Razgovarala: Elma Hodžić

Dragan Markovina je historičar, publicista i aktivista čije se djelovanje odvija na sjecištu akademskog, političkog i kulturnog prostora bivše Jugoslavije. Rođen u Mostaru, doktor historije, bivši univerzitetski profesor i autor niza zapaženih knjiga, Markovina se u javnosti ističe kao jedan od najdosljednijih kritičara historijskog revizionizma, nacionalizma i kolektivnog zaborava. Njegov rad pratim s ozbiljnom dozom divljenja – zbog njegove visprenosti i sposobnosti da istovremeno djeluje u različitim medijima i formatima pripovijedanja, ali i zbog načina na koji pristupa historiji: ne kao pukoj obradi činjenica, već kao istinskom znanju koje traži angažman, odgovornost i jasno artikuliran pogled na svijet. Ono što njegov rad čini izuzetnim nije samo sadržaj – već i ton: slobodan, neopterećen političkim i institucionalnim pritiscima. U tom duhu napisao je još jednu knjigu: Naše heroine. Ova knjiga posebno je vrijedna i po tome što biografske crtice deset žena – narodnih heroina iz Bosne i Hercegovine – donosi s dubokom ljudskošću i razumijevanjem, prikazujući ih kao osobe od krvi i mesa, čija je borba itekako stvarna i današnjem čitatelju bliska. Markovina ovom knjigom povezuje prošlost s onim što živimo danas, potičući nas da se zapitamo: gdje su heroine današnjice – i hoćemo li ih znati prepoznati?

Za one koji Vas možda ne poznaju dovoljno: kako biste Vi sami opisali svoj rad? Šta Vas, u najdubljem smislu, pokreće da pišete i govorite – i to u tako različitim formatima?

Iskreno, sad teče već dvanaesta godina otkad sam na javnoj sceni, prije toga sam deset godina radio na splitskom Filozofskom fakultetu kao povjesničar i sasvim je sigurno da mi je inicijalni poticaj za profesiju došao iz potrebe da razumijem zbog čega nam se dogodila kataklizma koja se dogodila i zašto se moj rodni Mostar tako urušio. Naravno, s vremenom se čovjek mijenja, pa je tu uz želju za razumijevanjem došao i neki bijes zbog svega toga, frustracija, želja da se nešto promijeni. Onda je, da se ne lažemo, bitnu ulogu odigrao i ego te činjenica da je zavodljivo biti prepoznat u javnosti i moći doprijeti do velikog broja ljudi. A na koncu je valjda došlo i neko smirenje, vjerovanje u ono što se radi, bez velikih iluzija o mogućnostima utjecaja, izgradnja nekog vlastitog svijeta i na koncu odavanje nečemu što će valjda trajnije ostati te bijeg od svake vrste isključivosti i ogorčenosti, od čega sam dugo vremena patio, kao i mnogi. Naravno, tu borbu protiv vlastitog ega i ogorčenosti nikad u potpunosti ne dobijemo, ali dobro je dok smo ih svjesni.

Foto: Almin Zrno

Prostora za javno djelovanje ima

Kako Vi razumijete ulogu historičara u današnjem društvu – da li ona podrazumijeva samo analizu prošlosti, ili i moralnu odgovornost prema sadašnjosti? Ili nešto treće?

Ona bi svakako trebala podrazumijevati ovo drugo, čak mislim da je u današnjim okolnostima koje sad traje već i tri i pol desetljeća, takva vrsta odgovornosti i primarna, što znači multiperspektivnost, odmak od isključivosti, ali i jasan stav oko tema o kojima je riječ i koje izazivaju podjele. Tim prije jer nažalost živimo u društvu u kojem je povjesničarima namijenjeno da budu čuvari nacionalnih i državnih istina i mitova, a svima koji se u to ne uklapaju zatvoren je pristup institucijama. Ili, da budem iskren, skoro svima. No, da se opet ne lažemo, nije bilo posebno drugačije ni prije, samo što je sve skupa imalo predznak i poruku koji su mi bliski, za razliku od današnjih nacionalističkih vrijednosti. No, opet, istina je i to da prostora za javno djelovanje čak i u takvim okolnostima itekako ima i da se može nešto u tom smislu ostaviti iza sebe.

Naše heroine

Nova knjiga Naše heroine vraća u fokus deset žena – narodnih heroina iz Bosne i Hercegovine – koje je savremeno društvo gotovo zaboravilo. Šta je za Vas bio lični i intelektualni impuls da pišete baš o njima? I to baš sada…

S obzirom da paralelno radim previše stvari i doista imam hiperprodukciju knjiga i tekstova, koja dijelom sigurno ima veze i s egom kojeg sam spomenuo u prvom odgovoru, ali i puno više s tim što smatram da čovjek koji ima tu privilegiju živjeti u rijetkoj ulozi javnog intelektualca, jednostavno mora svaki dan pisati i knjige i baviti se raznim temama, a ne biti isključivo komentator zbilje, ova knjiga je došla na ideju i dugotrajno inzistiranje Dragane Tomašević Karahasan, jedne od urednica biblioteke sarajevske Prosvjete. Koja mi je ponudila argumente koje nisam mogao odbiti, odnosno s kojima se slažem, a to je da ova tema i tih deset žena zaslužuju novo i vidljivo čitanje. Posebno u današnjem kontekstu sveopće inflacije historijskog revizionizma, ali i u kontekstu toga da je ono što o njima objavljeno u socijalističkom razdoblju, jednostavno bilo zatrpano hiperprodukcijom ostalih knjiga o NOB-u i nedostatkom interesa za temu u jednom vremenu koje je već bilo na izmaku.

