Irfan Hošić, historičar umjetnosti i teoretičar: U pravcu zajednice

Razgovarala: Vanja Ratković
Foto: Mehmed Mahmutović

Irfan Hošić, historičar umjetnosti i teoretičar, bavi se savremenom bosanskohercegovačkom umjetnošću 20. i 21. stoljeća,  fokusirajući se na umjetnost kao odraz vremena i društvenog trenutka. Doktorirao je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a danas je vanredni profesor na Tekstilnom odsjeku Tehničkog fakulteta u Bihaću. Dobitnik je niza domaćih i evropskih nagrada, a prepoznat je i kao kurator i mislilac koji pomjera granice institucionalne umjetnosti.

Kao osnivač i voditelj Centra za savremenu kulturu KRAK, Hošić se zalaže za decentralizaciju umjetničkog i kulturnog prostora, stvarajući nove modele afirmacije umjetnosti izvan tradicionalnih centara. U svojstvu člana žirija ovogodišnjeg Sarajevo Photography Festivala, vidi festival kao priliku za povezivanje lokalnih i globalnih perspektiva, kroz dijalog koji ne samo da objedinjuje različite poglede, već otvara nove mogućnosti interpretacije stvarnosti.

U intervjuu za Urban magazin, Hošić naglašava da umjetnost nije statična – ona oblikuje društvo, širi horizonte i redefiniše načine na koje posmatramo svijet. Kroz kustoski i predavački rad, te kritiku, Hošić ne samo da analizira savremenu umjetnost, već aktivno učestvuje u njenom usmjeravanju – oblikujući prostore za dijalog, razmjenu ideja i promjenu dominantnih kulturnih paradigmi.

Vaš rad je duboko ukorijenjen u društvenim i političkim pitanjima, kao i u postratnoj stvarnosti Bosne i Hercegovine. Kako umjetnost može doprinositi procesu suočavanja s prošlošću, kada politički okvir i društvena stvarnost često zanemaruju kulturu kao ključni element pomirenja?

Umjetnost je slojevita i prilično fluidna ljudska praksa. Ona može imati proaktivni naboj, može biti usmjerena na estetiku, dakako, može posjedovati i dokumentaristički karakter. U svakom pogledu, umjetnost bilo da komentira stvarnost ili u nju angažovano zadire, u suštini je neuhvatljiva jer stvari zamišlja drugačije. Stoga vjerujem da se u svojoj neograničenoj protočnosti umjetnost može i suočavati s prošlošću. Mene kao istraživača više zanima umjetnost kao odraz jednog vremena, odnosno idejni, estetski, ali i tehnološko-medijski rezultat, kao data mogućnost jednog trenutka. Valorizacija umjetničkog djela u okviru određenog društveno-političkog konteksta, potraga za srodnim primjerima u drugim sredinama te eventualna komparacija, normativi su koji me možda više zanimaju.

U bosanskohercegovačkom slučaju postoji ta potreba suočavanja sa prošlošću, zbog svega što se desilo disolucijom bratske zemlje i nedjela koja su taj proces pratila. Umjetnosti pri tome sigurno nije polazište, ali može biti važan dodatak razumijevanju prilika, okolnosti i odnosa. Tokom 1980-ih godina, umjetnici u Bosni i Hercegovini su se bavili formalno-estetskim pitanjima umjetničkog djela. Nastajale su nove poetike, tražili se oblici i forme koje su definisale nove izražajnosti na polju slikarstva i likovnih umjetnosti generalno. Sa devedesetim godinama dolazi do obrata. Na umjetničku scenu se u širokom obimu uvode geste, igrokazi i sublimacije. Nova vrijednost govori o novom vremenu i specifičnim političkim, društvenim, ekonomskim i kulturnim prilikama.

Dakako, postoje umjetnici i umjetnice koji su lično traumatsko iskustvo pretvorili u umjetnički rad, što je onda postalo ogledalo društvene realnosti i trenutak kolektivne refleksije. Njihovi radovi imaju taj naboj suočavanja sa prošlošću.

Vaš rad u KRAK-u ima veoma specifičnu misiju – kako ste došli na ideju da pokrenete ovakav prostor u Bihaću, i šta smatrate najvećim izazovima u postratnoj Bosni i Hercegovini kada je u pitanju razvoj savremene kulture i umjetnosti?

