Razgovarala: Elma Hodžić

Marko Frančešević je skulptor izvanredne umjetničke izražajnosti! Njegova ljubav prema skulpturi počela je još u djetinjstvu kroz igru s keramičkim figurama i plastelinom. Marko je pronašao inspiraciju u popularnoj kulturi, spajajući motive iz djetinjstva sa suvremenim temama, stvarajući radove čija estetika je nešto posve drugačije na domaćoj likovnoj sceni.

Možete li nam reći nešto više o svom umjetničkom putu? Kako ste se počeli baviti skulpturom?

Jedino što bih istakao kao zanimljivo i dosta drugačije od drugih, koji su krenuli istim putem kao i ja, jeste to što se u djetinjstvu nisam nimalo zanimao za crtanje. Moja strast su bile igračke i keramičke figure koje sam najprije sakupljao, potom farbao i obrađivao, a kasnije od plastelina započeo izrađivati vlastite. Jedan od prvih takvih radova je bila plastična figura Batmana kojem sam spalio lice upaljačem i potom ga totalno izdeformirao. Kasnije sam na isti način pomoću paljenja prebacivao dijelove sa jedne igračke na drugu. Tada nisam imao pojma da postoji vajarstvo kao smjer u umjetničkoj školi i na likovnoj akademiji. Međutim, krajem osnovne škole sam počeo dobivati pohvale od nastavnice likovnog za neke crteže koje sam radio u sklopu nastave, te sam kroz razgovor sa njom saznao više o vajarstvu i započeo izrađivati figure u malo ozbiljnijim materijalima, što je naposljetku dovelo do toga da odlučim upisati Srednju školu primijenjenih umjetnosti – odsjek kiparstvo. Ova škola je tada imala pet odsjeka i svaki je kandidat navodio odsjek koji mu je prvi izbor, a potom i drugi u slučaju da ga ne prime na taj prvi. Ja sam rekao da je kiparstvo jedini moj izbor – ako me ne prime na taj odsjek odustajem od umjetničke i upisat ću neku drugu školu. Na moju radost, nije bilo većih problema oko upisa jer je već i u to vrijeme opadalo zanimanje za smjerove kao što je kiparstvo. Imao sam sreću da sam primljen u klasu vrhunskog umjetnika i pedagoga Stijepe Gavrića koji je odigrao veliku ulogu u tome da kasnije nastavim sa studiranjem, ali i da se nakon formalnog obrazovanje ne prestanem baviti ovim poslom unatoč svim nepovoljnostima i preprekama na koje sam nailazio.

U svakom slučaju, kada sagledam sve događaje, vidim da me je niz različitih okolnosti vodio do toga da krenem tim putem, bez nekog mog prevelikog uplitanja, želje ili upornosti. Izuzetno sam sretan što se sve odigralo baš tako i što je skulptura danas postala moja najveća strast.

Oblikovanje čudovišnih likova

Šta Vas je inspirisalo da se fokusirate na motive iz popularne kulture u svom radu?

Mislim da je sve to povezano sa ranim djetinjstvom. Kao mali, tada putem TV programa, filmova, knjiga i muzike zaljubio sam se u američku pop kulturu. Lik klasičnog vanzemaljca velike glave, dugog lica i krupnih kosih očiju bio je jedna od mojih prvih vizualnih fascinacija, ali vjerojatno i prvi lik koji sam izradio u plastelinu. Takav dizajn svemirca, koji je prepoznatljiv danas na cijeloj planeti, nastao je zapravo iz kombinacija priča različitih ljudi koji su tvrdili da su imali susrete sa tim bićima, što znači da je narod zapravo stvorio jedan tako genijalni dizajn, a ne neki umjetnik ili dizajner. Po meni je to možda najljepši motiv kojeg je dala pop kultura do sada.

Često i danas koristim lik svemirca u svojim radovima, tako sam prije nekoliko godina uradio portret klasičnog vanzemaljca upravo po opisima iz knjige koja je sadržala svjedočanstva ljudi koji tvrde da su ih susreli. Odlio sam nekoliko komada i ofarbao ih u različite boje. Kada sam imao izložbu u Historijskom muzeju BiH, poredao sam ih u vrstu poput vojske na jedan postament koji sam tamo pronašao. Narodu se to dosta dopalo te sam ih ubrzo sve prodao. Kasnije sam odlio još desetine istih, sve u različitim bojama i oni su bili prodati. Očito je da su motivi pop kulture nevjerojatno privlačni svima nama. Nerijetko sam koristio i likove poput Batmana i drugih super heroja, odnosno njihove kostime koje sam odijevao opet nekim drugim likovima i stavljao ih u potpuno drugi kontekst.

