Povodom objavljivanja bosanskohercegovačkog izdanja romana Slučaj vlastite pogibelji u izdanju Buybooka, razgovarali smo s Kristianom Novakom o putu jednog od najzapaženijih romana u regiji posljednjih godina. Jedan od najznačajnijih savremenih autora regionalne književne scene se osvrće na put ovog višestruko nagrađivanog romana, dileme koje su ga pratile tokom pisanja, kao i na pitanja odgovornosti, pravde i lične hrabrosti koja roman otvara.

Razgovarao: Matej Vrebac za Buybook

Neposredan povod za naš razgovor jeste objavljivanje bosanskohercegovačkog izdanja romana Slučaj vlastite pogibelji u okrilju Buybooka. Vaš roman nastavlja svoj život poprilično dinamičnom i uspješnom putanjom, a sada mu je olakšan put do ovdašnjeg čitateljstva. Šta za Vas osobno znači njegovo objavljivanje u Sarajevu, gdje smo Vas inače vidjeli na zadnjem izdanju festivala Bookstan?

To mi je baš velika sreća i žao mi je samo da do toga nije došlo i prije. Znam sigurno da su me ljudi u BiH čitali pa nabavljali svakakvim kanalima. Ovime je to konačno olakšano, a meni kao autoru dano bjanko opravdanje da dolazim, recimo,u Sarajevo. Nije da mi je prije trebalo, ali dobro ga je imati.

Roman je dobio prestižnunagradu „Vladimir Nazor“ za 2023. pa su zatim uslijedile ništa manje važna odlikovanja, kao što su „Ksaver Šandor Gjalski“, inače drugi po redu za Vas. Pored Fricove nagrade, Slučaj vlastite pogibelji je 2024. u Tuzli krunisan „Mešom Selimovićem“, jednim od najvažnijih književnih postignuća u Bosni i Hercegovini. Neću Vas pitati jeste li se nadali ili očekivali to sve, ali me zanima kuda su sve ove silne nagrade odvele Vas i sâm roman? Što je to bilo važno svim ovim žirijima, a da je prepoznala podjednako i čitalačka publika?

Prije sam stalno govorio da je prva nagrada koju autorica ili autor dobiju i najvažnija. Ona digne vidljivost, dade neku vanjsku validaciju koja možda autorici ili autoru nije presudna, ali je važna za onu najbližu okolinu. Obitelji i prijateljima treba nekako objasniti zašto si im se uskraćivao mjesece i godine. Stojim i dalje kod toga, uz dodatak da mi je svaka nagrada za Slučaj bila posebno važna. Ukratko, prije nego je izašla, mislio sam da ću si tom knjigom pucat’ u koljeno i kao autor i kao čovjek. Drukčije je pisana od ovih mojih prijašnjih pa sam znao da ću razočarati dio publike. Ali morala je biti drukčija jer je i pisana po stvarnom događaju, čime dolazimo do druge bojazni koju sam imao glede te knjige: ljudi koji su bili blizu tog događaja još su živi. Odakle meni pravo kopati po tuđoj boli da bih napisao svoju knjigu? Bio sam prilično siguran da će poći po zlu, da će se krivo shvatiti i spreman prihvatiti posljedice, ali evo, sve se odvilo odlično. I nagrade tu dođu kao prava podrška i poticaj da i ubuduće budem izvan zone komfora kad pišem.

Okosnica radnje je smrt mladog policajca, te potraga za istinom i pravdom u korumpiranom sistemu. Župnik, specifičan karakter iz romana, progovara u jednom od poglavlja: Nepravdu smo pomalo učinili svi, svi sudjelujemo u dvostrukim mjerilima, zato uz jedan prst koji upirem na druge dolaze tri kojima upirem na sebe. Čini se da čitatelju/ici ovaj roman ostavlja više otvorenih pitanja nego što nudi odgovora. Imamo li u današnjim vremenima uopće neki referentni okvir za pravdu? Može li uopće pojedinac preuzeti na sebe krivicu jednog nefunkcionalnog, i nadasve korumpiranog, sistema?

