom, oblikom, detaljima. To radim skulptorski, modelovanjem rukom niza radnih modela u zamjenskim materijalima, prvo u mjerilu, pa u prirodnoj veličini. Pored likovnih aspekata, ovo je način da se dobije uvid i da se testiraju i neki funkcionalni aspekti proizvoda. Rukom modelovanu formu prenosim formu na računar, u 3D program, što olakšava komunikaciju sa razvojnim timom inžinjera u fabrici i omogućava realizaciju namještaja CNC tehnologijom.

Šta je bio najveći izazov u radu – i kako ste prevazilazili prepreke?

Nataša: Mislim da je najveći izazov bio balansirati organizaciju izložbe uz sve ostale profesionalne i privatne obaveze. Sve se dešavalo “usput”, a proces je zahtijevao stalno prisustvo, pažnju i posvećenost. Ipak, bilo je nevjerovatno inspirativno raditi s ljudima koji su iz različitih oblasti ušli u ovaj projekat. Svježina perspektiva koje su unijeli kustosica i producent za mene su bile dragocjene – u mnogo čemu su mi otvorili nove poglede na sopstveni rad. Ogromnu podršku dobili smo i od Umjetničke galerije BiH, koja je bila fantastičan domaćin. Bilo je izuzetno važno održati ovakvu izložbu baš u prostoru jedne od ključnih muzejskih institucija u zemlji.

Zapravo, Ensō je mnogo više od izložbe. Iskoristili smo je kao platformu za širi dijalog: organizovali smo okrugli sto na kojem su učestvovali lokalni i strani dizajneri, predstavnici domaćih brendova, Vanjskotrgovinske komore BiH… Razgovarali smo o budućnosti industrije, uključivanju mladih i žena, te mogućim pravcima razvoja. Osim toga, imali smo vođena razgledanja za učenike srednjih škola i studente sa različitih fakulteta i akademija, članica Univerzieta u Sarajevu, predavanja i radionice za buduće produkt dizajnere. Nadam se da smo uspjeli pokazati koliko je produkt dizajn zapravo interdisciplinaran. U projektu su učestvovali dizajneri, umjetnici, ekonomisti, mašinski inžinjeri, historičari umjetnosti… To je upravo ta mreža koja čini dizajn živim i relevantnim.

Kakvo je vaše viđenje uloge žena u oblasti produkt dizajna – i kako danas izgleda njihova pozicija u domaćem i širem kontekstu?

Nataša: Žene su prisutne u produkt dizajnu od samih početaka ove discipline, ali spletom okolnosti – istorijskih, društvenih i institucionalnih – mnoge pionirke nisu dobile mjesto koje im pripada. Letimična analiza najslavnijih i najprodavanijih komada namještaja pokazuje da su mnoge od tih ikona zapravo nastale kao rezultat timskog rada muškaraca i žena. Primjeri su brojni: Ray Eames je zajedno sa suprugom Charlesom razvila čuvenu Eames fotelju; Aino Aalto je radila rame uz rame s Alvarom Aaltom na Paimio fotelji; Lilly Reich bila je koautorica kultnog Barcelona naslonjača s Ludwigom Miesom van der Roheom. Međutim, tek u novije vrijeme te žene se počinju adekvatno spominjati i prepoznavati u dizajnerskoj literaturi – ne zato što je njihov doprinos bio manji, već zato što društva u kojima su stvarale jednostavno nisu bila spremna za njihovu ravnopravnost. Zanimljivo je da danas na Odsjeku za produkt dizajn Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu imamo izuzetno visok udio studentica – čak 78% upisanih na prvi ciklus studija su žene. To jasno pokazuje da su žene ne samo prisutne, već da čine i sadašnjost i budućnost bosanskohercegovačkog dizajna. Vrlo sam radoznala da vidim kako će se to dalje razvijati i kakav će trag te mlade autorice ostaviti. Voljela bih da se i poslovna kultura u našoj zemlji počne prilagođavati njihovim potencijalima, potrebama i željama – jer samo tako možemo imati stvarnu, dugoročnu promjenu.

