Svjetski dan teatra, koji se obilježava 27. marta svake godine, predstavlja priliku za slavljenje univerzalnog jezika teatra i njegovog značaja u društvu. Iniciran od strane Internacionalnog teatarskog instituta (ITI), organizacije pod okriljem UNESCO-a, ovaj dan posvećen je jačanju veza među teatarskim stvaraocima širom svijeta te podsticanju razmjene ideja, iskustava i vizija o budućnosti scenske umjetnosti.

Kao globalni događaj, Svjetski dan teatra donosi posebnu tradiciju – čitanje međunarodne poruke koju svake godine, na poziv ITI-ja, piše istaknuta teatarska ličnost. Ove poruke nisu samo refleksije o teatru, već i o njegovoj ulozi u savremenom društvu, njegovoj moći da postavlja važna pitanja i otvara prostor za dijalog o ključnim temama našeg vremena.

Ovogodišnju poruku napisao je Theodoros Terzopoulos, renomirani grčki reditelj, pedagog i osnivač teatarskog ansambla „Attis“ te pokretač teatarske olimpijade. Njegov tekst donosi duboku i provokativnu meditaciju o teatru kao prostoru otpora, istraživanja i ponovnog promišljanja svijeta u kojem živimo.

Njegovu poruku prenosimo u cijelosti:

Može li teatar odgovoriti na poziv upomoć koji naše doba šalje u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtuelne stvarnosti, ukopanih u privatnost koja ih guši? U svijetu robotiziranih života, unutar totalitarnog sistema kontrole i represije, koji obuhvata svaki aspekt naše stvarnosti?

Da li je teatru stalo do ekološkog uništenja, globalnog zagrijavanja, masovnog gubitka biodiverziteta, zagađenja okeana, topljenja glečera, šumskih požara i ekstremnih vremenskih nepogoda? Može li teatar postati aktivan dio ekosistema? Teatar već godinama svjedoči utjecaju čovjeka na planetu, ali ne nalazi način da se suoči s tim problemom.

Da li je teatar zabrinut zbog stanja svijesti koje oblikuje XXI vijek, u kojem se ljudima manipuliše zbog političkih i ekonomskih interesa, uz pomoć medija i kompanija koje oblikuju mišljenje? Društvene mreže, koliko god da olakšavaju komunikaciju, postale su alibi za interakciju, jer omogućavaju sigurnu udaljenost od Drugog. Sveprisutan osjećaj straha od Drugog, drugačijeg, stranog dominira našim mislima i djelima.

Može li teatar funkcionisati kao radionica suživota različitosti, a ujedno zanemariti krvavu traumu?

Ova trauma nas poziva da rekonstruišemo mit. A riječima Heinera Müllera: „Mit je agregat, mašina na koju se uvijek mogu spajati nove i drugačije mašine. Prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne eksplodira na kulturnom polju.“ A ja bih dodao – i na polju barbarstva.

Mogu li teatarski reflektori rasvijetliti socijalnu traumu i prestati bacati obmanjujuće svjetlo na sebe?

Ovo su pitanja na koja ne postoje odgovori, jer teatar postoji i traje zahvaljujući pitanjima bez odgovora.

Ova pitanja pokreće Dionis, koji prolazi kroz svoje rodno mjesto, orkestar antičkog teatra, i nastavlja tiho izbjegličko putovanje kroz pejzaže rata i danas, na Svjetski dan teatra.

Zagledajmo se u oči Dionisa, ekstatičnog boga teatra i mita koji sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost, dijete dvaput rođeno, od Zeusa i Semele, tvorca fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjevnog i dobrog, božanskog i životinjskog, na razmeđu ludila i razuma, reda i haosa, akrobate na granici života i smrti. Dionis postavlja temeljno ontološko pitanje: „O čemu se ovdje zapravo radi?“, pitanje koje podstiče stvaratelje na sve dublje istraživanje, sve do same srži mita i višestrukih dimenzija ljudske enigme.

Potrebni su nam novi narativni putevi, usmjereni ka njegovanju sjećanja i oblikovanju nove moralne i političke odgovornosti, kako bismo izašli iz višestruke diktature savremenog srednjeg vijeka.