Objektivno rečeno, KRAK je nastao kao potreba demarkacije alternativnih i nezavisnih kulturnih zona u Bihaću. Riječ je o političkom aktu zahtijevanja fizičkog prostora od strane skupine građana i građanki, te kreiranje nekog vida platforme za angažovano djelovanje. Ideja se formirala negdje sredinom prošle decenije oko građanske inicijative odbrane Gradske galerije u Bihaću, poznate kao #NeDamoGaleriju 2015. godine, kao vid suprotstavljanja pokušaju njene deložacije inicirane od tadašnjeg gradonačelnika Galijaševića, kao i dijaloga u okviru okruglih stolova i konferencija koji su se desili u sklopu kolegija Dizajn i kriza Tekstilnog odsjeka Univerziteta u Bihaću tokom 2017. godine. Simpozij koji se desio u proljeće 2017. godine, naziva Industrijsko naslijeđe na prostoru Bihaća između realnosti i vizije, zapravo je po prvi put jasno adresirao takva pitanja prenamjene napuštenih prostora u prostore kulture i kroz šire postavljenu diskusiju učesnika iz Sarajeva, Zagreba, Splita, Rijeke, Berlina i Njujorka, formulirao pitanja, ukazao na potrebe i artikulisao to sve u pravcu zajednice. Ostalo je slijed povoljnih okolnosti, događaja, međusobnog razumijevanja, podrške i maratonske upornosti.

Najveći izazov u postratnoj Bosni i Hercegovini jesu loša politička i ekonomska situacija koja vodi ka masovnim odlascima. Nama nedostaje stručnjaka pojedinaca i praktičara širokog dijapazona. U Bihaću trenutno znam nekoliko mladih ljudi koji su studije umjetnosti, filma i dizajna završili vani u Parizu, Abu Dabiju i drugdje, a koji su se vratili nazad svojim kućama. Svi oni aktivno rade na odlasku jer u svojoj sredini za njihove kompetencije i znanja kao da nema potrebe. Postavlja se pitanje kako da ih zadržimo barem na jednu ili dvije godine dok se ne priviknu na načine rada u našoj sredini. Zapravo, nemam odgovora.

Uzimajući u obzir rad umjetnica poput Šejle Kamerić i Selme Selman, koje su ostvarile značajan uticaj na međunarodnoj sceni, kako vidite poziciju savremene umjetnosti iz Bosne i Hercegovine, ali i regiona, u globalnom kontekstu?

Umjetnici i umjetnice iz Bosne i Hercegovine, zapravo su loše umreženi u međunarodne umjetničke tokove. Naša zemlja ništa ne poduzima da se promjeni kroz stratešku saradnju sa drugim zemljama. Nema aktivnih programa razmjene, institucionalne saradnje su svedene na minimum, zajednički programi su rijetkost. Ono što se događa, sa spomenutim umjetnicama, ali i brojnim drugim, su izolovani slučajevi i nisu dio pravila. Radi se o njihovim ličnim angažmanima, upornosti i fokusu. Mnoge zemlje odavno imaju fondove namijenjene samo i isključivo za nastup svojih umjetnika na međunarodnoj sceni. Realno, kod nas ne postoji infrastruktura, ne postoje izdašni fondovi, stimulansi su limitirani. Mislim da smo daleko od sistemskih rješenja i vizije da nam je kao društvu takvo nešto uopšte potrebno.

Uzmimo na primjer Zvono nagradu za mlade umjetnike u Bosni i Hercegovini do 33 godine. Njen organizator je već nekoliko godina KRAK centar. Otkako je izvodimo u okviru KRAK-a, mi šaljemo dopise, sastančimo sa ministrima i njihovim zamjenicima da se njihove institucije aktivnije uključe na afirmaciju nagrade, kako bismo je podigli na viši nivo – ali bez uspjeha. Čini se da je to za njih sve mutno i nejasno, iako se radi o najznačajnijoj nagradi za mlade umjetnike do 33 godine u našoj zemlji, a koja podrazumijeva dvomjesečni rezidencijalni boravak u Njujorku, međunarodnu vidljivost.

U svojoj knjizi “Slika krize. Kulturne i umjetničke prilike u Bosni i Hercegovini (1990-2020)” pokušavate hronološki registrirati ključne artefakte iz političkog, privrednog i umjetničkog života u Bosni i Hercegovini u posljednjih trideset godina. Kako smatrate da su se tokom tih decenija kultura, umjetnost i dizajn razvijali kao odgovor na političke i društvene krize, i kako bi ih mogli vidjeti kao oblik otpora, ali i prilagođavanja u ovom specifičnom kontekstu?

Nastanak te knjige potaknut je mojim odlascima i boravcima u američkom Detroitu. Tamo sam vrlo lako zapazio kako su kultura, umjetnost i socijalna praksa bili upregnuti kao alati kompenzacije, tamo gdje su državne agencije zakazale. I onda sam istim pogledom počeo zuriti u srodne pojave u Bosni i Hercegovini. U našem kontekstu postoji nekoliko tematskih težišta koje sam uzeo kao fokus, i tako je nastala struktura te knjige. U jednom poglavlju govorim o vaninstitucionalnim inicijativama, pojedincima i kolektivima, čija praksa se može smatrati proaktivnom kompenzacijom za prazninu koja je nastala neradom javnih ustanova, odnosno nepostojanjem jasno profilirane kulturne politike u našoj zemlji. Mislim da je to važna tema kojoj do sada u našoj sredini nike poklonjena pažnja.

Kao žiri na Sarajevo Photography Festivalu, kako biste opisali razvoj fotografske scene u regionu? Koje teme smatrate najvažnijim za fotografe u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, a koje još uvijek nisu dovoljno istražene kroz fotografiju?

