Ismar Mujezinović: Umjetnik je poput voćke – posađen u različitim vrtovima, svuda daje drugačiji okus, urod i veličinu

Razgovarala: Elma Hodžić

Posljednjih mjeseci imala sam privilegiju nekoliko puta razgovarati s Ismarom Mujezinovićem, multimedijalnim umjetnikom koji svojim stvaralaštvom pokriva širok spektar oblasti: slikarstvo, film, književnost i dizajn. Tokom bogate umjetničke karijere, Mujezinović je ostvario značajan utjecaj na likovnu scenu, ali i na filmsku i književnu produkciju, te je dobitnik brojnih prestižnih nagrada. Odrastao je uz oca slikara, čuvenog Ismeta Mujezinovića, a prve korake u svijetu umjetnosti napravio je u ranom djetinjstvu – u ovom razgovoru otkrijte i kako. Ismara Mujezinovića vodi znatiželja. Iako su se vremenom mijenjala njegova interesovanja, to ga nije spriječio da izgradi specifičnu radnu filozofiju i likovni rukopis. Dao je veliki doprinos u procesima unaprjeđivanja kulturne zajednice za vrijeme obavljanja rukovodećih pozicija u strukovnim udruženjima likovnih umjetnika. Stvara i danas, u 82. godini!

Obično volim započeti razgovor ustupajući sagovorniku priliku da čitatelje uvede u razgovor: da se Ismar predstavi. Kako je počela Vaša veza sa svijetom umjetnosti i kulture?

Reklo bi se: rođenjem! Sa četiri godine sam imao prvu samostalnu izložbu u Sarajevu, prostorije AFŽ, na Titovoj, zgrada uz Šipad. Crtao sam unutrašnjost aviona, a nikad prije ga iznutra vidio, ni sa njim letio. Prvi put sam letio sa osam godina da izliječim “magareći kašalj”. Letjeli smo za Beograd, pa je Ismet zamolio avijatičara da leti na višoj visini. Takva je onda bila teorija za liječenje te bolesti. Sa tom izložbom sam doživio i prvu promociju u novinama. Izašla je reprodukcija mog crteža, “Teta Fatima”. Onda je igrao film “Alibaba i 40 razbojnika”, pa sam počeo crtati konje i razbojnike sa sabljama. Ta faza je duže trajala. Sa nekih sedam-osam godina sam crtao filmove, ali ne animirane, nego po strip sistemu: slika po slika se projecira na zid projektorom od baterijske lampe, koje su imali u vozovima kondukteri, kontrolori karata. Crtao sam na opranu filmsku traku.

Kako je izgledalo likovno odrastati šezdesetih i sedamdesetih godina? Kako je izgledalo odrastati uz Ismeta Mujezinovića?

Kasnije 1959. godine, isto na opranu traku, sam crtao apstraktne filmove po uzoru na kanadskog autora McLarena. Kod nas je to radila Divna Jovanović. Na Majstorskoj radionici kod Krste Hegedušića sam prikazao jedan takav film pa mi je profesor Krsto rekao: “Vi ste za nekoliko minuta prikazali nečiji, apstraknog slikarstva kompletan stvaralački opus!” Tada sam crtao i ton po strani trake. Ispalo je kao da se ruše stolice u sobi.

Na akademiji sam bio kako-kad, nekad poslušan, a nekad nestašan, bolje reći nestrpljiv, jer bih ponekad preskočio pedagoški preporučen postupak. Recimo, profesor je tražio da prvo nacrtamo mali format akta, da bi ga poslije sistemom kockica povećali na veliki format. Crtao sam odmah veliki format! Profesoru nije bilo pravo, ali me nije kaznio. Na majstorskoj sam počeo slikati smetnutu figuru. De facto naslikam prvu i zadnju poziciju figure, a onda između tijelo, odjeću, poluapstraktno slikam, da bih prikazao emotivno stanje figure od početne do krajnje pozicije. Kritičari su to nazvali “NeoFuturizam”. Moja inspiracija za taj postupak je bio fotoaparat sa motorom Nikon, koji sam tada kupio. Desetine fotosa u sekundi, analiza pokreta. Sa tim slikama sam imao uspjeha – prva nagrada na Salonu mladih, Zagreb, ulazim u selekciju deset slikara iz Zagreba na izložbi u Bologni, kao i kandidatura za Pariški bijenale mladih, gdje su me u Beogradu odbili sa konstatacijom da sam premlad, a da je nekima ta godina zadnja šansa. Dali su mi učešće u Travaux d'equipe, gdje ipak nisam mogao učestvovati, jer sam morao baš tad u Bileću na odsluženje vojnog roka (28 godina je bio zadnji rok).

