Laura Marin je mlada pjevačica i internet senzacija koja paralelno sa studijem filologije gradi vlastiti muzički identitet, spajajući generacijski senzibilitet online publike s autorskim pristupom muzici. Njen novi singl „Brza kola“ označava važan korak u njenom dosadašnjem stvaralaštvu, ali i potvrđuje da se iza viralnog imena krije ozbiljna i promišljena umjetnička putanja.

S Laurom razgovaramo o muzici, jeziku, stvaranju u digitalnom prostoru i o tome kako izgleda odrastanje između akademskog svijeta i scene koja ne poznaje pauzu.

Kako je nastala saradnja koja je u pjesmi „Brza kola“ spojila Balkan i Brazil?

Taj spoj je jedna lijepa slučajnost. Nemam korijene niti direktnu vezu s Brazilom osim jezika. Moj maternji jezik je galicijski, i kod nas postoji debata o tome jesu li galicijski i portugalski isti jezik ili ne. Ono što znam jeste da ponekad lakše razumijem ljude iz Brazila nego neke iz Portugala.

Saradnja s muzičarima iz Brazila desila se zahvaljujući Mirzi Redžepagiću, glavnom producentu pjesme „Brza kola“. On je studirao master na Berkleeju u Valenciji i tamo upoznao sjajne muzičare iz cijelog svijeta. Kada je poslao pjesmu Felipeu Ribeiro, koji je radio mix, on je pitao za stihove na galicijskom: “What is this weird Portuguese?” Mnogo mi je drago što su se ta moja dva svijeta prirodno spojila u ovoj pjesmi.

Studiraš filologiju, pa si svakodnevno u kontaktu s jezikom, značenjima i tumačenjima. Na koji način to utiče na tvoje pisanje pjesama — da li te jezik više “disciplinuje” ili oslobađa kao autoricu?

Kad je muzika u pitanju, svako ima svoje prioritete, za mene je to tekst. U prvoj knjizi Biblije Bog je stvorio svijet riječima. Jezici koje govorimo oblikuju našu realnost, zato je čitanje put do mudrosti. Što više vladamo jezikom, to više oblikujemo svoju stvarnost, zato jezik uvijek oslobađa.

“Brza kola” ne govori doslovno o vožnji, nego o bijegu od sebe i unutrašnjim obrascima. Koliko ti je važno da tekstovi nose skrivene slojeve, a koliko da ostanu dovoljno otvoreni da ih svako može čitati na svoj način?

Mislim da je savršena pjesma ona uz koju uživaš kad si sretan, a plačeš kad si tužan. Često dobijem komentare da su moji tekstovi prekomplikovani, meni je to pravi kompliment. Neke od najznačajnijih pjesama za mene su od Björk, Lane Del Rey ili Miladina Šobića, jer su njihovim tekstovima opisane emocije koje sam osjećala, a nisam ih znala prepoznati. Kao umjetnica, želim da ljudi u mojim tekstovima pronađu značenja koja meni nisu ni pala na pamet — tada moj rad zaista ima smisla.

Tvoje pjesme djeluju kao spoj emocije i metafore. Šta kod tebe dolazi prvo — osjećaj koji želiš da preneseš ili slika/metafora kroz koju taj osjećaj gradiš?

Za ovu pjesmu početna tačka bile su same riječi “brza kola”. Taj koncept mi je bio zanimljiv jer mislim da na mom maternjem jeziku ne postoji doslovan prijevod, jer auta nisu brza, nego ljudi voze brzo. Kao što sam ranije rekla, jezik oblikuje našu realnost.

Prva verzija pjesme imala je stih “oni voze brza kola ali ne znaju kuda idu”. Kasnije smo mijenjali tekst, ali poruka je ostala ista. Volim metafore jer svaki put kad pronađem dobru osjetim mali trnac u srcu.

Sarađuješ s muzičarima iz različitih kulturnih sredina. Šta te ove saradnje uče o muzici kao jeziku, ali i o tebi kao izvođačici?

Kad je muzika u pitanju, postoje periodi kada treba biti sam i kada treba raditi s drugima. Ovo je moja četvrta autorska pjesma, ali prva na kojoj sam radila s ozbiljnim timom iz različitih država. Tokom ovog procesa najviše sam naučila o sebi, i mislim da je to svrha svega.

