Razgovarao: Benjamin Bajramović

Za Enisa Kudu, liderstvo nije titula, već puls – stalno kretanje koje spaja odgovornost, hrabrost i traganje za autentičnošću. Kao Country Manager za Symphony u BiH, balansira između odgovornosti i privilegije, a svaki dan vidi kao novu priliku za eksperiment. Vjeruje da posao ne prestaje s radnim vremenom, baš kao što ni autentičnost ne poznaje granice. U razgovoru za Urban magazin otkriva zašto su mu Star Trek i Dune neiscrpna inspiracija, kako roditeljstvo postaje njegov najuzbudljiviji izazov, te na koji način balansira između lokalnog identiteta i globalne ambicije.

Na poziciji si Country Managera za jednu od najprogresivnijih IT kompanija u BiH. Da li ti se ta uloga više čini kao odgovornost, privilegija ili eksperiment?

Definitivno kao odgovornost, to je prvi impuls. Kada ste u ulozi koja direktno utiče na živote ljudi, klijenata i poslovni razvoj, osjećaj odgovornosti postaje temelj svake odluke. Medjutim, bio bih iskren da  priznam i elemente privilegije i eksperimenta. Privilegija je biti u poziciji da kreiraš, oblikuješ i pomjeraš granice. Eksperiment, jer je naša industrija izuzetno dinamična, svaka godina nosi nova pravila igre. Međutim, kao neko ko uživa u istraživanju i testiranju granica mogućeg, upravo taj eksperimentalni aspekt daje dodatnu energiju i smisao mojoj ulozi.

Ljudi te prepoznaju kao nekog ko promišljeno piše, komunicira i vodi. Ali šta tebi lično treba da bi se osjećao dobro u danu?

Zanimljivo pitanje. Nisam to do sada dovoljno artikulisao, ali rekao bih — kretanje. Ne fizičko, već mentalno, strateško, emotivno. Dan mi ima smisla kad osjetim da se nešto pomjerilo — ideja, plan, tim, ja sam. Taj unutrašnji “flow” koji se desi kada se izazovi ne izbjegavaju već rješavaju,  to me pokreće. Naravno, liderstvo u organizaciji koja afirmira jednakost, odgovornost i zrelost pojedinca dodatno me motiviše. Kada radite s ljudima koji poznaju sebe,i žele postati još bolji – tada liderstvo ne iscrpljuje, već regenerira.

Symphony gradi digitalna rješenja za svijet, ali je snažno ukorijenjen u Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci. Šta za tebe znači lokalno – i kako BiH može postati ravnopravan igrač u globalnom IT ekosistemu? Ako uopšte može.

Za mene je lokalno, sam kontekst. Autentičnost. Mjesto gdje znanje ima emocionalnu težinu. Bosna i Hercegovina već jeste prisutna na globalnoj IT mapi –  možda ne kvantitativno, ali kvalitativno svakako. Kroz Symphony svakodnevno gradimo mostove između ovog prostora i svijeta. Uspjeh u globalnom IT-u ne dolazi iz veličine već iz jasnoće – u znanju, u stavu, u vrijednostima koje nosimo. Naš spoj istoka i zapada daje dodatni sloj sofisticiranosti koji drugi nemaju. Ključno je da tu vrijednost ne prokockamo, već da je stalno obnavljamo,  učenjem, saradnjom i pametnim razvojem ljudi.

Često pišeš, a pišeš drugačije jer ono spaja psihologiju, književnost, filozofiju i pop kulturu. Kada si otkrio da sve to ima mjesto i u poslu – i kako te to formira kao lidera?

Iskreno, nikad nisam pokušavao da to “odvojim”. Mislim da je mit da postoji “privatni” i “poslovni” identitet. Autentičnost ne trpi granice, ona traži integraciju. Moja profesionalna uloga ne prestaje kada prestanem slati e-mailove, kao što ni moj lični razvoj ne čeka vikend. Pišem i razmišljam kroz te spojeve jer vjerujem da samo integrisani lider može graditi održive timove. Ako ne razumijem sebe, kako ću razumjeti druge?

Trčanje, Star Trek, Dune – tvoji ventili ili tvoji učitelji?

I jedno i drugo. Star Trek me naučio moralu i sistemskoj logici, Dune me podsjeća na moć promišljenog liderstva i unutrašnje kontrole, a trčanje… to je moja meditacija u pokretu. Svi ti sadržaji me oblikuju. Kada se ugase Slack notifikacije, ostane taj prostor gdje mogu čuti vlastitu misao. Nije to bijeg, to je obnova.

Postoji li nešto u čemu si i dalje – bez obzira na karijeru i godine – totalni početnik?

Roditeljstvo. To je univerzum za sebe. I svaki dan dolazi s novom “galaksijom”. To je možda jedini “projekat” koji me uči da budem istovremeno i vođa i učenik, bez prestanka.

S obzirom na tvoje znanje iz organizacijske psihologije – kako se ti nosiš s vlastitim nesigurnostima (ako ih imaš)?

Naravno da ih imam. Razlika je možda u brzini prepoznavanja i procesu kroz koji ih integriram. Psihološka svijest mi pomaže da osjetim “signal” ranije, ali ne znači da sam imun. Upravo su te nesigurnosti često polazište najdubljih spoznaja, ako im se pristupi sa znatiželjom umjesto strahom.

U tvojim tekstovima često se provlače motivi oca i djeteta. Kako te očinstvo oblikovalo – i šta bi volio da tvoja kćerka upamti iz zajedničkih trenutaka?

Da je imala tatu koji je bio tu – emocionalno, fizički, mentalno. Da je osjećala sigurnost, pripadnost i prostor da bude svoja. Sve ostalo – znanje, vještine, strategije – naučit će usput. Ali baza, baza se gradi ljubavlju i prisutnošću.

Tvoja supruga je također psiholog. Kako izgleda svakodnevni život dvoje ljudi koji znaju (skoro) sve o unutrašnjim svjetovima?

Zanimljivo, ali ni blizu onoga što bi neko očekivao. Mi ne “analiziramo” jedno drugo, mi živimo. Griješimo. Učimo. I to znanje, umjesto da nam služi za procjenu, više nam služi za razumijevanje i prihvatanje. Iskustvo je ono što nas oblikuje, a ne teorija.

Da možeš teleportirati sebe u bilo koje mjesto, stvarno ili izmišljeno – gdje bi otišao na reset?

Teleportirao bih se u osjećaj, ne mjesto. Osjećaj mira, samoprihvatanja i povezanosti. To je jedina destinacija koja se računa.