Ipak bih naglasio da ja sve te likove uvijek koristim za izgradnju neke priče koju sam zamislio, ne koristim ih čisto radi prikaza njih samih. Ne bavim se analizom tih likova, nego ih upotrebljavam više kao objekte za stvaranje neke instalacije.

Kako kombinirate motive iz našeg podneblja sa onima iz popularne kulture? Možete li nam dati neki konkretan primjer?

Mislim da je jednostavno nemoguće stvari koje nas svakodnevno okružuju ne uključiti u svoj likovni rad. Mozak naprosto sam bilježi ono sa čime se susreće svakodnevno i ono što mu iz nekog razloga ukrade pažnju ostane pohranjeno u dubini uma. Ukoliko radite u kontinuitetu, te stvari će same od sebe isplivavati na površinu. Prvo takvo iskustvo koje pamtim dogodilo se prilikom otvaranja trgovačkog centra SCC i dolaskom arapskih turista u Sarajevo. Sjećam se da sam promatrao žene u nikabima kako se kreću radnjama i bio fasciniran draperijom i teksturom tkanine koja im je prekrivala tijelo. Tada sam uradio prvu figuru pokrivene žene. Bila je to mala crna figura sa sklopljenim rukama. Vremenom sam postajao vještiji promatrač pokrivenih žena te sam ubrzo provalio razne detalje poput onih od koliko se dijelova nikab sastoji i kako se zapravo nosi. Tada je uslijedio i sljedeći rad žene sa nikabom te je ovoga puta umjesto sklopljenih ruku, držala pušku. Patinirao sam je u boju zelene bronce i bio jako zadovoljan rezultatom. Postao sam pravi znalac anatomije pokrivenog tijela, a moja fascinacija odjećom tih žena u likovnom smislu je još više rasla. Prilikom jedne šetnje sa društvom ugledao sam ženu sa nikabom kako u invalidskim kolicima gura drugu ženu sa nikabom. Zastao sam nepomično i bukvalno u jednom momentu njihov pokret ugledao kao skulpturu. Veče je odmicalo, a ja sam jedva čekao povratak kući kako bih dobro memoriranu scenu u glavi pretvorio u glinu.

Od tada sam neprestano radio sve više i više ovakvih radova. Kasnije sam tu fascinaciju spojio sa motivima koji su me oduševljavali još iz dječačke dobi, a to su motivi iz američke pop kulture. Jednostavno bih na nikab aplicirao znak Batmana ili logo nekog prepoznatljivog američkog brenda i potom bio oduševljen rezultatom. Te radove sam prvi put izložio u Galeriji Brodac na jednoj kolektivnoj izložbi, gdje sam prodao dva komada. Također me je kontaktiralo više ljudi izvana koji su posjetili ovu izložbu te uputili komplimente na račun tih radova. Najviše je tražena bila pomenuta žena sa puškom koju sam kasnije ponovio barem još dva ili tri puta. Plan je bio da napravim cijelu armiju žena pod nikabom, međutim krenula je prodaja i podjela (često sam ih mijenjao za radove drugih umjetnika) te nikada ne bih uspio proizvesti dovoljan broj. Do dan danas, nažalost, još uvijek nisam izložio više od desetak različitih žena pod nikabom na jednoj izložbi.

Na ovaj način nastajali su i kasniji radovi sa motivima iz našeg podneblja za koje me pitate. U Collegium Artisticumu sam izložio 50 časnih sestara koje su bile poredane, svaka zasebno na maloj polici duž cijele galerije, sa odorama različite boje i sa različitim motivima na njoj. Časne sestre me asociraju na djetinjstvo, jer za vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja u KŠC- u na Mejtašu, one su živjele tik do škole, dosta njih nam je predavalo i često sam ih susretao. Vajanje likova u uniformi i u raznim odorama obuhvata poveći ciklus mog rada. Kroz povijest umjetnosti nago tijelo je bilo dominirajući motiv u kiparstvu, međutim odore i uniforme koje pokrivaju cijelo tijelo, čak ponekad kriju i identitet, bile su mi daleko inspirativnije za rad.

Jako me zanimaju i paranormalne narodne priče sa ovih prostora, postoji jedan broj radova gdje sam se bavio tom temom također kroz motive pop kulture. Većina tih stvari bilo je izloženo u galeriji Collegium Artisticum.