Posebno sam zahvalna Mirzi Redžepagiću, koji me tokom cijelog procesa tretirao kao osobu, što nije uvijek slučaj u industriji gdje su žene često posmatrane kao objekti. Strpljivo je slušao svaku moju riječ i davao savjete. Osjećala sam se pomalo kao Chihiro iz filma Spirited Away, ne znam šta slijedi, ali znam da će na kraju sve imati smisla.

Emocije u tvojim pjesmama su vrlo prisutne, ali često suzdržane i nenametljive. Da li ti je lakše izraziti ih kroz muziku nego u svakodnevnom životu?

Mislim da je to i poenta umjetnosti. Ovaj svijet je surov, ali u knjigama, filmovima i pjesmama možemo pronaći nježnost. Muzika mi je uvijek bila motiv života, najveća ljubav i razlog postojanja. Zahvalna sam što je Stvoritelj dao nama sposobnost da i mi stvaramo.

Internet ti je donio vidljivost i publiku, ali i brzu percepciju “online senzacije”. Gdje za tebe počinje ozbiljna umjetnička karijera, a gdje prestaje digitalni momenat?

Iskreno, nemam tačan odgovor. Rekla bih da je najveća prekretnica u mojoj karijeri bilo gostovanje na Halidovom koncertu u sarajevskoj Zetri. Već sam tada imala dobre brojke na društvenim mrežama, ali nakon tog koncerta ljudi su me počeli doživljavati drugačije i otvorile su se ozbiljnije prilike.

Nakon šest godina snimanja covera svake sedmice, odlučila sam da to radim rjeđe i više se posvetim autorskim pjesmama. Proces je sporiji nego što sam očekivala, ali želim da me publika sve manje vidi kao tiktokericu, a sve više kao muzičarku.

Danas se mnogo muzike oblikuje kroz trendove i algoritme. Imaš li osjećaj da moraš balansirati između onoga što je “vidljivo” i onoga što je autentično tvoje?

Moram balansirati, i to vidim kao nešto pozitivno. Odrasla sam uz društvene mreže i trendove, tako da ih ne doživljavam kao nešto neautentično.

Istina je da svi mnogo zavisimo od telefona i da to ima negativne strane, ali ovaj novi sistem donosi i nevjerovatne prilike. Internet je bio moj najveći učitelj — bez njega ne bih naučila jezik niti imala karijeru na Balkanu. Nekad su pjesme postajale hitovi zahvaljujući radiju, danas tu ulogu ima TikTok. Ne mislim da je to nešto loše ili neautentično.

“Brza kola” je i tvoj prvi singl sniman na Balkanu. Koliko je taj prostor uticao na pjesmu — ne samo produkcijski, nego i emotivno ili simbolički?

Pjesma je snimana u Sarajevu, što mi je veoma simbolično. Sarajevo je grad koji mi je dao više nego bilo koji drugi. Tamo sam imala koncert s Halidom, moj muž je Sarajlija, a sada se i ova muzička prilika desila upravo tamo. To je grad u kojem se osjećam kao kod kuće od prvog trenutka. Jedva čekam da završim fakultet kako bih mogla duže boraviti tamo.

Tvoj vizualni identitet djeluje minimalistički. Koliko je on produžetak tvoje muzike, a koliko zaseban jezik kojim se izražavaš?

Moj vizualni identitet djeluje minimalistički vjerovatno zato što ga još nisam u potpunosti razvila. Na estradi sam tek na početku, kao dijete koje uči da hoda. Nezavisna sam umjetnica i još nisam izgradila jasan vizualni pravac.

Sve će to doći kada završim fakultet i budem se mogla potpuno posvetiti muzici. Voljela bih da me ljudi prvenstveno prepoznaju po tekstovima, kao što je slučaj s Björk ili Lanom Del Rey.

Ako bi svoju umjetnost morala svesti na jednu emociju koja se stalno vraća kroz sve što radiš, koja bi to bila i zašto baš ta?

Ne znam da li se to računa kao emocija, ali rekla bih svjesnost. U mojim pjesmama više sam posmatrač nego učesnik. Volim ideju da moje pjesme budu prostor za zastajanje i razmišljanje, za nove perspektive i podsjetnike na ono što zaboravljamo u svakodnevnom životu. I ljubav — uvijek ljubav.