Razgovarala: Elma Hodžić

Gluma za Davora Sabu nije samo posao – ona je način života, poziv koji oblikuje njegov pogled na svijet i ljude oko njega. Od prvih koraka, preko dugogodišnjih teatarskih projekata do značajnih uloga u SARTR-u i na filmu, Davor gradi karijeru u kojoj profesionalizam ide ruku pod ruku s iskrenim entuzijazmom za umjetnost. U ovom razgovoru za Urban magazin, Davor otkriva kako se priprema za uloge, šta znači prigrliti lik na sceni i koliko iskustvo, upornost i strast oblikuju njegov umjetnički put. Govori i o svojim omiljenim ulogama, procesu stvaranja, kao i o važnosti iskrenog pristupa mladih u svijetu umjetnosti.

Kako ti doživljavaš svoj položaj u umjetnosti? Šta za tebe znači gluma? Kako balansiraš između ličnog života i angažmana koji gluma zahtijeva?

Znao sam da ćeš me to pitati! Profesionalno se bavim glumom već 15 godina. Za mene, to nije samo posao – to je poziv i način života. Ne prestaješ biti glumac kada završiš probe i odeš kući. Posmatraš svijet, ljude, sve oko sebe. Tumačiš ono što ti je zanimljivo. Dok pripremaš određenu ulogu, posebni senzori se aktiviraju i sve postaje intenzivnije. Nisam od onih koji ostavljaju svoju ličnu kartu pred pozorištem. Uvijek znam ko sam i šta sam. ‘Magija’ možda zvuči izlizano, ali gluma je zaista potpuno drugačiji svijet – poseban i zahtjevan. Moraš ga znati prigrliti. Ipak, uvijek tu postoji i aspekt posla: probe, snimanja, odgovornost. Sve je to dio profesionalnog života glumca.

Kako si znao da ćeš postati glumac?

Još od malena me mama vodila u pozorište. Stalno sam gledao predstave. Ay Carmela je moja prva cjelovečernja predstava koju sam gledao u Kamernom teatru 55, u izvedbi Dragana Jovičića i Selme Alispahić. Kad sam bio u gimnaziji, nisam bio član neke glumačke sekcije niti škole glume. Kada se odlučivalo kuda dalje, upisao sam Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Moja profesorica iz gimnazije mi je pronašla dva monologa i počeo sam se pripremati za akademiju. Bio sam primljen i osjetio sam – to je to. Profesor Admir Glamočak mi je pomogao u svim aspektima, razvio me kao glumca, ali i kao čovjeka. On je moj profesor, mentor, ali i prijatelj. Često se vraćam njegovim riječima. Nije bilo sumnje niti rezervne varijante – znao sam da je ovo moj put. Poslije se to usložnjavalo i razvijalo, upoznaš sebe na jedan potpuno drugi način.

Kako učiš i kako stičeš nova znanja u glumi?

Ja sam bio potpuni laik, što i nije bilo loše – jer nisi kontaminiran prethodnim iskustvima i načinima rada. Sve zavisi od toga koliko možeš pristati na proces učenja, na potpuno rasklapanje i ponovno sklapanje. Moraš shvatiti da nisi savršen i prigrliti svoje mane.

Stanislavski sistem je temelj od kojeg sve kreće. Profesor Glamočak me nije naučio da glumim, nego mi je dao kompas – i dalje sve razvijaš sa svojim iskustvom i znanjem. Ono što se ne može platiti jeste iskustvo. Različitim projektima stičeš iskustvo i napreduješ, a svaki sljedeći projekat treba da bude izazov.

Za glumca su iskustvo i zrelost izuzetno važni, slično kao u sportu – bitno je koliko minuta odigraš, bitno je kako se razvijaš kroz vrijeme. SARTR je poseban dio mog profesionalnog života. Kolege su me odmah prihvatile i pomogle mi da se razvijam. Mislim da je važno ići stepenicu po stepenicu. Kada dođe prilika – ona prava uloga – važno je biti spreman za nju.

Koje su najvažnije uloge i projekti iza tebe?

U početku je to bila moja diplomska predstava, a zatim Dame biraju. Igrali smo je devet godina, a kada smo prestali, osjećao sam se kao da se raspuštamo poput nekih boy bendova – kao Seven Up ili Backstreet Boys. Kad dođe vrijeme da se pozdraviš s nekim projektom, osjetiš taj kraj. Igrali smo mnogo i putovali, i kroz tu predstavu sam naučio mnogo o odnosu prema publici i kolegama. Naša ekipa je za tih devet godina nastupala u velikim salama, i to iskustvo mi je puno koristilo kada sam stigao u SARTR. Moja prva predstava u SARTR-u bila je Jedvanosimsoboakalomistobo – za koju sam dobio i neke nagrade. Nagrade su, u suštini, mišljenje dvije ili tri osobe, ali na početku karijere mogu biti odličan poticaj i motivacija za dalje.

A danas? Šta je sve na repertoaru Davora Sabe?