Ne postoji granica između čovjeka i prirode

Možemo li se malo zadržati na interdisciplinarnosti – kako ste se povezali Haris i ti, i kako to izgleda na djelu?

Nataša: Haris i ja smo počeli sarađivati sasvim slučajno, još 2019. godine. Trebalo je da u jako kratkom roku napravimo seriju fotografija za brend Goes. Odmah se pokazalo da jako dobro komuniciramo – i profesionalno i estetski. Ono što ja pokušavam graditi u prostoru, kroz treću dimenziju, i ono kako gradimo identitet brenda Goes, duboko je povezano s prirodom i njenom suptilnom magijom. Haris je to, kroz svoj dvodimenzionalni izraz, uspio nevjerovatno precizno prevesti u vizualnu priču. Dijelimo sličan senzibilitet – oboje smo skloni duhovnosti u umjetnosti, i često su naši razgovori znali početi i završiti na toj temi. Danas, manje razgovaramo – jednostavno počnemo raditi.

Haris: Mnogo je primjera gdje fotografije skulptura postanu umjetnička djela za sebe. Mislim da je to i zadatak svakog fotografa koji pred objektiv postavi predmet s umjetničkim kvalitetama – da svjetlom oblikuje ono što je umjetnik/umjetnica već oblikovao u materijalu. Kada vidiš suštinu te stolice, i kada imaš osnovno likovno obrazovanje, fotografija postaje jednostavan prevod. Svaka fotografija bilježi isključivo svjetlo – sjena je samo posljedica. Bez svjetla, nema ni fotografije. Vidjeti Natašin svijet znači snimiti što jednostavniju, ali preciznu fotografiju. Nataša je od početka željela da sve bude organski, prirodno. Insistirala je da se jasno vidi materijal, struktura, i majstorstvo ljudi koji oblikuju ideju u stvarni predmet. Dao sam sebi slobodu da radim potpuno intuitivno. Bilo mi je veliki kompliment kad mi je rekla da će se namještaj naći na Salone-u, sajmu u Milanu – upravo zahvaljujući tim fotografijama. Na selekcije ovakvih događaja se inače šalju fotografije, a ne sami radovi. Uvijek mi je važno da ono što vidiš na fotografiji izgleda isto tako i uživo.

Haris Adžem

A kako izgleda vaša saradnja u praksi? Da li procesi teku paralelno, ili se ukrštaju u tačkama?

Haris: Mi se, zapravo, konsultujemo samo prvi put. Nataša nije tip saradnice koja postavlja ograničenja ili daje striktne instrukcije. Fotografije koje ste vidjeli na izložbi možda ne prate striktna pravila produkt fotografije – ali pomažu da osjetimo apstrakciju ideje. U tome i jeste njihova snaga.

Nataša: Na početku smo jako puno razgovarali. Fotografisali smo i mobitelima, dodirivali materijale, upoređivali printove… A onda je, s vremenom, proces postao spontaniji, gotovo intuitivan. S novim serijama rad ide prirodno.

Haris: Suština je – ja ne bih imao šta fotografisati da Nataša nije napravila taj predmet. Moraš znati šta stvar zapravo jeste. Ako je stolica izrađena od oraha, ako je takva u pojavnom svijetu – onda tako mora izgledati i na fotografiji.

Nataša: Ono što je zanimljivo jeste da, čak i da neko drugi koristi Harisovu kameru, njegov objektiv, njegov set – rezultat bi opet bio drugačiji. Autorstvo je pogled ka unutra. Mi samo koristimo stvaralačke elemente prirode. Svjetlo, sjena, boja, oblik, volumen – sve to nije ljudska izmišljotina. To je univerzum.

Haris: Često se šalimo da Michelangelo nije napravio Davida, nego ga je oslobodio iz kamena. Imao sam priliku prisustvovati trenutku kad je Nataša, tokom proizvodnje, sugerisala da se s jednog dijela drveta skine još jedan sloj. I iako je intervencija bila minimalna – to je kasnije bila sasvim nova stolica.