Već nekoliko godina pratim razvoj Sarajevo Photography Festivala i divim se sposobnostima njegovih organizatora da nam svaki put ponude novu energiju i zanos. Generalno, organizacija festivala zahtjeva ogromne napore, znanja i vještine, koje često traju tokom cijele godine a ne samo par sedmica prije održavanja glavnih događaja. Siguran sam da će i ove godine Festival javnosti i ljubiteljima fotografije ponuditi nove poglede u svijet.

Razvoj fotografske scene je fascinantan. Dostupnost fotografskog alata, demokratičnost fotografskog postupka u zadnjih nekoliko godina, doživjelo je istinsku transformaciju. Profesionalni fotografi nisu više samo u Parizu, Njujorku ili Londonu. Oni su sada svugdje – i u Bihaću i u Lukavcu, i u Livnu. Fotografija je postala opće mjesto, a prestala biti ekskluzivna praksa kao što je bila u svojim počecima ili tokom razvoja. Sa digitalizacijom, pa onda i sa “pametnim” telefonima i društvenim mrežama, doživjela je nevjerovatan prodor.

Ono što je u sredini u kojoj ja živim i radim bilo najrezonantnije u tome periodu od zadnjih desetak do petnaest godina, jeste pojava vrhunskih foto-reportera koji su na međunarodnom planu mogli odgovoriti najzahtjevnijim zadacima bilo gdje u svijetu. Radi se o fotografiji koja se razvija u sklopu novinarstva i agencijskog izvještavanja. Nešto kasnije, njih su slijedili modni fotografi koji nisu nužno vezani uz modnu industriju u onom tradicionalnom razumijevanju toga pojma. Radi se o modnoj estetici čije teme i predmeti se insceniraju, stiliziraju i dotjeruju. Sa omasovljenjem fotografskog alata, došlo je do eksplozije event i wedding fotografa, koji se naslanjaju na logiku modne fotografije ali ipak, oblikuju posve novu slikovnu stvarnost na polju primijenjene fotografije. Razvoj društvenih mreža, posebno Instagrama, inicirao je plimni val anonimnih ali vrlo interesantnih, i ponekad genijalnih fotografa-amatera čiji cilj je kuriranje sopstvenog profila na društvenim mrežama. Neki od njih postali su zahvaljujući svojim vještinama, u ovom ili onom obliku, influenseri.

Zadivljujući je put koji je fotografija prevalila od zanatske prakse do opće vizuelne pismenosti.

Weltschmerz pitanje je često prisutno u savremenoj umjetnosti, a tako i kao tema ovogodišnjeg Sarajevo Photography Festivala; i Raša Todosijević je isticao “Weltschmerz is my Business”. Da li smatrate da savremeni umjetnik ima odgovornost da se bavi globalnim problemima, ili umjetnost treba da bude prostor za pružanje alternative i izlaza iz tog bola?

Kao što sam rekao ranije. Umjetnost je neuhvatljivi fluid i tako treba da ostane. Po mome senzibilitetu umjetnost nije funkcionalna, odnosno ne teži utilitarnosti. To je kriterij sa kojim operira dizajn. Upravo radi toga, dizajnu je neoprostivo da ima neku grešku, dok je to kod umjetnosti zapravo poželjno. Rekao bih, umjetnik može imati odgovornost i baviti se globalnim problemima ali on to zapravo ne mora. U tome je možda i fazon kod umjetničke prakse. Isto tako, umjetnost može ali ne mora biti prostor za pružanje bilokakvih alternativa. Ipak, biće nam bliska poema palestinskog pjesnika Mervana Makhula koja u slobodnom prijevodu glasi nešto kao: Da bih pisao poeziju koja nije politična/trebao bih slušati ptice/da bih slušao ptice/potrebno je da se utišaju bombarderi.

Kako kroz kustoske razmjene, poput ove s Manifesto galerijom, razmatrate odnose između manjih sredina i većih kulturnih centara u savremenoj umjetničkoj sceni BiH?

Saradnja sa Manifesto galerijom ali i ekipom iz Vagona u Banjaluci je odlična. Razmjene na polju kulture su esencijalne. One stimulišu protok informacija i znanja. Generiraju osjećaj povezanosti i jačaju solidarnost. Sa druge strane, odnos centra i provincije traži kontinuirani dijalog i ravnopravnu posvećenost. Pored toga, mi u KRAK-u smo u prošlom periodu realizirali zahtjevne projekte i sa međunarodno relevantnim i većim ustanovama kao što je Ars Aevi iz Sarajeva, Van Abbe muzej iz Eindhovena ili WHW iz Zagreba. U vremenu jačanja političke desnice, političke cenzure, radikalnog cionizma, etničkih čišćenja i genocida, potrebno je i nešto više od kolaboracije. Potrebni su savezi, koalicije i druge prakse zajedništva kao učinkovit način zaštite prava i stečenih sloboda.