Ismet, moj otac, je isto bio u Bileći i nije mi se uplitao u planove, mada mi je prije ALU savjetovao da studiram nešto društveno sigurnije kao što je arhitektura, na što sam mu odgovorio: “Kako sam šlampav, zgrada bi mi se srušila.” Ipak sam do sada ostvario izgradnju dva projekta, a jedan po meni najbolji je ostao kao san samo na papiru. Ismet mi je dao dva dobra savjeta kojih se i danas držim: “ne radi na slici suviše ispravki, jer svaka ispravka pravi nove greške” i “nije kist za mahanje, nego za definiranje misli i osjećaja”. Predlagao mi je da mu poslije ALU pomažem na freskama u spomeniku Šehitluci, ali sam odlučio da idem na postdiplomski, na Majstorsku radionicu Krste Hegedušića. To mi je bila dobra odluka jer Šehitluci radi tehničkih problema, vlage u spomeniku, nisu tada izvedeni. Kasnije sam organizovao da se samo njegovi, za freske pripremljeni, crteži stotiskom na mramornim pločama otisnu, realizuju – ali je i to propalo, jer unutrašnjost spomenika nema ventilaciju, pa niz kamene ploče teče kondenzovana voda i boju sapire.

Znatiželja me vodi

Kako Vi definirate / doživljavate umjetnost? Koji su koncepti ili teorije umjetnosti bili bliski Vašem senzibilitetu?

Doživljaj umjetnosti ovisi od godina, emotivnog stanja, kao i od vrste obrazovanja. Recimo, kao mlad sam imao svoje ideale. Sa 12 godina sam 24 dana po cijeli dan provodio u Louvru, pa dobio neki utisak veličine pojedinih slikara, što bi se kasnije mijenjalo novim saznanjima. Tako da mi se valorizacija i autori miljenici mijenjali. Kada sam imao samostalnu izložbu u Tuzli, napravio sam test. Posjetiocima sam dao papir da na njega zapišu svoje zanimanje, obrazovanje i koja slika im je najbolja. Onda sam analizirao i došao do svog zaključka da su seljaci, kojih je dosta bilo na izložbi jer je pijaca bila blizu tadašnjeg izložbenog paviljona, imali najbolji izbor kvalitetnih djela. Razmišljao sam zašto i zaključio da kako nemaju likovno obrazovanje, prepuštaju se osjećaju, zabilježe ono šta im se od srca dopada. Oni obrazovaniji, imaju svoje ladice vrijednosti, pa ako je nešto slično njima poznatim vrijednostima, to izaberu kao kvalitet. Podsjećanje na veličinu ne podrazumijeva i veličinu, nego imitativnost, kopiju, obrazovanog podanika neke veličine. Moja teorija umjetnosti je da, kad ostvarimo neko dijelo, ako se prepadnemo da to ne možemo ponovit, to je umjetnost, a ako to možemo ponovit je zanat! Umjetnost mora imati izvedbu koja nije svakome moguća, da ima prepoznatljivu individualnost, kao i emotivno misaoni naboj koji je čini utjecajnom. Kad dođete na izložbu treba da u masi izložaka prepoznate autora, slikara, kipara, grafičara, pa i konceptualistu. Recimo, pogledaš neki insert iz filma i zaključiš: to je Fellini! Umjetnik mora imati svoj svijet koji je drugima prepoznatljiv.

Djelujete na različitim poljima umjetnosti: pravite filmove, pišete, dizajnirate. Kojim stvaralačkim procesima se najviše bavite danas – i zašto? Kako se vaša umjetnost i filozofija života razvijaju iz godine u godinu? Imate li neku specifičnu misao koja vas vodi kroz proces stvaranja?

