Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Almin Zrno

Helena Vuković je mlada bosanskohercegovačka glumica koja svoj put u svijetu umjetnosti gradi kroz posvećenost i neprekidnu potragu za novim izazovima. Od studentskih dana na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, preko prvih filmskih iskustava do teatarskih projekata – Helena Vuković plijeni pažnju javnosti. Prepoznajemo je po ulozi u filmu „Deset u pola“ i seriji „Kotlina“ Danisa Tanovića, kao i predstavi „Gidionov čvor“ u režiji Selme Alispahić. Također, Heleni Vuković je u 2022. godini povjerena uloga domaćina ceremonije otvorenja Sarajevo Film Festivala. Tokom studija na Akademiji scenskih umjetnosti, Helena je oblikovala temelje svog profesionalnog puta. Danas, kao asistentica na istom fakultetu, vraća se na mjesto gdje je sve počelo, podučavajući nove generacije glumaca. Za Helenu je ljubav prema glumi neprolazna i sveobuhvatna. Gluma nije samo posao, već način života, duboko ukorijenjen u njenoj svakodnevici!

Kako biste opisali svoj profesionalni put do danas – koji su ključni trenuci oblikovali Vašu glumačku karijeru?

Moj profesionalni put, kao i put svakog mladog glumca, je promjenjiv, pun uspona, padova, perioda krcatih projektima i perioda u kojima se ne događa apsolutno ništa. Svaki od tih projekata koji su izrodili saradnju sa izvanrednim ljudima iz struke, poput Dine Mustafića, Selme Spahić, Selme Alispahić, itd. su doprinijeli mom profesionalnom razvoju, i oblikovali taj moj put. Zanimljivo je, međutim, da su i ovi trenuci “nedogađanja”, iako neugodni,  puni sumnji i unutarnje borbe, bili jednako važni – jer su me tjerali da pronalazim alternativne načine da izrazim i kanališem svoju potrebu za stvaranjem i kreativnošću, da osvijestim svoje glumačke slabosti, ali i vrline, i da ih unaprjeđujem. Ipak, postoji jedan trenutak koji je za mene bio prekretnica, a to je bilo moje prvo filmsko iskustvo – film “Deset u pola” Danisa Tanovića. S obzirom na to da je naša sarajevska Akademija planom i programom fokusirana na teatar, prvo iskustvo snimanja filma u meni je probudilo jedno novo uzbuđenje, koje do tada nisam poznavala. Posebno jer se događalo u vrijeme pandemije, dolazak na set je bio radost, ustajanje u pola pet ujutru – nikakav problem. Sjećam se da nisam željela otići kući sa seta nakon snimanja, jer nisam htjela ništa propustiti. To uzbuđenje imam i danas, i zaljubljena sam u život na setu.

Sve prolazi – osim ljubavi prema glumi

U kojoj mjeri je Vaše iskustvo studija i rada na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu pomoglo u Vašem profesionalnom razvoju?

Četverogodišnji studij glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu je bez sumnje najvažniji period u mom glumačkom i ličnom sazrijevanju. Imala sam priliku učiti od sjajnih, posvećenih profesora koji su me opskrbili znanjem i vještinom prije nego sam krenula na cjeloživotno profesionalno putovanje. Već šest godina radim kao asistentica na predmetu Gluma, a naša vježbaonica je mjesto ispunjeno radošću igre, zajedničkim istraživanjima, vježbama, i naravno kreativnim sukobima. Najiskrenije govoreći, prije šest godina nisam mogla ni zamisliti da se ovaj posao može toliko voljeti. Najdraži trenuci u nastavi su mi kada prepoznam sjaj, oduševljenje i radost u očima studenata kada prvi put nešto otkriju, smisle ili uspiju, posebno na ranijim godinama studija. Zbog rada na akademiji nikada nemam osjećaj da stagniram, jer imam odgovornost i želju – i prema svojoj glumačkoj vještini i prema studentima – da uvijek nudim nešto novo. Ove godine sam magistrirala, a pohađala sam prestižne škole i glumačke radionice renomiranih svjetskih profesora.

Koji su najvažniji izazovi s kojima se susrećete u karijeri – i kako se nosite s njima?

Kada ovo kažem, mislim da govorim u ime mnogih glumaca – najvažniji izazov je neizvjesnost, posebno ako nismo zaposleni u pozorištima. Nedavno se, zahvaljujući BH Content Labu, dogodila jedna mala renesansa u bh. kinematografiji u vidu TV serija, gdje smo konačno svi radili, imali projekte u planu, a bilo je i mnogo audicija u pozorištima, posebno Narodom pozorištu Sarajevo. Kroz godine sam naučila da sve prolazi, i to je misao koja me umiruje, tako da kada se mnogo radi – osjećam zahvalnost, a kada se ne radi – osjećam istinsku nadu i optimizam jer znam da će i to proći. Jednom mi se dogodilo da sam nakon nekoliko mjeseci bez rada u institucijama, u jednom danu dobila dva poziva za saradnje. Potrebno je mnogo strpljenja, neodustajanja – i da, sve prolazi osim ljubavi prema glumi.

S obzirom na to da ste radili u različitim produkcijama – od filma do serije i pozorišta – kako pristupate svakom novom projektu? Da li imate neki specifičan proces pripreme za uloge? Možete li nam reći više o likovima koje tumačite?