Vaša umjetnost je često povezana sa aktuelnim temama. Kako birate koje teme ćete obraditi u svojim skulpturama?

Izrada skulpture jednaka je razmišljanju. To bi se moglo opisati i kao neka vrsta vođenja dnevnika. Budući da imam sreću da sam dosta brz u izvedbi radova, to mi je omogućilo da sve o čemu razmišljam, a učini mi se interesantnim za pribilježiti, to mogu učiniti u glini veoma brzo. Jednostavno mi određeni događaj privuče pažnju, krenem intenzivno promišljati o tome i uglavnom sljedeći korak je nastanak figure. Taj proces odabira motiva i teme rada meni je uvijek bio najjednostavniji dio posla. Nikada nisam bilježio ideje na papiru ili radio neke skice, uvijek imam neki ciklus na kojem radim i uvijek znam što ću raditi sljedeće. Sa dosta tih skulptura ne budem zadovoljan, njih naprosto odbacim te nastavljam raditi dok ne zaokružim neku cjelinu i onda prelazim na sljedeću.

Izazovi djelovanja na polju kiparstva

Koji su Vaši omiljeni materijali za rad i zašto?

Sam materijal koji koristim za izradu skulptura nažalost ne biram ja, nego mogućnosti i okolnosti u kojima se u tom momentu nalazim. Svaka ozbiljna skulptura je, što se tiče tehničke izvedbe, nevjerojatno zahtjevna te iziskuje određeni radni prostor, skupe alate i materijale koji su često nama teško nabavljivi.

Još kao student sam primijetio da mnogi ljudi, nakon što diplomiraju ili magistriraju na ovom odsjeku, zbog nedostatka uvjeta za nastavak rada potpuno odustaju od skulpture. Tako da sam još tada tražio rješenje da na bilo koji način ostanem u tome i nakon napuštanja klase na ALU. Shvatio sam da je rješenje u izradi manjih i srednjih formata u gipsu koje sam mogao bez većih problema uraditi bilo gdje:  u sobi, podrumu, dvorištu…  Gips nije materijal koji je kvalitetan i koji po meni izgleda dobro, međutim ima niz prednosti: jako je jeftin, lako se radi u svim uvjetima, nije otrovan, ostavlja jako dobar otisak i ono što je meni bilo jako bitno je da se lijepo farba gotovo svim bojama. Upravo su veći formati i kvalitetniji materijali ono što smatram da nedostaje mojim radovima, kako bi bili onakvi kako ih ja zamišljam. To je ujedno i neki moj cilj u budućnosti, da stvorim uvjete za tako nešto.

Kada bih birao omiljeni materijal kojega sam do sada koristio, mislim da bi to bio poliester, njega koristim za neke naročito drage radove. Problem sa poliesterom je u tome što je otrovan prilikom rada, veoma intenzivnog mirisa te time zahtjeva posebne uvjete za rad. Prilikom bojanja poliestera postiže se neka “plastičnost” koja najviše odgovara stilu mog rada. Kada su u pitanju narudžbe koje radim za novac, uglavnom se uspijevam snaći da se to odradi u bilo kojem materijalu koji se od mene traži.

Kako biste opisali svoj kreativni proces: od ideje do finalnog proizvoda?

Nikada ne radim skice na papiru ili nešto slično, uvijek imam u glavi i previše toga što bih volio da napravim i vidim kako bi izgledalo u prostoru. Ponekad odjednom radim i više radova jer su manjih dimenzija. Veoma često mi se neki radovi još u procesu ne dopadnu pa ih nikada ni ne odlijem, oni bivaju kasnije uništeni prvenstveno zbog nedostatka prostora za čuvanje svih tih figura koje se, nažalost, ne prodaju u nekom velikom broju. Kiparstvo je specifično zbog tehničke zahtjevnosti u izvedbi, tako da se dosta toga u samom procesu nastanka skulpture vrti oko konstrukcije, izrade kalupa, lijevanja i drugih tehničkih izazova.

Koji su najveći izazovi s kojima se suočavate kao umjetnik u današnje vrijeme?

