Razgovarala: Elma Hodžić
Dina Mušanović, glumica, glas je koji pažljivo sluša svijet oko sebe prije nego ga odigra na sceni. Rođena 1991. u Sarajevu, Dina pripada onoj vrsti glumica koje istovremeno posjeduju tišinu i snagu, ranjivost i nepokolebljivu prisutnost. Od kada je diplomirala na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti 2016. godine, njen glumački put vodi je ka pozornicama koje nisu samo prostori izvedbe, već i dubokih ljudskih susreta – s publikom, ali prije svega sa sobom. U ovom razgovoru Dina govori o snazi krhkosti, umjetnosti kao prostoru susreta, tišini nakon aplauza, ulogama koje nas mijenjaju i onima koje tek dolaze. Jer, kako sama kaže: “Snaga dolazi kada prihvatimo svoju krhkost.”
Kada danas, s vremenskim odmakom, pogledate na svoj put od Akademije scenskih umjetnosti do pozornica svih sarajevskih teatara — gdje prepoznajete trenutak kad ste osjetili da ste ”stvarno postali glumica”?
Mislim da ne postoji trenutak koji to odlučuje egzaktno i konačno. To su više mali trenuci – kada sam uspjela dotaknuti nešto iskreno i ranjivo, kada sam osjetila da publika osjeća i diše sa onim što gleda na sceni, procesi u kojima sam se nekada i izgubila i pronašla istovremeno.
Šta za Vas čini umjetnost autentičnom – čin izraza, reakcija publike, ili nešto treće, neopipljivo?
Mislim da prvo i drugo vode do tog trećeg neopipljivog. To su momenti iskrenog prepoznavanja i povezivanja između onog ko stvara i onog ko to sluša ili gleda. Ovisi od obje strane, toga koliko je neko spreman da da i drugog da to primi. Prosto to osjetiš na koži, u kostima i utrobi. Jedinstveni su to doživljaji i vrlo dragocjeni. Kao kada te pogodi ljubav.
Foto: Raisa Šehu
Kada se umjetnost udalji od stvarnosti, da li postaje slobodnija – ili gubi svoju moć?
Stvarni ljudi su konzumenti umjetnosti, gledaju je, slušaju, osjećaju svojim stvarnim čulima, tako da teško može potpuno pobjeći od stvarnosti. Kada se udalji mijenja oblik, ali sadržaj izlazi iz stvarnih nas i time ne gubi moć, samo nalazi nove puteve do svoje publike. Može čak i snažnije govoriti o nečemu što nas tišti ili žulja. Nekada je lakše suočiti se s istinom, ako se ne plasira očito nego zašušureno u nekoj metafori, simbolu ili slici.
Igrali ste u predstavama koje se bave teškim društvenim temama. Može li pozorište danas zaista potaknuti promjenu – ili je njegova uloga više u tome da postavi pitanja, bez nuđenja odgovora?
Ništa se ne mijenja preko noći, tako da ni pozorište nema čarobni štapić da to učini. Ono je dio strpljive i tihe snage kulture. Vjerujem da može da mijenja ljude, a ljudi su ti koji mijenjaju svijet. Ono postavlja pitanja, pruža drugačije perspektive, osvjetljava mrak, produbljuje empatiju, zbližava ljude, nudi platformu za prepoznavanje sličnih iskustava, Ako nakon odgledane predstave, iz bilo kojeg razloga ne možemo dalje kao da se ništa nije desilo – znači da se nešto pomjerilo. Nekada je i to dovoljno.
Predstava “Otac”; Foto: Dženat Dreković
Koliko uloga koju igrate ostaje s vama i nakon što se svjetla pozornice ugase – i kako se od nje „rastajete“?