Nataša: Mislim da nas upravo ta zajednička, duhovna veza prema oblikovanju čini kompatibilnim. Haris vidi suštinu i prenosi je u dvodimenzionalno. A meni to omogućava da gledalac prepozna tu istu suštinu – kroz njegovu apstrakciju.

Kako gledate na odnos tehnologije, materijala i suštine u vašem radu?

Nataša: Sve što čovjek napravi – dio je prirode. Čak i kad koristimo industrijske alate, mi i dalje djelujemo unutar prirodnog ciklusa. Važno je razumjeti da ne postoji granica između čovjeka i prirode – mi nismo izvan toga, već upravo dio tog sistema. U suštini, mi samo nastavljamo ono što priroda već jeste.

Haris: …mi smo njena ekstenzija. I, iskreno, nemamo ni najbolje uslove, ni savršenu opremu. Danas ljudi često robuju alatima, softverima, materijalima. Mi radimo sa skromnim sredstvima, ali trudimo se baviti se onim što je bitno – suštinom. Kad imaš više mogućnosti, lako je upasti u zamku estetizacije – da se fokus prebaci na “ušminkavanje”. Ali zamislite ovo: imamo samo jedan izvor svjetla. Ako tim jednim svjetlom ne možeš prikazati suštinu objekta – onda je možda i ne vidiš.

Nataša: Slično važi i za dizajn. Ako ne možeš, s papirom i olovkom, nacrtati i osmisliti proizvod – i ako ga ne možeš sastaviti od najjednostavnijih materijala – onda ti ni kompleksna tehnologija neće pomoći. Ona može samo da unaprijedi ono što već ima jasnoću u ideji.

Haris: Duh je osnova. To je ono što oblikuje sve. Sve ostalo je nevažno.

Nataša, da li ti Haris ponekad ukaže na nešto što ti sama nisi vidjela – ili samo prepozna i potvrdi tvoju osnovnu ideju?

Nataša: Dešava se i jedno i drugo. Jako volim te njegove apstraktne i kreativne eksperimente.

Haris: Nije baš jednostavno uzeti nešto i prevesti ga u drugi medij. Naročito kada predmet već ima umjetničku namjeru u sebi. Tada moraš biti pažljiv – da ga ne ugušiš, da ga ne prevedeš previše bukvalno, ali ni da odeš predaleko od njegove suštine.

Zamislite kako je tek odgovoran posrednički posao historičara umjetnosti…

Haris: Ljudi često sebično posmatraju umjetnost – polaze od onoga što im je poznato, što prepoznaju. I to je razumljivo, ali vrlo ograničavajuće. Možeš razumjeti finalno djelo, može ti se dopasti ili ne – ali vrlo teško možeš objasniti važnost procesa koji je do toga doveo. Upravo je taj proces ono što umjetnost čini živom i stvarnom. Mi zapravo svemu dajemo kontekst. Kada postavimo predmet na podlogu, pod određeni ugao, mi mu zapravo dajemo kontekst.

Nataša: Haris stvarno dobro sagledava tehničke aspekte. To što ja radim sa GoEsom je moja istraživačka praksa, kako bih sebi obezbijedila dizajnersku praksu pored akademskog rada. Te inovativne elemente, načine tehnološkog izvođenja i specifične spojeve i vezivanje materijala, Haris jako dobro prenosi publici.

Haris: Što je studijska fotografija kvalitetnija, ona više otkriva – a samim tim je i prostor za nesavršenosti veći. Studijska fotografija je dobra, ako je proizvod dobar. Nataša, kao i GoEs, nisu se bojali studijske fotografije. Insistirali su da se komad namještaja ogoli i otkrije pred objektivom.

O važnosti zajedničkog promišljanja

Koliko je u današnjem vremenu važno zajednički promišljati?