Da, slažem se da je više pitanja nego odgovora, ali to mi je u redu. Kada bih imao odgovor na dvojbu koja me naposljetku gurne u pisanje, mogao bih napisati kolumnu i to bi bilo to. Kada pak se sâm borim s kompleksnošću nekog međuljudskog odnosa ili sustava, društvenog mehanizma, treba mi priča. U ovom slučaju su to čak tri nekakva sustava, sva tri neophodna, sva tri barem djelomično disfunkcionalna – policija, školstvo, obitelj. Trebamo ih, često bivamo iznevjereni od njih, a da bismo im ikada dali šansu da se spase iz kaljuže korupcije, trebamo im dati povjerenje koje u sadašnjem trenutku nisu zaslužili. Dapače, svaki od sustava koje sam nabrojio povremeno služe kao instrumenti represije.Ali trebamo vjerovati, dužnost nam je nadati se da imaju šanse postati boljima ako preuzmemo – ne krivicu – nego dio odgovornosti na sebe. I krenemo od sebe, pojedinačno. Imam li pravo ljutiti se na korupciju ako ću i sâm pokušati zaobići sustav kada mi to odgovara? Ili ću snositi dio svog tereta iako znam da to tako ne čine svi, iako znam da će me poneko smatrati budalom zbog toga.

Mlada profesorica hrvatskog jezika, koju prvu upoznajemo među stranicama, je oličenje antičkog hybrisa. Njoj je na početku karijere poručeno da „ne talasa“, a na osobnom iskustvu znam da većini mladih nastavnika bude upućen isti taj „dobronamjerni“ savjet. Zašto je važno biti hrabar, pobuniti se protiv sistema, baš kao na Antigoninom principu s kojom roman intertekstualno komunicira, iako je cijena koja se plati ponekad i tragična?

Inače, postoje dva tabora glede lika mlade profesorice. Jednima ide silno na živce, drugi je vole. Meni su kod nje oba karakterna aspekta važna, jedan ne ide bez drugog. Kao prvo, zašto bi ženske protagonistice trebale bit oličenja savršenosti i ine ljupkosti? Profa je na početku svoje priče iritantno, mlado i na krivi način ambiciozno stvorenje, koje će napraviti sve da održi privid svoje Instagram-egzistencije. Zato je morala biti mlada. Netko s deset godina iskustva u radu s djecom, roditeljima i zbornicom ne bi radio greške koje je ona radila. Ali priča je mijenja. Strada joj emotivno bliska osoba i ona se vrlo brzo nađe pred dvojbom – živjeti i dalje dovoljno dobru laž, ili reći istinu i riskirati sve do čega joj je bilo stalo. Mislim da je to važno, biti barem jednom u životu toliko hrabar. Da, vjerojatno ćeš se uvaliti u nevolje, ali samo takva pozicija omogućava korjenitu promjenu.

U Vašim romanima male sredine nisu samo kulisa, nego aktivan društveni mehanizam, mjesto gdje se istina brzo prešuti, ali i gdje sve postaje javno. Šta Vas u književnom smislu privlači tim „zatvorenim sistemima“ malih zajednica?

Volio bih da imam frajerskiji odgovor od: pa zato što sam odrastao upravo u takvoj zajednici, percipiram svijet kroz tu prizmu i zato mi je najlakše i pisati u tako postavljenom okviru. Malo me sram priznati, ali meni još uvijek nije jasno kako da pišem o gradu, iako sada već više godina živim u Zagrebu nego sam živio u svom rodnom selu. U malim zajednicama si uvijek sudionik, praktički kao da nema pozicije promatrača i zato je dinamika drukčija. Takav se sustav na drukčije načine bori za status quo, za vlastitu stabilnost, drukčije su hijerarhije i drukčiji protok informacija. Mislim da mi ti mehanizmi nikada neće prestati biti predmetom istraživanja.

Žanrovska sličnost koju dijele Vaša djela se prepoznaje u kriminalističkom prosedeu, ali meni je zanimljivija ona druga, tematska.Često ste okupiranitemom koja je u velikoj mjeri i dalje tabu – suicid. Vjerujem da je izazovno pisatio ovom važnom književnom toposu kao što je samoubojstvo, a da to ne bude eksploatirajuće, senzacionalistički, moralistički ili samo sebi svrha. Kako to postižete uopće? Zašto odabirete pisati o ovoj temi ili je ona odabrala Vas na svojevrstan način?

Čini mi se da je malo toga u mom pisanju zapravo ovisno o mom odabiru i odluci. Dosta toga tu odradi podsvijest i nekakav poriv kojem se najbolje prepustiti. Mislim, ne moram, ali ako pokušavam sve kontrolirati, mala je šansa da ću napisati nešto dobro. Samoubojstvo se doista pojavljuje u dva od mojih ne mnogo više romana, ali ima potpuno drukčiju funkciju. U Črnoj mati,[1] samoubojstva su posljedica ljudski izazvane ekološke katastrofe i osobnih životnih okolnosti. U Slučaju, ako je uopće riječ o samoubojstvu, riječ je o konačnom činu otpora. Koliko god postali imuni na tuđu patnju, takav čin, posebno mlade osobe, nas još uvijek pogodi. Kažem „ako je uopće riječ o samoubojstvu“ jer ja se tom procjenom u tekstu ne bavim. Nije mi važno ni kao autoru ni kao čovjeku čiji je prst bio na okidaču pištolja. Meni je važno što je dovelo do toga da ta cijev bude prislonjena na to čelo.