Kažete da je riječ o „prilogu marginaliziranoj povijesti narodnooslobodilačke borbe“. Koliko je teško pisati o antifašizmu danas, u vremenu kada se njegovo naslijeđe sistemski potiskuje ili trivijalizira? Kako ste birali tih deset žena?

Krenut ću od zadnjeg. Izbor je bio jednostavan jer smo se odlučili da napišemo priču o deset žena iz Bosne i Hercegovine koje su dobile službeno odlikovanje narodnih heroina. A narodne heroine su, u odnosu na narodne heroje bile marginalizirane još tada, što je vidljivo u omjeru odlikovanja muškarcima i ženama. Istina je, naravno, da su žene manje sudjelovale u izravnoj borbi, ali ne baš u tolikom postotku manje. Koliko su pak socijalističko nasljeđe, kao i antifašistička borba, a na koncu i ženska prava mukom izborena, na udaru u posljednjih trideset i pet godina, valjda je suvišno i govoriti.

Mislite li da bi historija Drugog svjetskog rata – posebno u našem kontekstu – izgledala drugačije da je ispisuju žene? I, po čemu je ova knjiga drugačija od studija na istu temu koje su nastajale u socijalizmu, a koje su kao što ste dobro primijetili, imale suhoparni biografski pristup – što je ton koji se djelimično zadržao i u literaturi koja nastaje kasnije?

To bi definitivno izgledalo drukčije. Ponajprije iz razloga što je žensko iskustvo puno više iskustvo solidarnosti, boli i konkretnih učinaka borbe, okupacije i rata na svakodnevni život, dok je muško iskustvo ostalo obilježeno pitanjem velikih gesti, geopolitike i herojskih činova i borbi. Ova knjiga ima pristup lako čitljivog, a istovremeno dovoljno informativnog, da ne kažem atraktivnog teksta, dovoljno za inicijalni uvod u temu. Inače volim tako pisati, jer ne vidim nikakvog smisla u ispisivanju knjiga za specijaliziranu javnost i studente. One su, jasna stvar temelj za istraživanje bilo čega, ali kad već netko ima vrstu vidljivosti poput mene, šteta je tu vidljivost ne iskoristiti i ne približiti teme od društvene važnosti široj publici.

Koliko je važna rodna perspektiva u pristupu historiji, posebno kada je riječ o periodima nasilja, otpora i rata? Da li mislite da je zaborav ove vrste slučajan, ili sistemski – i zašto je ženama, i kad su heroji, teže opstati u javnom diskursu i ostati u kolektivnom pamćenju?

Ne mislim da je to netko radio planski, ali mislim da je to generalna posljedica patrijarhalnog društva koje se pokazalo jačim još i u doba ranog socijalističkog zanosa, a kamo li danas kad su patrijarhat ikonzervativizam zapravo sam sistem.

Foto: Chris Leslie

Posao koji volim i znam raditi

Pitanje otpora i borbe protiv nepravde je u središtu i Vašeg ranijeg rada – kako u akademskom pisanju, tako i u javnim istupima. Da li se osjećate usamljeno u tome, u društvu koje sve više zazire od odgovornosti prema prošlosti?

Nešto sam naznačio na ove teme u prvom odgovoru. I na svu sreću ili nažalost, kako god želite gledati, prošli su me zanosi i iluzije o vlastitoj važnosti, ulozi ili prometejskoj borbi. Nisam, naravno, u njoj usamljen, štoviše, ima priličan broj ljudi na ovim našim prostorima koji rade slične stvari, ali oni jesu manjina i društveni momentum nije na našoj strani. No, upravo ta neka historijska svijest koju čovjek kao povjesničar nauči, olakšava sve skupa jer sve što se danas napravi i ostavi, djelovat će na nekoga danas, koliko i sutra. Tako da, pozicija koju imam i koja omogućava da manje-više dopre do šire javnosti ono što o bitnim pitanjima mislim ili znam jeste i veliki uspjeh i rijedak privilegij, ali ne zanosim se s dosezima i revolucionarnim promjenama. To nikako.

Koliko je za Vas pisanje akt savremenog političkog angažmana, a koliko historiografskog poziva?

Zapravo je i jedno i drugo, ali ima i nešto treće. To je postao i posao kojeg volim i znam raditi, a koji mi istovremeno omogućava da barem ne zamjeram sebi kako ništa nisam pokušao. Inače, bilo bi lijepo živjeti u društvu u kojem bismo se mogli baviti historiografijom, neovisno o političkom kontekstu i u kojem povjesničari ne bi bili skoro pa medijske zvijezde i predmeti javnog linča istovremeno. Samo što to društvo nećemo skoro dočekati.

U vremenu kada se knjige sve manje čitaju, šta Vi očekujete od ove knjige? Da probudi sjećanje, da izazove raspravu, ili da ostane kao svjedočanstvo za neku buduću generaciju koja će možda biti spremnija da sluša?

Od ove knjige, kao i od svake druge, očekujem da ostane nekoj budućoj generaciji, a za nas današnje, da je neki uzmu u ruke i sjete se žena koje su možda zaboravili, a oni mlađi, makar njih bilo tek koja stotina, da shvate da nije uvijek bilo ovako i da smo se nekad borili zajedno za isti cilj i za iskorak u modernost. Uostalom knjiga, zahvaljujući dizajnu Dejana Kršića i ozbiljnom ulaganju izdavača, a to su sarajevska Prosvjeta i Bošnjačka zajednica kulture, fantastično izgleda pa možda i tako privuče još nekoga na čitanje.