Moj jedini problem od završetka Akademije do danas je nedostatak adekvatnog radnog prostora. Nekada su postojali prostori, ateljei i radionice koji bi se dodjeljivali aktivnim umjetnicima na korištenje, što je nama danas gotovo nezamislivo. Smatram, kada bih imao radionicu prilagođenu da uradim neke radove kakve nosim u glavi, lako bih mogao s njima da pariram svim skulptorima u svijetu i izlažem u bilo kojoj galeriji. Nažalost, isto tako smatram da sam ja samo jedan od mnogih umjetnika sa ovih prostora koji bi to mogli, ali vjerojatno nikada neće biti u mogućnosti da realiziraju svoje ideje do kraja, samo zbog nedostatka tehničkih mogućnosti.

Ostali problemi ovdašnjih umjetnika isti su kao i onih u svijetu. Mnogi danas rade po dva i više poslova samo da bi stvorili osnovne uvjete za život. U Americi sam upoznao masu umjetnika koji rade različite poslove nevezane za umjetnosti, a onda koriste svaki slobodan trenutak za stvaranje. Svi se oni nadaju da će jednog dana stvoriti uvjete da ostave te druge poslove i posvete se samo umjetnosti, no nažalost istina je da će samo mali procenat njih to uspjeti za života. Iz svog iskustva znam kako je raditi posao koji nema veze sa umjetnošću da bi preživio. U principu, ja nikada nisam tražio lovu iz budžeta ili od bilo kakvih sponzora, uvijek sam birao put da zaradim od bilo kakvog posla pa da raspolažem tim novcem. Tada u jednu ruku budeš zadovoljan što ti se napokon pružila prilika da imaš neku lovu i nadaš se da ćeš je mudro iskoristiti, ali raditi posao koji ne voliš, a zanemariti svoje strasti, put je u depresiju i onda ti ponovno ta lova ništa ne znači, uvijek si u začaranom krugu.

Omogućiti sebi bolje uslove za rad

Postoje li neki umjetnici ili umjetnički fenomeni koji su Vam posebno inspirativni?

Stvarno kada se sagleda trenutno stanje čak i kod nas, unatoč jako nepovoljnoj situaciji, možemo primijetiti da ima jako puno vrhunskih umjetnika različitih pravaca, stilova i interesovanja. To je jako važno, da se umjetnost razvija i opstaje u svim mogućim uvjetima i okolnostima. Instagram mi je omogućio da pratim umjetnike iz dalekih zemalja, čiji rad sigurno nikada ne bih imao priliku vidjeti na drugi način. To je velika stvar koju nam je omogućio internet i društvene mreže. Ja se lično bavim skulpturom i trodimenzionalni oblik je ono što me najviše fascinira i što najviše pratim. Uistinu ljudi diljem svijeta rade fascinantne stvari, od klesara koji rade klasiku u kamenu poput starih majstora, do vajara koji koriste nevjerojatne nove materijale i tehnologije u izradi avangardnih djela. Iako nam nerijetko djeluje da danas za likovnu umjetnost ima sve manje i manje prostora u životima ljudi, kada pogledamo kakva sve djela danas nastaju, definitivno možemo zaključiti da umjetnost unatoč svemu i dalje živi i ide svojim tokom. Zbog te dostupnosti i lakog uvida u mnoštvo radova, teško mi je definirati neki poseban stil ili pravac za kojeg bih rekao da me je fascinirao. Mislim da se danas i gube ti stilovi i pravci u umjetnosti, ima jednostavno radova koji vam se sviđaju ili vam se ne sviđaju. Ja sam davno čuo kada za nekog umjetnika kažu da ne pripada niti jednom likovnom pravcu, to mi je u početku zvučalo totalno neodređeno i nedefinirano, a danas smatram da je to budućnost.

Mogao bih jedino naglasiti da nove pojave, koje su mi uzele najviše pažnje u posljednje vrijeme, jesu radovi nastali pomoću umjetne inteligencije, ali to je posebna i široka tema o kojoj bi se trebalo zasebno govoriti, a i vrijeme samo jednostavno mora pokazati u kojem će to smjeru da dalje ide.

Koji su Vam planovi za budućnost? Radite li trenutno na nekom novom projektu?

Nedavno mi je završena samostalna izložba u Počitelju, koju planiram proširiti sa još nekoliko novih radova i preseliti u još neke gradove u BiH. Dugoročniji cilj mi je da krenem samostalno izlagati izvan države i regiona, što je za skulpture veoma komplicirano, prije svega zbog transporta. Također, za takav podvig bih morao uraditi nekoliko većih radova u nekim ozbiljnijim materijalima. Tako da samo mogu ponoviti da je moj glavni, trenutni cilj omogućiti sebi bolje uslove za rad.