Nataša: Mislim da je saradnja i otvoren razgovor zaista ključni. Svaka osoba donosi svoj jedinstveni pogled ka unutra, koji unosi novu vrijednost i dodatnu dimenziju u cijeli projekat. Imamo sreću što sarađujemo s ljudima iz različitih struka, jer je u ovom vremenu individualizma posebno dragocjeno dati ljudima slobodu da se u potpunosti iskažu kroz svoj doprinos.

Haris: Smatram da je važno dostići nivo sigurnosti u svom radu, ali i biti otvoren za pomoć i savjete koji ti mogu omogućiti da napreduješ i stvaraš još bolje. Važno je imati znanje i pronaći vrijeme za gledanje i istraživanje. Prije svakog snimanja uvijek gledamo i testiramo – to je ključ da dobijemo dobar rezultat.

Kako ste se usudili da krenete u ovakav radni proces – i da li je bilo moguće pronaći neke uzore, kad već nemamo izlagačko iskustvo u domenu produkt dizajna? Da li je bilo neke inspiracije, citata?

Nataša: Željela sam da svoj rad predstavim domaćoj publici – i stručnoj i široj. Također mi je bilo važno da afirmišem produkt dizajn, kao i da pokažem mogućnosti Odsjeka produkt dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu mladima. Ove godine imamo veliki broj kandidata za prijemni ispit, a na izložbi smo ugostili mnogo osnovnoškolaca i srednjoškolaca, što mi je posebno značajno jer vjerujem da ovakvi događaji mogu motivisati buduće generacije.Postavka izložbe je vrlo jednostavna i fokusirana na suštinu kolekcija koje sam razvijala. Posebnu dimenziju unio je Nenad Kovačević, koji je napravio soundscape – snimao je zvukove prirode, šuma oko Sarajeva, od jutra do mraka. Ti zvukovi prate način na koji se namještaj mijenja i reaguje na prostor. Na kraju je nastala devetočasovna muzička instalacija koja čini tihi, ali snažan ambijentalni okvir izložbi.

Haris: Nismo se bavili trendovima. Htjeli smo napraviti izložbu koja će biti univerzalna, koja će trajati i imati smisla i izvan trenutnog vizuelnog konteksta.

Nataša: Vizualni identitet izložbe, koji potpisuje grafička dizajnerica Mirna Ptiček, je vidljiv, ali u isto vrijeme odmara oko – to se najbolje vidjelo na primjeru banera na fasadi galerije koji je sjajio u vizuelnom šumu koji okružuje galeriju. Sa vrlo ograničenim sredstvima uspjeli smo realizirati kompletnu postavku i pripremiti katalog, koji je ujedno i plakat. Namjerno smo birali da budemo svedeni – i vizuelno i produkcijski – jer smo željeli da sve bude u službi sadržaja, a ne forme. Izložba je imala i miris kojeg je pripremio Adnan Lušija: pomiješao je četiri vrste drveta. Nježno smo, nadamo se, aktivirali sva čula. Prepoznali su to i docentica Irma Alimanović i njeni studenti sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, koji su pokretom i interakcijom sa izložbenom postavkom dočarali kako bih ja voljela da ljudi dožive namještaj.

Haris: To je, na neki način, potvrda da je taj namještaj dizajnerski hrabar, ali i funkcionalan – da može izdržati pritisak, upotrebu, svakodnevni život. Nije napravljen samo da izgleda dobro, već da traje.

Na kraju, šta biste izdvojili kao najveću snagu ove izložbe?

Nataša: Najveći problem ove izložbe bio je to što je – samonikla. Nije nastala po narudžbi, nije se uklapala u politike finansiranja, i baš zato je bila autentična i snažno propraćena. Bilo je izuzetno teško doći do sredstava, jer nismo željeli praviti kompromis – htjeli smo napraviti izložbu onako kako smo mi to zamislili, bez prilagođavanja očekivanjima donatora ili šablonima institucionalne podrške. I možda baš zato, u toj slobodi i samostalnosti, leži njena snaga.