Početak rada na bilo kojoj ulozi, u bilo kojem mediju, je školski “rad za stolom” – jasna analiza lika, detektovanje karakternih osobina, imenovanje odnosa, radnji, i dodatno – što bolje razumijevanje društvenih prilika u vremenu koje djelo tretira, i u kojoj mjeri je ono aktuelno i danas. U pozorištu mi je najuzbudljiviji proces probanja, koji traje skoro dva mjeseca, kada riječi pisca pretvaram u svoje, pronalazim glumačke izbore, organski prepoznajem promjene unutar lika od početka do kraja komada. Taj proces probanja u radu na filmu ili seriji kod nas je mnogo, mnogo kraći, traje nekoliko dana, nekoliko sati, ili nekoliko minuta – zavisno od produkcije i vrste  medija, i zato je važno da glumac dođe na probu i snimanje sa izborima koje može ponuditi reditelju i partneru. Mislim da u radu na filmu posebno dolazi do izražaja glumčeva imaginacija, sposobnost prilagođavanja i spontanost. Prvo, jer snimanje nije hronološko, a drugo jer često igramo vrlo bliske odnose – sestre, djevojke, kćerke, sa glumcima koje možda upoznajemo prvi put. Za mene je naposlijetku najvažniji trenutak prije nego se zavjese podignu, ili izgovori riječ “akcija”, jer se, vjerujući u izbore koje sam napravila, prepuštam tom trenutku zbog kojeg sve postoji, tako da u njega prodru spontanost i prirodnost. U glumi me je uvijek najviše uzbuđivala karakterizacija, otkrivanje psiholoških motiva likova, prodiranje u njihove emocije, navike, ponašanje, i njihovo otjelotvorenje. Zbog toga mi je vjerovatno najuzbudljivije igrati uloge koje su dosta drugačije od mene po temperamentu, senzibilitetu, ili pokretačkim životnim vrijednostima. Uloga Mirze Akšamović u novoj sezoni serije Kotlina je jedna od takvih uloga.

Sarajevo Film Festival: mjesto susreta i dobrih filmova

Imali ste čast da vodite svečanu ceremoniju otvaranja Sarajevo Film Festivala. Kako ste se osjećali kada ste dobili ovu važnu priliku? Šta za Vas znači biti dio ovog prestižnog festivala?

U 2022. godini sam imala čast da budem domaćin ceremonije otvaranja Sarajevo Film Festivala, i to je bila uloga koju sam priželjkivala. Imali smo nekoliko proba prije same ceremonije otvaranja koje su prošle sjajno, i zbog kojih sam se osjećala samouvjereno. Međutim, zaboravljala sam na najvažniji faktor – publiku u gledalištu, i ispred malih ekrana. Sjećam se velike treme pred izlazak na scenu, a prva stvar koja mi se desila na otvorenju u Narodnom pozorištu, kada sam stala za mikrofon, je da mi je štikla propala između dasaka u podu i zaglavila se. Srce mi je divljački lupalo kada sam ugledala nekoliko hiljada ljudi ispred sebe na Metalcu, i u trenutku sam potpuno zaboravila šta trebam govoriti. Naravno, kao glumica kojoj je stalo da dostojanstveno i profesionalno iznese svoj zadatak, i u njemu uživa, nisam dozvolila da se to vidi. Valjda i pamtim ove sitnice jer je to zaista jedna od najvažnijih i najčarobnijih noći u mom životu. Posljednje dvije godine radim kao domaćin Open Air kina Coca Cola, dakle na Metalcu, i svi me već zezaju da sam “veteranka”, ali osjećaj odgovornosti i uzbuđenja je isti. Smatram da je Sarajevo Film Festival jedan od najboljih i najprepoznatljivijih “brendova” naše zemlje, i meni lično, omiljeno doba godine puno divnih susreta, novih poznanstava, kulturnih sadržaja, dobrih filmova, itd. Ono što me posebno raduje je da se duh Sarajevo Film Festivala raskrilio i na druge bosanskohercegovačke gradove, zbog čega je još značajniji za sve naše građane. Ponosna sam što na svoj način mogu da doprinesem Festivalu, a veliko hvala svima koji tokom godine vrijedno rade da bismo živjeli tu sedmodnevnu magiju.

Kontinuitet u radu

Kako usklađujete svoj profesionalni život s privatnim, na koji se način opustite i obnovite?

S obzirom na to da je gluma umjetnost koja je neodvojiva od njenog stvaraoca, mislim da se ta “dva života” neminovno nadopunjuju i prepliću. Kada radim na nekom novom projektu, on je uvijek sa mnom u mislima, dok obavljam svakodnevne obaveze, ili do tri ujutru ako ne mogu da dokučim neko rješenje. Računam da je svaki trenutak važan jer nikad ne znam kada će mi sinuti ideja. Za mene su putovanja najbolji način da obnovim svoje duševno i fizičko biće. Međutim, više me ne zadovoljava “turizam”, i zadnjih nekoliko godina praktikujem “purpose traveling” – što znači da svoje destinacije za odmor biram i prema kulturnim sadržajima koji mogu da isprovociraju i osvježe moj duh, festivalima, izložbama, ili kreativnim radionicama na kojima mogu upoznati nove ljude sa sličnim interesovanjima, ali različitim životnim iskustvima. Unutar svakodnevice, najbolji načini da se zaista opustim za mene su joga i meditacija, čitanje, filmovi i serije.

Gdje se vidite za pet ili deset godina? Koji su Vaši profesionalni ciljevi?

Cilj mi je imati kontinuitet u radu, i izgraditi put ka internacionalnoj karijeri.