Pa, moja prva glavna uloga bila je u predstavi Totovi – to je ratna priča. Nažalost, rat je stalna tema u historiji čovječanstva. Kasnije sam radio i na predstavi Oslobođenje Sarajeva, koja je adaptacija teksta o Skoplju u Drugom svjetskom ratu – jedan od najznačajnijih tekstova jugoslovenske literature. Prije mene, ulogu Georgija Potevića tumačili su Rade Šerbedžija, Boris Isaković i Meto Jovanovski. Moram reći da mi je zaista imponovalo povjerenje režisera Harisa Pašovića i direktorice SARTR-a, Maje Salkić. Ta uloga je bila veliki izazov – radili smo detaljno istraživanje, mnogo vanjskih saradnika uključujući i ljude sa Kliničkog centra i Fizijatrijske klinike. Po reakcijama publike, čini mi se da smo timski napravili zaista dobar posao. A ono što je posebno značajno – ovo je prvi put u osmadeset godina od oslobođenja da se kroz teatar govori o Sarajevu u Drugom svjetskom ratu.

Kako je izgledao proces rada na predstavi “Za život cijeli” – i kako ste se pripremali za uloge? Jeste li baš svi navijači FK Željezničar?

Nismo! Proces rada na predstavi Za život cijeli bio je zaista poseban. Pokretač – alfa i omega – predstave je Jasenko Pašić, koji je zajedno s Benjaminom Hasićem autor teksta. Prije dvije godine Jasenko mi je rekao da je počeo raditi na tekstu. Trebalo je i Majine hrabrosti da podrži ovakvu predstavu koja govori o fudbalu – ona je vjerovala svom ansamblu. U procesu su bili Sead Pandur, Adnan Kreso, Kemal Rizvanović, Jasenko Pašić, Dino Hamidović i ja. Radili smo s velikom ekipom, i proces je bio neobičan. S obzirom na to da je priča o fudbalu, svaka proba bila je neka vrsta treninga.

Meni je Jasenko povjerio da igram Ivicu Osima u dvije životne faze. To je ogromna odgovornost jer sam znao da će njegova porodica doći da gleda predstavu. Nisam htio da ta uloga bude karikatura ili imitacija. Cilj nam je bio da ljudi koji inače ne dolaze u pozorište dođu i pogledaju. Mislim da smo, na neki način, napravili malu revoluciju. Ljepota je igrati ovu predstavu – to je svojevrsni čas historije, priča o Sarajevu i njegovim ljudima.

Kako izgleda jedno umjetničko istraživanje i priprema za predstavu?

Umjetničko istraživanje i priprema su procesi koji traže dosta posvećenosti. Prvo istražuješ biografiju lika, pokušavaš da razmišljaš kao živi čovjek, iako nije dio tvog stvarnog života. Mislim da je jako važno da glumac bude i fizički i psihički spreman da iznese ulogu, ali i da ostane otvoren. Ako naiđeš na nešto što ti nije prijatno, moraš to istražiti i na kraju, na neki način, prigrliti. Sa sobom nosiš prethodno iskustvo i znaš kako se ponašati, koga pitati za savjet, šta provjeriti. Sve to pomaže da uloga bude autentična i vjerodostojna.

Koje uloge najviše priželjkuješ u svojoj karijeri?

Još od akademije sam fasciniran Šekspirom. Moja omiljena uloga svih vremena je Ricard III, a posebno volim i Marka Antonija iz Antonija i Kleopatre. Nadam se da ću jednog dana dobiti priliku da igram Šekspira bez dodatnih dramatizacija i modernizacija, jer Šekspir je i danas aktuelan – ljudska ćud se ne mijenja, i njegove priče su univerzalne.

Na čemu trenutno radiš – šta te okupira?

Trenutno, sa Jasenkom Pašićem i Benjaminom Hasićem, preko našeg udruženja “Theater Factory” Sarajevo radim na jednom novom projektu. Nas trojica smo okupljeni oko ideje Sarajeva i ljudi koji su ovom gradu dali doprinos. O tome ćemo uskoro moći reći više detalja.

I šta bi poručio mladim generacijama koje žele da se bave umjetnošću?

Mislim da živimo u društvu u kojem amaterizam i mediokritet prečesto dominiraju – i zbog toga sve izgleda kako izgleda. U pozorištu, međutim, vidimo da postoje iskre i refleksi nečeg što oplemenjuje. Ako mladi osjećaju potrebu da se bave umjetnošću, trebaju slijediti taj impuls – ali trebaju biti pošteni i iskreni prema sebi.

Dosta ljudi se bavi poslovima u kulturi iz površnih razloga, pa je važno da svako odluči zašto želi biti u kulturi i da se onda potpuno posveti tome. To je težak put, ali pomaže da se ne bavimo banalnim stvarima i da život upoznamo na zanimljiv način. Kad se baviš sobom i svojim umjetničkim putem, to automatski donosi i drugačiju perspektivu i dublje razumijevanje svijeta.