Kajkavština u Vašim romanima nije samo stilistički izbor nego nosilac emocije i identiteta. Kako pronalazite ravnotežu između dijalekta i razumljivosti za čitatelje koji ne dolaze iz tog jezičkog prostora, kao što je slučaj s bosanskohercegovačkom publikom?

Kad sam prvi put pisao na taj način, u Črnoj mati, nisam ni pomišljao da će to htjeti čitati itko izvan sjeverozapadne, kajkavske Hrvatske, stvarno nisam. To nije umanjilo moju želju i potrebu da ispišem tu priču upravo na taj način. Više je razloga. Kad dopustiš nekom liku da progovori, imaš kao autor jedinstvenu priliku identificirati ga jezično, identitetski, socijalno. Drugo, kao rođeni kajkavac našao sam se u poziciji da pokažem da taj dijalekt, često percipiran kao seljački, sirov, nosi u sebi mnoge slojeve i simboličko pamćenje kojima se mogu iskazati kompleksne emocije. U tome me, zanimljivo, još kao srednjoškolca ohrabrio odličan profesor književnosti Ivan Pranjić, inače rođeni štokavac, rodom iz okolice Doboja. On je odlično razumio da dijete trebaš prvo naučiti kako pripovijedati na svom vernakularu, dijalektu koji mu je najbliži, i da će tada svaki književni iskaz doći prirodno.

U romanu se naizmjenično isprepliću prozni stil u prvom licu sa scenarističkim, dramatiziranim. U konačnici, roman je adaptiran i postavljen na pozorišne daske u koprodukciji varaždinskog i riječkog HNK. Pretpostavljam da ste pogledali predstavu.Kakvo je bilo iskustvo vidjeti vlastiti tekst na sceni, koji je već u samom izvorniku hibridan? I nije prvi put da Vam se tekstovi adaptiraju i izvode u pozorištu?

Tako je, sva tri moja „ozbiljna“ romana igraju u kazalištu. I moram reći da je poseban trenutak kada čuješ kako ti vlastita rečenica pronalazi novi život u drugom mediju. Posebno me oduševe dvije stvari – koliko dramaturzi i redatelji moraju donijeti teških odluka da bi iz, priznajmo i to, pripovjedno razbarušenih romana iznijeli ono što smatraju primarnim u predstavi kakvu su zamislili. I drugo, s koliko ljubavi su glumački ansambli u sva tri slučaja pristupili tekstu i zahtjevnom dijalektu. Kažem uvijek da treba imati sreće u spisateljskom radu, a ta sreća se često pojavljuje u obliku, eto, kvalitetnih ljudi koji su entuzijastični oko tog teksta. I to dođe na naplatu, sve su predstave još uvijek rasprodane, Ciganin[2] igra već osmu godinu zaredom u HNK Zagreb.

Ne znam kako stoje stvari s prevođenjem,te jesu li neki već prijevodi objavljeni, ali Vaše knjige se čitaju širom regije, a nerijetko i izvan nje. Imate li osjećaj da različite sredine drugačije čitaju Vaše romane?

Sigurno je tako: svaki kulturni krug, svako društvo drukčije reagira na jedne te iste podražaje jer nosi drukčije pamćenje i drukčije iskustvo. Ali ta različitost opet ne može ići unedogled. Mislim da, kada se dubinski pozabaviš nečime što te muči, doista dotakneš duboko u sebi što te žulja, u tom si se trenutku obratio cijelom svijetu. Imam 12-13 prijevoda na različite jezike, ali najjača recepcija još je uvijek u regiji. Ipak ovdje postoji i barem djelomično zajedničko sjećanje. Gajim još nadu da ono može biti temelj za daljnju gradnju odnosa, umjesto onog djela sjećanja koje nije zajedničko, koje je čak suprotstavljeno.

Šta Vas danas, nakon svih nagrada i velikog čitateljskog interesa, još uvijek tjera da pišete?

Pišem dalje zato što me nijedno od toga što ste naveli nije ni u početku tjeralo na pisanje. Bio sam sklon fabuliranju i uvijek mi je bilo zanimljivo promatrati kako narativi mogu privući, ujediniti, mobilizirati. Ne vidim se kao autora koji će napisati još deset ili dvadeset knjiga. Nemam to u sebi. Ali ono što imam, mora izaći. Meni je pisanje mučan proces, ali mi je dosta gore nepisanje. Upravo krećem u novu avanturu, kod mene ona traje dosta dugo, četiri godine, ali bolje tako nego nikako.