Znatiželja me vodi. Promjena medija može biti osvježenje za primarni interes. Postoji i sazrijevanje koje podrazumijeva zamor i promjenu interesa. Nekad mislite da ste u nekom mediju sve rekli, pa se ponavljate i pomislite da će vas drugi medij osvježiti. U umjetnosti to kažu: “Kad sazriju artičoke.” Dugo se mučiš da nešto realizuješ i ne polazi ti to od ruke. Onda radiš nešto sasvim druga pa se to, što nisi tada mogao, bez tvoje želje realizuje. Puzle se same slože, rekli bi sada. Tako i promjena medija može da riješi neke dileme nastale u drugom mediju. Melodika postoji u slikarstvu, književnosti – a najprisutnija je u muzici. Ritam isto tako. Recimo, u priči ritam ima svoju logiku u dijalogu, opisima – u slikarstvu u rasporedu formi, koloritu, kontrastu strukture itd. Svaki medij ima svoje prednosti i mane, ovisno od stanja autora i njegovog razvoja. Muzika me uvijek zanimala, a počeo sam komponovat kad mi je muzika zatrebala za moje filmove. Prvu kameru sam imao sa 17 godina i snimao, da bi snimio svoj prvi igrani film “Crvenkapica se crveni”, koji je bio na reviji avangardnih filmova MSUBioskop 2005/6. Tada sam doživio svoju prvu javnu projekciju u društvu autora kao što su Bunjuel, Ležer, Vorkapić, Maja Deren, a od naših Karpo, Žilnik, Trbuljak i ja. Film odgledao i pohvalio kamerman “Posljednjeg tanga u Parizu”- Vittorio Storaro. Oficijelno, to je moj najveći filmski uspjeh. Dugi igrani film “Dim” je bio na SFF – BiH produkcija i TFF – takmičarska sekcija. Karakteristika mojih filmova je da ne postoji ekipa, nego sve sam radim, Moji filmovi su snimljeni bez novca. Glumci su u mom filmu donatori, rade bez honorara. Ta logika alternativne “autoprodukcije” se realizira i u mom književnom radu. 70% knjiga ne izdajem, nego printam, ne lektorišem i poklanjam ih na promocijama u vidu tombole.

Umjetnik je kao voćka

Vaš životni i umjetnički rad vodi vas kroz razne zemlje i gradove. Kako se osjećate prema životu u više različitih kultura, i koliko vam to pomaže u umjetničkom izražavanju? Dolazite li često u Sarajevo?

Umjetnik je kao voćka, posadi se u raznim vrtovima i svugdje ima različit okus, urod i veličinu. Negdje redovito zalivana, a negdje ovisi od milosti prolaznog oblaka da je zalije. U jednom gradu umjetnik je niko i ništa, a drugom te slave kao kralja. Negdje spava, negdje urla, a negdje produktivan uživa. Sarajevo i Zagreb su moj slikarski period, Ljubljana literarni, muzički i filmski, kao i radni… desetine naslovnica, design poslova i ponešto slika, puno aqurela. Lovrečica slikarstvo, slike velikog formata i desetak filmskih muzičkih spotova. 82 godine imam i pitanje je da li ću moći dobit produženje vozačke, pa mi je Sarajevo postalo predaleko – mada mi je u srcu.

Ismare, Vi ste aktivni sudionik važnih kulturnih inicijativa – djelovali ste kako samostalno tako i kroz Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti i dizajna BiH. Koja su, po Vašem mišljenju, najveća kulturna dostignuća u Bosni i Hercegovini u Titovom vremenu?

Kao predsjednik ULUBiH-a sam realizirao od Zaimovića, prethodnog predsjednika, započetu akciju izgradnje 12 ateljea i propisao uvjete za njihovu dodjelu. Nije se niko bunio nakon podjele. Realizirao sam na prijedlog Brace Kosovca, da nam se nakon požara u Skenderiji dodjeli prostor gdje je bila izložba “Na tlu Jugoslavije”, 2000 m2.