Kako ljudi koje srećemo u životu ostavljaju svoje tragove na naš život, tako i uloge imaju isti učinak. Od svake ostane nešto što nosim dalje. Ako je predstava živa i na stalnom repertoaru, ne raastajemo se. One su neodvojivi dio mene. Volim šetati poslije predstave, sama ili s nekim od kolega i kolegica. Obožavam razgovarati o predstavi, pamtiti trenutke koji su bljesnuli, čuti ili dati prijedloge koji će je unaprijediti ili popraviti nešto što je eventualno bilo greška. Pozorište mora da prati ritam vremena u kojem postoji, zbog toga rad ne staje nakon završetka nekog radnog procesa. Volim momente tišine i samoće pred spavanje, gdje nerijetko mentalno prolazim kroz predstave i sve njene segmente. To je jedan od načina na koji njegujem, hranim i jačam svoj odnos prema svojim ulogama i povećavam ulog naše povezanosti.
Predstava “Potpuni stranci”; Foto: Dženat Dreković
Možda da rezimiramo posljednjih nekoliko mjeseci: na čemu ste radili? Da li Vas je neka uloga promijenila kao osobu? Ako jeste – na koji način?
Na sreću sam imala dobar kontinuitet u radu zadnje dvije godine. Sa Sarom (kratki film, Isidora Ratković, Havom (serija Komar, Timur Makarević) i Paulom (predstava Ljubavnice, Jovana Tomić) došlo je sve što mi je trebalo u ovom periodu života u ličnom i profesionalnom smislu. Sjajne režiserke i režiser koji su željeli raditi sa mnom jednako kao i ja s njima, fenomenalni materijali i priče koje smo se potrudili ispričati najbolje što mogli, gledanje svijeta kroz oči nekoga drugog – uloga koje sam igrala, ostavili su ogroman i neizbrisiv trag. Ubrizgali su ogromnu količinu zahvalnosti, povjerenja i životne radosti, presložila sam prioritete, učim da otpuštam stvari koje ne služe najboljoj verziji mene, da olabavim svoju potrebu da sam u kontroli da se pustim u nepoznato, da osvijestim i dam značaj svojim dobrim stranama, ne trošim vrijeme i energiju na stvari koje ne mogu promijeniti i da svoje slabosti pretvorim u snagu.
Film “Sretno, Saro!”
Snaga dolazi kada prihvatimo svoju krhkost
Postoji li uloga koju priželjkujete, ali je još niste imale priliku igrati – i zašto baš ta?
Mnogo je uloga koje priželjkujem. Ako moram izdvojiti jednu, to bi bila Ofelija iz Šekspirovog Hamleta. Kolega režiser, kojeg mnogo cijenim je prije par godina spomenuo da bih je mogla igrati. Nikada do tada mi nije bila na listi želja, jer sam mislila da mi je nikada neko ne bi dodijelio. Zadnje dvije godine mi je često u mislima. Jedna je od najpoznatijih tragičkih figura u književnosti. Ona na površini izgleda krhko, ali u sebi nosi ogroman emotivni raspon, suočavanje sa krajnjim granicama osjećanja i rijetku silinu.
Šta vam pomaže da ostanete prisutni u trenutku – čak i kad se život oko vas ubrzava?
To se često dešava u životu i u poslu. U svakodnevnim razgovorima sa ljudima, često ne slušamo, već iščekujemo i najmanju pauzu da bismo mi rekli ono što želimo. Postali smo vrlo sebični u komunikaciji. Za glumca je krucijalno da bude nesebičan, i pošto je priroda posla kakva jeste, imamo priliku da svaki dan vježbamo slušanje kako u svakodnevnom životu, tako i na sceni. Pola posla je već kada osvijestimo da nismo prisutni u trenutku, i kada svjesno prebacimo fokus na ono što je bitno i što nas okružuje. U glumi je to vrlo jednostavno. Kada pažnja odluta, jedini recept je vratiti fokus na partnericu ili partnera. Kada se sve oko nas ili u nama ubrzava na način da to ne pomaže zadatku kojeg obavljamo na sceni, gubimo energiju,nekada se ljutimo na sebe i upadamo u klopku sopstvenog ega. Nije uvijek jednostavno izboriti se s takvim momentima, ali je moguće i stvar vježbe.
Foto: Raisa Šehu