Ja sam prije toga tražio gradnju paviljona, po projektu Ugljena iza Druge gimnazije, ali su mi rekli da Sarajevo za to nema para, a i mjesne zajednice su bile protiv, željeli su da se sačuva park. Grad je imao logiku da nam riješi zahtjev za novim paviljonom, a usput sanira Skenderiju. Kad sam prihvatio tu logičnu ponudu, onda su urbanisti zahtijevali da se sruši stari paviljon, jer zaklanja pogled iz velikog parka na Alipašinu džamiju. Nisam mogao to spriječiti jer Paviljon nije bio upisan kao gradski objekat, a nije bilo ni zapisano vlasništvo ULUBiH-a. Kako sam bio u savjetu dobijenog prostora, tada zvanog “Gradskog paviljona”, predložio sam da ga nazovemo po grupi Collegium Artisticum, što je prihvaćeno. Zatim, dozvolili smo u paviljonu samo kolektivne izložbe da bi izvršili pritisak umjetnika na gradsku upravu i obnovili stari paviljon na drugom mjestu. Dobili smo, nakon godinu dana, prostor pored Pozorišta mladih, pa sam i tada predložio da nosi ime Roman Petrović. Ideja mi je bila da tako popularišemo naše umjetnike.

Kao predsjednik ULUPUBiH-a sam uveo minimalne cijene naslovnica 1000 DM, plakat 2000 DM, a uveo sam mogućnost da posrednik ugovora bude Udruženje, da u slučaju neplaćanja honorara tuži Udruženje, a ne autor – jer je bila praksa da autora tužitelja, stave na crnu listu i tako ostave bez posla. Kod Milana Uzelca, tadašnjeg gradonačelnika, sam dogovorio da dobijemo prodajnu galeriju na Džidžikovcu iznad Doma milicije, što je bilo realizovano, a poslije rata privatizirano. Bosna je dala dosta bitnih umjetnika, ali kako nije imala i adekvatne obrazovne institucije tog tipa, odlazili su talenti u druge centre, pa i dalje, a manji broj onih sentimentanih se vraćao. Jači povratak je bio sedamdesetih, kad je ustanovljena ALU u Sarajevu, sa poznatim autorima grafičarima koji su imali evidentne uspjehe na međunarodnom planu. Grafika je bila popularna i praktična za transport, pa istu grafiku možeš poslati istovremeno na više svjetskih izložbi. To je imalo svoj efekat i pomoglo je promociji Sarajeva. Recimo Čangalović, Gertruda Munitić su iz BiH. Tu su i Milivoje Uzelac, Omer Mujadžić, Kristijan Kreković, Branko Čopić, Skender Kulenović, braća Neugebauer (osnivači Zagreb filma), Otto Englander (scenarista Walt Desney studija), oskarovci Karl Malden, Vukotić, nobelovci Prebeg, Andrić, itd. Svi su završili u drugim sredinama. Bosna film je lansirao dvije poznate jugoslovenske glumice: Milenu Dravić u filmu “Vrata ostaju otvorena” i Miru Nikolić u filmu “Pet minuta raja.” Ima ih jako mnogo. Problem je da toga nismo svjesni.

Šta bi trebalo biti prioritet za daljnji razvoj?

Prioritet za daljnji razvoj po meni je odvajanje dijela konstantnog prihoda koji ovisi i od samog kulturnog proizvoda. Recimo, da jedan određeni procenat od kino ulaznica, izdavačke djelatnosti, raznih likovnih, umjetničkih honorara, razglednica sa elementima kulturnih spomenika, kao na primjer, razglednice sa Zemaljskim muzejom, Vijećnicom, dobije umjetnost, te institucije. Zar nije normalno da oni imaju za tu objavu neka određena sredstva, na koja mogu bez raspoloženja politike računati? Normalno da kultura i umjetnost mora imati i državne dotacije, kao i razne donacije. Kultura, umjetnost i sport su osnovna prepoznatljivost države. Uvijek sam zastupao stanovište da se grad, selo, regija razvija po osnovu svojih mogućnosti, rođenih talenta i razvoja ekonomskog. Ako voćku zalivaš u tuđoj bašti, tvoja će se osušit, uginuti!